|
Istinita priča
Noć se uvukla u sve pore grada, mračna, tajanstvena, snena. Zvono na vratima. Dolazi on, prijatelj iz jedne nove dimenzije postojanja. Ulazi muž, za njim, čovjek, rekla bih (da ne znam pravu istinu). Prerane sjedine na glavi, osmijeh u stilu neću-vam-ništa, pokloni. Brzi pogled na gosta. Nema metalnih implantanata, osim nosača optike na nosu. U svojoj beskrajnoj naivnosti zaključujem da smo sigurni.
Dok ja vršim svakodnevno-majčinske poslove pospremanja klinaca na spavanje, muž i Borgman nevezano čavrljaju o svemu i svačemu. Nutkamo ga hranom, no on ne pokazuje veliki interes. Gricka ovo i ono, tek da bi nama udovoljio.
Razgovor teče, opušteno, primjećujem da je Borg ovladao vještinama komunikacije, pridobiva nas šalama, dosjetkama, prepričavanjima kojekakvih dogodovština. Vrijeme prolazi, večer se lijeno pretače u noć, a mi i dalje uživamo u društvu inteligentnog i izuzetno elokventnog gosta.
Općepoznata borgovska uzrečica –… svaki otpor je uzaludan…- ne spominje se niti u jednom trenutku, a, istini za volju, nema ni potrebe, jer nama ne pada na pamet pružati bilo kakav otpor. A zašto i bi, kad nam je tako ugodno u Borgovom društvu.
U zadovoljstvu opuštenog druženja, prekida nas gost najavljujući skori odlazak. Trzamo se kao da se budimo iz transa. Sa nevjericom gledamo na sat. Odavno je prošla ponoć. Nudim Borgmanu prenoćište u našem skromnom domu, ali on se opravdava da ga očekuje gospodarica kockice, njegova draga Cordelia, također svemirska putnica. Rastajemo se uz obećanje da je ovo tek početak našeg druženja. Gost odlazi.
U gluho doba noći, muž i ja smješkamo se jedno drugome prepuni dojmova, dok nam do svijesti polako dopire (više i ne tako zastrašujuća) spoznaja, pa mi smo ASIMILIRANI!!!!!
Dodatak priči: Sad vam je valjda jasno kamo i zašto je tako iznenada nestala naša Ledena!
A i Pošemerenom se zametnuo svaki trag…
Dodatak na dodatak:
Boraveći u blogosvijetu, susrela sam se sa puno mišljenja i stavova različitih blogera.
U šaradi svega i svačega, može se slobodno reći da ovdje ima za svakoga ponešto. S vremenom se iskristaliziraju osobnosti, upoznajemo nečije sklonosti, uvjerenja, nadanja i snove. I tako nam neki blogeri prirastu k srcu, pa se ulovimo kako ih i prijateljima nazivamo. Napokon, upoznali smo ih kroz prizmu njihovih stemljenja, skrivenih talenata, na način na koji ih ne poznaju možda ni njihovi najbližnji. Blog bi se mogao nazvati shortcutom do duše, ili barem do nečijih misli, ideja… Stoga nije čudno da se tako ogoljeli prepoznajemo, da se prihvaćamo i osjećamo. I tako slijedom događaja, kada se (napokon) desi susret, ne desi se ništa spektakularno. Jednostavno, zbirka misli i osjećaja odjednom se utjelovljuje pred nama. Ambalaža je tek usputno, ali opet ugodno prepoznavanje, jer kada čitamo post drage nam osobe, sada možemo čuti njen glas, znati kako okreće očima pišući upravo te retke, kako u postu iznosi nešto što nam je već poznato iz razgovora. I tako se ruše ograde virtualnog svijeta, a mi s ponosom govorimo skepticima oko sebe da smo upoznali starog prijatelja. Nije li to predivno iskustvo?
|
