Marketing
Da Vincijev kod
Iliti tresla se brda, rodio se miš.
Nakon strpljivog čekanja da narod pročita najprodavaniju knjigu prošle godine (uz Pottera, naravno), dođoh i ja na red
Mislim da je gospođa knjižničarka bila prilično zbunjena kada sam je pet šest puta pitala - stvarno je dostupna?-, -stvarno je imate?-, knjigu, naravno.
I tako se dočepah primjerka kontroverzne knjige koja je privukla pažnju uglavnom medijskim prepucavanjima Opus Deia i Crkve, kontra tajanstvenog autora koji i nije previše izlazio u javnost.
Moram priznati da sam bila pomalo uznemirena pitajući se što je to gospodin Brown napisao, da je tako snažno odjeknulo u javnosti.
Stadoh čitati, stranicu po stranicu, malo se spominje Vatikan, malo Opus, ništa strašno. Pojavljuje se teza u kojoj je Isus navodno ljubovao sa Marijom Magdalena, što je, ujedno, i okosnica romana. Spominju se i drevni poganski običaji, Masoni, Templari, naš autor od svega radi kašu akcije, jurnjave, potjera. Knjiga je krcata opisima Pariza, Louvra, Londona, mala povijesna razglednica, pravi akcić krcat premetaljkama, kriptografijom, zagonetkama.
Doduše, kraj me malo razočarao. Istina, potpuno je nepredvidiv, a meni i pomalo neuvjerljiv, ali to je sloboda pisanja. Vjerojatno se milijuni čitatelja ne bi složili samnom.
Na kraju čitanja ostadoh zbunjena.
I danas se pitam čemu tolika prašina?
Čovjek je iznio svoje gledište, potkrijepio ih pomalo klimavim teorijama, ruku na srce, nije se baš obrušio drvljem i kamenjem na Crkvu, a i Opus Dei tek je usput iskritizirao prema vlastitom uvjerenju.
Sve u svemu, Da Vinicjev kod ne bih nikada ubrojala u klasike suvremene književnosti (ako to danas uopće i postoji). Sigurno je interesantniji od Sheldona, ali za moj ukus, Harry Potter je zanimljiviji, da ne spominjem Stephena Kinga u čijim romanima stvarno guštam.
Na kraju ovoga razmatranja, moram priznati da me uhvatila neka tjeskoba. Naime, Da Vincijev kod nije se skidao s domaćih i stranih top lista kao najbolji, najčitaniji, najintrigantniji, naj… roman.
Stoga se nameće pitanje, da li je to uistinu vrhnje današnje (svjetske) književne scene? Je li moj omiljeni najdraži pisac na svijetu Gabriel Garcia Marquez posljednji čarobnjak riječi koji je sposoban konkurirati lakočitajućim uratcima megapopularnih autora koji nizaju bestselere prema ukusima masa? Ili sam samo prekritična?
Jer svi navedeni autori pripadaju čarobnom svijetu beletristike, što bi u prijevodu značilo lijepa književnost. Istina, neka su djela stvarno lijepa, ali neka baš i nisu. Možda bi bilo dobro dodati još jednu kategoriju, recimo, «uzvišena književnost» ili nešto slično, što bi ipak razlučilo vrhunske književnike od manje vrhunskih. Iako, povijest je dokazala, da se neka imena prepoznaju kao vrhunska tek posthumno i to nakon puno, puno godina provedenih pod zemljom.
Hm, možda stvarno pretjerujem. Što VI mislite o tome?
E, nakon što sam se kritički obrušila na sasvim solidan roman, prihvaćam se štafete, te odgovaram na upit zbog čega Atlantida, Fantasya blog, Nešto za laku noć (naziv bloga koji se više ni ne pojavljuje u naslovnici otkako sam stavila ovu podlogu).
Dakle, po redu:
Pošto imam kratko ime, rijetko sam dobivala nadimke. Ali ipak, jedan od tih malobrojnih bio je upravo Atlantida. Nadjenuo mi ga je šogi, sestrin muž, u vrijeme kada su još hodali zaljubljeni, s ručicom u ručici i zvijezdama u očima. Atlantida se rimuje sa mojim imenom, tako da me je dotični gospodin (koji je ujedno i prvi čitatelj mog prethodno objavljenog romana) od milja zvao A…o – Atlantido. Dopalo mi se što me netko naziva imenom tajanstvenog kontinenta izgubljenog (kako bi Pošemereni rekao), mističnog, za kojim se traga s jednakom čežnjom kao i za Svetim gralom (aluzija na knjigu).
Upravo poput Aquarije, malo sam se izgubila (još nesnalažljiva u svijetu elektronske komunikacije) kada sam morala imenovati blog, adresirati ga…
Bila sam uvjerena da moram u svaki pravokutnik upisati drugi naziv. Tako mi je blog adresa: fantasya, jer je fantazija bilo zauzeto, pa sam šarala varijacijama, dok nisam naletjela na slobodnu. Fantazija mi se činilo sasvim prikladno, s obzirom da sam namjeravala objaviti u nastavcima svoj prvijenac koji je u sebi sadržavao dosta fantastike, ponešto horora, puno mašte…
Iscrpljena od traganja, morala sam još samo izabrati naziv bloga. Hm. Tupo zureći u ekran računala, smišljala sam i smišljala najprikladniji naziv, žaleći pomalo što sam iskoristila fantasyu. Bila je noć, jer moje vrijeme pred compom uglavnom bi započelo nakon što svi oko mene pozaspu, dakle, u kasnim satima noći (ili ranim satima jutra), tako da se ime bloga nametnulo nekako samo po sebi. Nešto za laku noć.
Nešto za kasnokasnioce, one koji prije počinka žele štivo koje će ih uspavati, možda zabaviti, ili jednostavno opustiti nakon napornog radnog dana.
I tako je nastao fantasya blog, nudeći vam Nešto za laku noć, s potpisom Atlantide.
Štafetnu palicu predajem u ruke:
aries
slatko grko
mentina
pjesma o jednoj mladosti
fanny 7
Post je objavljen 22.02.2007. u 23:40 sati.