Moj izgubljeni svijet

Kao što ste možda vidjeli kod Ledene, nas smo dvije malo razgovarale o predstojećem dočeku Nove i kroz par minuta (a možda i manje), došle smo na ideju, točnije, Ledena je došla na ideju da dočekamo Novu na - blogu. Da napravimo blog-party za sve naše prijatelje koji će biti uz male (i još manje) ekrane, da se zabavimo, nasmijemo, izjadamo (zašto ne?) i tako zajedno uplovimo u Novo ljeto. Ako nekoga zanima, OVDJE se nalazi tek uređeni blog koji bi trebao poslužiti svrsi, stavila sam svoj dizajn, no ako netko ima veseliji, duhovitiji, prikladniji, neka ga slobodno zamijeni.
Tko želi biti dio blogoludila, neka samo javi, Ledena ili ja poslat ćemo sve šifre, tako da mogu ući u blog, kreirati ga, dopisivati, stavljati glazbu... Jer mišljenja smo što nas je više, bit će zabavnije, pa NAVALI NARODE:))))

Kao što ćete vidjeti, stavila sam i knjigu gostiju, gdje će svi gosti moći ostaviti svoje linkove, da se vidi jednoga dana tko se sve ludo provodio:))

Sutra ću čestitati, a sada vam želim laku i lijepu noć, neka vas ništa ne grize, osim možda bolje polovice, onako nježno...girc, gric...

Ajme, tek sad vidim, imamo i chat mogućnost! Bravo Ledena!!!! Ili choco? Nema veze, bravo cure!

Nakon što smo proslavili rođenje Kristovo, napapali se pečenja, francuskih i inih salata, kolača... eto nas pred vratima Novoga ljeta. Hoće li biti bolje ili lošije? Hoće li nas pratiti sreća, ili pehovi, uspjesi ili neuspjesi... ili će sve ostati po starom...
Nekako je rano za čestitke (ja obično sve radim u posljednjem trenutku), te ću ostaviti nastavak priče, a želje i pozdravi će pričekati još koji dan.
Lijepo se smjestite i uživajte u trenutku, jer ionako nemamo pojma što nas sutra čeka:))
I da, što ste dobili ispod bora?
Ja se moram pohvaliti da sam postala ponosni vlasnik mp3 playera


=ovakav, samo plave boje
i krasne veste (veste su mi slabost, kao nekima cipele:)) tako da sam vesela .
Iako nas je krampus (a tko bi drugi) sa zakašnjenjem počastio virozom, da ne bude baš sve tako sjajno.
A sada vratimo se priči...

Dok su gradom odjekivali Božićni napjevi izmiješani s fijukom vjetra, Anita je tumarala ulicama moleći ljude za trenutak pažnje.
«Samo pogledajte, molim vas.» Preklinjala je na rubu suza.
«Gubi se, nemam vremena» glasio bi odgovor. Djevojčica je nastavila dalje sve tužnija, sa sve manje vjere u uspjeh. U početku je gorljivo stiskala lutku u džepu uvjerena da joj se sudbina napokon osmjehnula, ali kako je vrijeme prolazilo, nade je bilo sve manje. Naposljetku je besciljno lutala ulicama tek ponekad podižući razglednicu, unaprijed svjesna odgovora.
Vjetar je pustošio gradom, a djevojčica je sve dublje uvlačila glavu pod kragnu prevelikog kaputa, omatajući se šalom, bolno svjesna promrzlih stopala i neizdržive gladi. Umorno je koračala raskošno ukrašenim ulicama pokušavajući oživjeti prste na nogama. Da joj je malo topline… i nekakav sendvič, korica kruha…
Zastane ispred velike trgovine dječjih potrepština čeznutljivo pogledavajući u tople krznene čizmice. Iz jedne je provirivao sob Djeda Božićnjaka osmjehujući se zadovoljno. Anita uzdahne. U želudcu snažno zagrmi, podsjećajući je na važnije stvari od tople obuće. U tom trenu muškarac u sivoj odori isprati iz trgovine Djedicu glavom (i naherenom bradom). Anita raširi oči u čudu. Nesvjesno pokrije usta.
«Djed Božićnjak!» Tiho vikne stežući lutku za prst.
«Darling» muklo se začuje iz džepa.
Osoba u standardnoj crvenoj odori, sa jednakom kapom na glavi i bradom koja je stajala pod neobičnim kutom, priprijeti zaštitaru na vratima, prije nego se našao na cesti. Blago teturajući, gotovo se sudari s Anitom.
«Djedice! To ste vi!» Zadivljeno će djevojčica.
On se ni ne obazre. Iz toplog kaputića izvuče pljoskicu. Zdušno ispije sadržaj podrigujući. Nekoliko gospođa glasno se zgražalo. Anita ga odlučno povuče za rukav.
«Djedice, pomozite mi da nađem ovu zgradu.»
Dva plava oka molećivo su ga promatrala. On zatrese glavom pokušavajući fokusirati pogled na fotografiju.
«A jesi bila dobra cijelu godinu?» upita zaplićući jezikom. Anita na trenutak obori pogled. Možda nije saznao, prođe joj glavom.
«Da. Mislim da sam bila dobra. Hoćete mi pomoći?»
On nesigurno slegne ramenima. Mutnim je pogledom pokušavao razaznati sadržaj slike.
«Izgubila si se? Hm, da vidimo… da… da… lijepa kuća, ho, ho, ho. Ideš lijevo, pa desno, pa lijevo, druga ulica desno… Ne, ne, prvo desno, pa lijevo… Ah, hoćeš jednu lizalicu? Samo mi je to ostalo.»
Anita razočarano pogne glavu.
«Ne znate, zar ne?»
On tužno šmrcne. Silno je želio pomoći izgubljenoj djevojčici. Nježno je pomiluje po kosi.
«Samo ti idi do kraja ulice, pa, khm, desno. Sigurno desno. Zatim lijevo, tri ulice niže. Dobro? I evo ti lizalica, ho, ho, ho.»
«Desno? Sigurni ste?»
On slegne ramenima.
«Da, da… mislim…»
Anita zgrabi lizalicu, pokloni Djedici veliki osmijeh i potrči niz ulicu. On se zagleda za njom.
«Jesam rekao desno? Hm, možda je ipak lijevo… ma tko bi znao…»
Potegne iz pljoskice, ali na jezik padne samo nekoliko kapi. Iskrivi lice od razočaranja. Prekopa po džepovima, pronađe izgužvanu novčanicu i krene prema trgovini. Trebalo je obnoviti zalihe.

Anita je trčala niz ulicu nošena vjetrom, nadom, uvjeravajući lutku da će uskoro biti u Ivanovom domu. Kada je došla do kraja posljednjih kuća, razočarano shvati da nema skretanja udesno. Cesta je vijugala na lijevu stranu. Nesigurno se okrene u smjeru odakle je došla. Sigurno joj je promakla neka uličica kojom je trebala nastaviti. Polako se vraćala, zavirujući u svaki kutak, ali nikakvog skretanja nije bilo. Na trenutak stane. Grozničavo je razmišljala što učiniti. Napokon izvuče lutku.
«Pomozi mi, Snježna Kraljice, molim te.»
Ni sama nije znala što očekuje od jedne obične lutke, no čemu god se nadala, dobila je samo nijem, beživotan osmijeh.
Anita se neodlučno okrene. Cesta zavija ulijevo, ali to nije njen kraj. Dakle, morat će nastaviti dalje, sve dok ne pronađe kakav put s desne strane. Djedica je rekao na kraju ulice, a ovo nije njen kraj, reče sama sebi nesigurno pružajući nogu pred nogu. Sve je više sumnjala u njegove upute. Zbunio se nekoliko puta… što ako ide u pogrešnom smjeru? Oprezno se obazre oko sebe. U ovom dijelu nije bilo trgovina, niti prolaznika. Sa obje strane ceste nizale su se male sive kućice. Djevojčica u trenu donese odluku. Pozvonit će i pitati nekoga za pomoć. Otvori vrata ograde čvrsto stežući lutku. U dvorištu su stabla bila okićena raznobojnim žaruljicama, na prozorima je netko oslikao zvijezde uz Božićnu čestitku. Duboko udahne oštar zimski zrak.
Puteljak omeđen živicom vodio je do ulaznih vrata. Anita izvadi razglednicu. Ruka joj je drhtala što od hladnoće, što od uzbuđenja, ali povratka nije bilo. Mora se uvjeriti da ide pravim smjerom. Topao zvuk ding donga malo je ohrabri. U kući je bilo tiho. Anita pozvoni još jednom. Ništa. Odnekud začuje pritajeno režanje. Uplašeno se obazre oko sebe. Iza zelenog grma pomoli se njuška, a zatim i cjela pojava ni malo gostoljubivog rotvajlera. Životinja se zaleti na nju. Bez napora je sruši na zemlju.
«Pusti me! Upomoć!» Vrisne djevojčica. Pas kao da je na to čekao. Bijesno zarije zube u njen šal. Ona osjeti očnjake na svom vratu. Instinktivno ga primi za njušku pokušavajući se iskoprcati. Pas zareži. Djevojčica vrisne. Uspjela ga je odgurnuti dovoljno da se izvuče ispod njega. Ni sama nije znala kako se osovila na noge, potrčala, životinja joj je bila za petama, osjetila je kako joj kaput klizi s ramena, režanje, Anita se primi za ogradu kako ne bi pala na leđa. Čulo se paranje tkanine, a tada stisak popusti. Djevojčica je očajnički tražila kvaku. Pas se zakvači za šal i stane ga vući prema sebi. Tkanina je stegne oko vrata poput omče. Ona zbaci šal sa sebe i izjuri na cestu. Životinja je bjesomučno lajala za njom, zatim se divlje obruši na trofej. Iako su joj noge klecale od straha, Anita je trčala luđačkim tempom sve dok nije bila sigurna da se odmakla dovoljno daleko. Umorno se svali ispod drveta. U ruci je stezala izgužvanu razglednicu, tijelo su joj potresli drhtaji, a plač se pretvorio u glasne jecaje. Snježna Kraljica! Ruka joj uplašeno poleti u džep, a licem prođe izraz olakšanja kada napipa jedinu dragocjenost koju je posjedovala. Smeteno se zagleda oko sebe. Našla se uz prometnicu gdje nije bilo kuća, niti prolaznika. Sa obje strane ceste protezala su se polja okovana snježnim pokrivačem. Sivi mračak upozoravao je da se bliži noć, a Anta nije znala ni gdje je, niti kamo krenuti. Izvuče lutku iz džepa.
«Ako mi sada ne pomogneš, obadvije smo gotove, da znaš.» Tiho šapne.
Plastično lice ostalo je bezizražajno. Anita je snažno protrese.
«Pomozi mi! Čuješ me! Pomozi mi, Snježna Kraljice!» Grubo je stisne za ruku.
«Darling» odjekne šuplji glas.
Djevojčica zarije lice u meko krzno njene bunde.
«Što bi ti učinila da si na mom mjestu? Što bi jedna dama učinila?» Pitala se tiho.
Mahnula bi prema autima.
Anita naglo podigne glavu. Pomalo uplašeno se zagleda u lutku.
«Da mahnem?»
Prisjeti se scena iz crno-bijelih filmova koje bi ponekad gledala sa gospođicom Dunjom. Mlada dotjerana žena (nalik na Snježnu Kraljicu) stoji uz rub ceste i maše (najčešće taksiju) koji se zaustavlja uz škripu kočnica. Neveselo se zagleda u svoju odjeću. Ipak, vrijedilo je pokušati.
Stane pored ceste nevješto mašući vozilima. Umjesto spasonosne škripe kočnica, nekoliko je automobila protutnjalo pored nje poprskavši je muljavim ostatcima snijega. Djevojčica obriše lice sve manje vjerujući u dobrohotnog spasioca. Umorno spusti ruku odrvenjelu od hladnoće.
«Nema nade, moja Kraljice. Umrijet ćemo ovdje.» Zatuli.
«Baš tebe briga. Tebi je toplo u mom džepu, a imaš i šubaru i krzneni kaput…»
Dometne kroz suze. Tada opazi vozilo koje se uz buku i prštanje snijega zaustavi pored nje. Muškarac u debeloj žutoj jakni otvori vrata ralice.
«Hej, mala, trebaš prijevoz?»
Ona zine u nevjerici. Obriše suzne oči.
«Aha.»
«Upadaj, smrznut ćeš se na ovoj hladnoći.»
Anita stisne lutku.
«Hvala ti, Kraljice. Uspjele smo.»

Jakov je nervozno koračao uredom zatrpanim papirima, očekujući goste s juga. U glavi je pripremio govor, donijeli su i televizor, sve je bilo spremno. Po tko zna koji put pogleda na sat.
«Gdje su? Gdje li su do sada?» Tiho je mrmljao. Napokon se i njemu osmjehnula sreća. Na žalost, život jedne djevojčice bio je u pitanju, ali tako ti je to. Dok nekom ne smrkne, drugom ne svane, rekla bi njegova mama. Ovo je bio njegov trenutak. Samo njegov. On, jedini u cijeloj gradskoj policiji, uočio je djevojčicu, jedini je on može sa sigurnošću prepoznati, samo je on bio u kontaktu s njom… Nervozno protrlja ruke. Ovog su trenutka sve oči uprte u njega. Pocrveni od uzbuđenja. Sitna glava pomoli se u uredu.
«Došli su.»
On poskoči od nervoze.
«Uvedi ih, spreman sam.»
Čuo je žamor na hodniku, a zatim se soba ispuni gomilom ljudi. Svi su razgovarali uglas, nitko nije obraćao pažnju na njega. On podigne ruke u zrak.
«Gospodo! Oprostite! Mislim da nas je malo previše. Trebali bi se preseliti u kantinu.»
Ponovo žamor, otvaranje vrata, društvo se seli kat niže. Slijedi upoznavanja načelnika, inspektora, policajaca… Jakov se nađe pored sredovječne žene vrlo ugodne vanjštine. Ona je bila na začelju kolone, neprestano se osvrtala kao da je nešto izgubila, šmrcajući i brišući oči natečene od suza.
«Ja sam Jakov. A vi?»
Žena naglo podigne glavu. Zagleda se u njega kao da očekuje čudo.
«Vi ste razgovarali s našom Anitom. O, gospodine, molim vas, recite mi gdje je malena! Morate me odvesti na to mjesto!»
«A vi ste?»
«Oprostite, ja sam ravnateljica Doma, gospođica Dunja.» Automatski ispruži ruku. Jakov je primi u svoju.
«Drago mi je, Dunja. Smijem vas tako zvati? Dakle, kada se smjestimo, sve ću vam ispričati.»
Dunja se zalijepila za njega kao za slamku spasa. Jakovu je godila pažnja jedne uglađene školovane dame. I još k tome gospođice.
Nakon što su svi posjedali, a načelnik održao nepotreban pozdravni govor, istupio je Jakov i detaljno im ispričao susret sa djevojčicom.
«Da, to je naša Anita. To je naša Anitica. Siroto dijete» kroz suze je ponavljala Dunja.
«Ali to nije sve. Igrom slučaja zabilježili smo i ovo.» Preuzme riječ načelnik. Zatim važno uključi televizor i gurne video kazetu. Na ekranu se pojavi mlada žena s mikrofonom u ruci, prilazila je visokom, snažnom muškarcu, kada odnekud utrči djevojčica među njih.
Dunja skoči na noge.
«Anita! Dijete drago!» Uzbuđeno vrisne. Jakov je zaštitnički obgrli oko ramena.
Čovjek u kadru podigao je djevojčicu, voditeljica je pokušavala saznati njeno ime, djevojčica je uplašeno zurila u kameru, a zatim očajnički zavapila:
«Ja…. Ja… Teta Dunja, nisam kriva! Kunem se! Lovorka je…»
Dunja pokrije lice. Jakov je stisne uz sebe.
«O, Bože! Nisi ti kriva, draga, otkrili smo lopova. Nemaš se čega bojati. Anita vrati se» kroz suze je mucala ravnateljica. Jakov joj pruži paketić s maramicama. Načelnik mu mahne rukom. On se provuče između gostiju.
U kantini je vladala tišina. Policajac blago porumeni. Nekoliko se puta nakašlje.
«Htio sam reći, da nakon pažljivog razmatranja cijele situacije, možemo biti gotovo sigurni u dvije stvari. Ili će se malena vratiti u pothodnik, ili će nekako pronaći zgradu koju traži. No, postoji jedan problem.»
Sve oči su bile uprte u njega.
«Naime, Stara dama, zgrada sa razglednice, više ne postoji. Srušena je prije dvije godine i na tom su mjestu izgrađena skladišta veleprodajnih centara.»
Žamor. Činilo se da će se Dunja onesvijestiti.
«Ali očito je da djevojčica to ne zna. Barem jutros nije znala. Dakle…»
Inspektor podigne ruku.
«A što ako joj je netko rekao? Mala pruži razglednicu, prolaznik se nasmije i kaže da zgrada više ne postoji.»
Jakov slegne ramenima. Bojao se i pomisliti na tu mogućnost.
«Možda će se vratiti na kolodvor? Mislim, kada sazna da ne postoji zgrada, da ne može naći Ivana…» Javi se Dunja.
Jakov odmahne glavom.
«Moje dugogodišnje iskustvo mi govori da se djevojčica plaši…»
«Ja ću preuzeti, kolega.» Umiješa se nestrpljivo inspektor.
«Dakle, kako smo vidjeli na snimci, a što je potvrdio i vaš policajac, djevojčica je nasmrt preplašena. Prema onome što sam saznao u Domu, radi se o naušnicama gospođice Dunje, ovdje prisutne ravnateljice Doma, koje je jedna maloljetnica otuđila, i šale radi, podmetnula ih ispod madraca nestale. Malena se u strahu od kazne dala u bijeg. Prisutno je nepovjerenje, ili bolje reći strah od policajaca, kao i od kazne koja slijedi zbog krađe.»
Dunja posljednje riječi poprati glasnim jecajima.
«Stoga bih predložio da svi uključeni u istragu skinu sa sebe sva policijska obilježja, ili još bolje, neka obuku civilnoj odjeći, jer će odora navesti djevojčicu na bijeg.»
Uslijedio je detaljni dogovor oko organizacije potjere.
Jakov je oko sebe okupio trojicu policajaca.
«Mi ćemo dežurati kod nekadašnje Stare dame.»
Inspektor kimne glavom. Dunja se nađe pored njih.
«Ostanite ovdje, molim vas.»
Jakov se dobroćudno osmjehne.
«Žao mi je, ali moram poći. Zbog Anite. A imam i neki predosjećaj… Ali ne brinite, s vama će ostati naše kolegice, a ja čim nešto doznam, javit ću. Dobro?»
Ona se zagleda u njegova široka pleća. Jakov je ostavljao dojam muškarca kojemu se može vjerovati. Blago mu stisne ruku.
«Čuvajte se. I molim vas, čim nešto saznate, obavijestite me.»
«Budite bez brige, Dunja.»
Ravnateljica osjeti toplinu u obrazima. Smeteno se osmjehne.
Muškarci su navukli zimske kapute, zatim svatko krene na svoju stranu.
Dunja je ostala sjediti u kantini u društvu nekoliko policajki. Zamišljeno je mahala glavom.
Samo da se Anita vrati. Vani je hladno, a Božić dolazi… Molim te, Isuse, vrati je među nas.
Nastavlja se…

Dragi moji prijatelji blogeri, osvježila sam malo stranicu u duhu blagdana. Ali ne mogu, a da se ne pohvlaim, ovu sam pozadinu SAMA napravila, te mi je još dragocjenija i draža. Ne moram ni reći da sam prošla hrpu neuspjelih pokušaja, razočaravajućih dizajna, dok nisam dobila barem približno ono što sam htjela.
Vi, dakle, procijenite, da li se isplatilo.
Umjesto novoga nastavka, želim svima čestitati Božić i predstojeće blagdane riječima dragog patera Luke:

Bog stvorivši nas na svoju sliku, u nas je svoju dražest i dobrotu utisnuo.
Ali jednu je tajnu ostavio – ogledalo u kom bismo to vidjeli. Ogledali se u ovom ili onom, tek djelomičnu istinu vidimo. Iskrivljenu kao u krivom ogledalu. Ili smo smiješno izduženi, ili suženi.
U očima ovim ili onim – ili bijedno izgledamo, pa se bijedno osjećamo; ili samotno, pa nas samoća obuzima; ili strano, pa se zanemarujemo.
U nekima, tek što se ponadamo da smo se našli, bolno spoznamo da nismo.
Samo jedne oči su prave – one Božje. Tek u njih zagledani prepoznajemo svoj istinski lik.
Božić je. Pogledaj i vidi – iz jaslica sja istina o tebi. Sretan ti Božić!

christmas images

Svima želim sretne i vesele blagdane sa puno darova ispod bora
I šaljem puno pusa
sve vas voli
Atlantida:))

Malo kasnim s nastavkom, ali zato keksići miršu, stakla su oprana, sve je više - manje zriktano, slijede još kremasti kolači, završni glanc (sutra ćemo i dušu oribati:)))), pa se možemo lagano prepustiti blagdanskim čarolijama...
Priča je trebala biti gotova do Božića, ali kako ide "live", tj, "iz glave", nadam se da ću je uspjeti zgotoviti do kraja ove godine. Hvala svima na strpljenju.


Vjetar se nabacivao snježnim pahuljama, zavlačio u svaki kutak grada, hladnim dahom ledio sve oko sebe. Na ulicama je vladao metež, što od predblagdanske užurbanosti, što zbog prometnog kaosa. Službe za ceste nisu se mogle nositi sa znatno snažnijim protivnikom. Ljudi su užurbano završavali dnevne poslove, preostale kupovine, da bi se u toplini svoga doma nesmetano mogli prepustiti sitnim zadovoljstvima predstojećih blagdana.
Uzalud je Anita pružala razglednicu, uzalud je molila za informaciju. Činilo se da nitko nema niti vremena niti volje posvetiti trenutak pažnje izgubljenoj djevojčici.
«Miči mi se s puta! Gubi se, balavice mala!» Vikao je muškarac grabeći prema autu. Anita se tvrdoglavo ispriječi između njega i vozila.
«Samo mi recite kako da nađem ovu zgradu» molećivo izusti cvokoćući na sav glas. Čovjek je prostrijeli pogledom.
«Rekao sam da se gubiš» procijedi kroz zube. Djevojčica ustukne.
«Ali samo recite…» On je grubo odgurne u stranu. Djevojčica zatetura i padne u snijeg.
«Imaš sreće što nisam zvao policiju!» Dobaci prije nego je zatvorio vrata. Anita brizne u plač. Snijeg joj je mrznuo ruke, uvukao se u čizme ledeći već ozeble noge. Osjeti pritisak na leđima.
«Koji je ovo vrag?!» Čula je ženski povik, a zatim joj se na glavu sruči nekoliko šarenih kutija povezanih sjajnim vrpcama.
«Skoro sam pala preko tebe! Moje kutije!» Vrištala je žena u dugoj smeđoj bundi i krznenoj šubari na glavi. Istovremeno je uglađeni gospodin istrčao iz skupog Mercedesa prijeteći se nadvivši nad djevojčicom.
«Mogla si mi ženu ubiti! Glupačo mala, gubi se odavde!»
Dok je gospođa u toplom autu pokušavala zaboraviti na maloprijašnju nezgodu, njezin je suprug pobirao razbacane kutije ne štedeći psovke i uvrede. Vjetar ga je opleo po golom vratu, te on na brzinu pobaca kutije u stražnji pretinac i potrči u skupocjeno vozilo.
«Skitnice proklete, sve vas treba streljati!» Vikne umjesto pozdrava. Auto krene unazad, činilo se da će pregaziti Anitu, a zatim klizne niz cestu. Djevojčica obriše suzne oči tresući se od hladnoće i nelagode. Nisam ja skitnica! Željela je povikati, ali čemu? Ionako je nitko ne bi čuo. Tužno spusti razglednicu u torbicu. Što ako ne pronađe Ivana? Ni danas ni NIKADA? Oči joj se ispune suzama. Imala je osjećaj da će se ugušiti od straha. Snažno zamahne glavom. Ne smije više niti pomisliti na tako nešto. Naći će ona svog prijatelja, da, sigurno će ga naći i to prije večeri. Ohrabrivala je sebe otresajući snijeg s kaputa. Pogled joj privuče komadić zlaćanog omota koji je virio iz prljave sive lokve. Djevojčica se naviri prema mjestu gdje je maloprije bio parkiran auto i opazi brižljivo omotanu kutiju. Glava joj poleti lijevo, desno, a kada se uvjerila da je nitko ne gleda, dograbi kutiju i sakrije je ispod kaputa. U obraze joj navre val topline, a srce poskoči kao na ringišpilu. U trenu je zaboravila na hladnoću, na potmulu tutnjavu u želudcu, na neizvjesnot koja ju je do maloprije razdirala. Otrčala je u sporednu ulicu, čvrsto stežući paket ispod kaputa.
Sa stražnje strane oronule sive zgrade nizao se red garaža. Anita se provuče do mjesta gdje je bila barem malo zaklonjena od vjetra, a i od neželjenih pogleda. Oprezno izvuče kutiju očiju blistavih od uzbuđenja. Nježno prijeđe prstima po sjajnom omotu zamišljajući tople rukavice, vunenu kapu, štitnike za uši, ali ono što je ugledala, nadmašilo je sva njezina očekivanja.
Polako je odvezala čvor na sredini, oprezno odlijepila papir, pažljivo ga je presavinula, spremila u džep, a zatim, polako, drhtavim prstima otvorila poklopac i – ostala bez daha. Na tamnoplavoj svilenoj tkanini ležala je najljepša lutka koju je Anita ikada vidjela. Djevojčica je oprezno podigne, lutkine oči zatrepću i pogledaju je beživotnim plavetnilom, što ni malo nije umanjilo Anitino divljenje. Lutka je imala zlatoplavu kosu oblikovanu u visoku punđu sakrivenu srebrnom šubarom, a ispod jednako srebrne bunde, bijelila se čipkasta haljina, prozračna i meka, spuštajući se do srebrnih cipelica visokih peta. Osim što je treptala, lutka je na pritisak šake ponavljala «Darling», a na pritisak pete smijala se najljepšim smijehom koji je Anita ikada čula. Bila je toliko zanesena, da se i sama počela smijati na glas.
«Drago mi je, ja sam Anita.» Predstavi se djevojčica važno.
«A ti si sigurno Snježna Kraljica. Tako si lijepa!» Tiho doda.
Pobožno je promatrala najljepšu lutku na svijetu povremeno je držeći za šaku, a povremeno za stopalo. Ispod glasa je razgovarala sa prijateljicom otvoreno se diveći njenoj ljepoti, objašnjavajući u kakvoj se nevolji našla, povjeravajući joj sitne tajne (nikako nezgodu u vrtiću).
«Znaš, sad kada sam tebe našla, mislim da ću naći i Ivana. I bit će nam super. Vidjet ćeš. Moja Snježna Kraljice. Dođi, moramo potražiti njegovu kuću.»
Pritisne lutku za stopalo da ponovo čuje zvonki, ohrabrujući smijeh. Zatim je omota svilenom tkaninom, gurne je u džep i ohrabrena novim društvom, krene niz ulicu.
Dok je izvlačila razglednicu iz torbice, drugom rukom pomiluje dragocjenost u kaputu. Ovoga puta netko će joj pomoći, jer nitko ništa ne može zatajiti Snježnoj Kraljici.

Dva policijska auta mučno su se probijala kroz snježne nanose. U jednom je sjedila gospođica Dunja nervozno kršeći ruke. Inspektor Krim službe pažljivo ju je motrio ispod poluspuštenih vjeđa. U autu je vladala neugodna tišina. Tek bi se povremeno čulo njeno šmrcanje dok je brisala nos crven od plača.
«Zar ne možemo brže?» Nervozno upita. Inspektor se trzne kao da ga je probudila iz sna. Umorno odmahne glavom.
«Vidite i sami da činimo sve što je u našoj moći. Uostalom, ako ne saznamo gdje se djevojčica kreće, teško ćemo joj ući u trag.»
Dunja teško uzdahne. Nasloni čelo na prozor.
«Netko ju je morao vidjeti. Bože sveti, nije nevidljiva. Ne mogu razumjeti da je policija nije već privela.»
«Grad je velik, postoji milijun mjesta gdje se mala mogla sakriti, a ne isključujemo niti mogućnost da ju je netko već pobrao s ceste. Oboje znamo da je djevojčica bez isprava, sama u nepoznatom gradu, lak plijen kojekakvim perverznjacima.»
Gospođica Dunja zajauče. Sve je snažnije osjećala mučninu u želudcu. Izvuče dvije tablete.
«Gastritis. Ubit će me ova neizvjesnost.» Objasni žvačući. On kimne glavom.
«Nisam vas htio uplašiti, ali moramo biti spremni na sve.»
«Šefe, dobili smo neke informacije» začuju glas preko radio veze. Inspektor se nagne prema prednjem sjedalu. Dohvati prijemnik.
«Slušam»
«Djevojčica je viđena jutros u pothodniku. Navodno je bila u društvu starije maloljetnice. Prebacit ću kontakt.»
Inspektor kimne glavom.
«Čekam.»
Nakon nekoliko škljocanja, začuju isprekidane glasove.
«Inspektor Mirko. Recite.»
Muškarac s druge strane nakašlje se nekoliko puta. Zatim se predstavi kao policajac Jakov i ukratko im ispriča susret s Anitom. Dunja se priljubila uz inspektora pažljivo slušajući svaku njegovu riječ. Povremeno bi ispustila tihi jecaj pokrivajući usta maramicom. Kada je razgovor završio, baci se na sjedalo.
«Da, da, to je sigurno naša Anita. Hvala Bogu, nije sama.»
Inspektor je šutio. Sudeći prema policajčevom opisu, djevojčica se sigurno nije našla u uglednom društvu mladih intelektualaca. On bi prije rekao da je mala upala u veće nevolje od gladi i hladnoće. Jer ako su je pobrali narkomani, ili skitnice, teško će se izvući neozlijeđena. Ali svoje strahove nije želio dijeliti sa vidno uznemirenom ravnateljicom. Jer znao je on kako žene mogu biti histerične. A sjediti s jednom takvom, zameten u snijegu, daleko od prvoga grada, ne hvala. Zbog toga se samo lagano osmjehne prepuštajući se nepovezanim mislima.
Dunja zaklopi oči. Prošla noć bila je poput najgore more. Anita se nije vratila u Dom, a svima je postalo jasno da se djevojčica nema niti namjeru vratiti. Morala je pozvati policiju, ispuniti bezbroj obrazaca, odgovoriti na bezbroj pitanja, a najgore od svega bilo je što se nestanak djevojčice povezao sa nestankom štićenika od prije nekoliko mjeseci. Drugim riječima, u njezinom besprijekornom životopisu, stajat će te dvije mrlje, iako nije kriva niti za jednu, ali Bože moj, tko te pita? Pronađu nekakav malen, prljav trag i čačkaju, čačkaju… Na kraju si prisiljen dati otkaz, zadovoljiti se osrednjim poslom i s puno manjom plaćom, a zbog čega? Jer je jedan nesretnik doživio nezgodu koja ga je stajala života i zato što je jedna balavica odlučila pobjeći glavom bez obzira zbog prozirne, smiješne krađe koja to čak niti nije. Da ne bi bilo zabune, ona je voljela Anitu. Jadnica, bila je tako plaha, nenametljiva, skromna, a najbolja učenica u razredu, mala, bistra glavica, koju sudbina nije nikada pomazila. Njih su se dvije dobro slagale. Baš dobro. Sneno se osmjehne. Sada, kada se činilo da je malena van opasnosti, mogla bi si priuštiti kratki drijemež. Policija ionako motri na obadvije strane pothodnika, tako da, ako se djevojčica vrati, bit će uhvaćena u zamku. A vratit će se, jer nije imala kamo. I jer se svi se oni vraćaju, odjekne joj u mislima.
Uljuljana varljivim nadama, Dunja se prepusti snu.
Nastavlja se…

Anita je trčala u društvu novih prijatelja niz snijegom zametene ulice, do ledine ograđene željeznom ogradom. Srce joj je pjevalo od sreće. Kako god da bilo, više nije sama. Osjećala je da će se uskoro sve riješiti. Kada pronađu Ivana, mogli bi postati odlična ekipa.
Tea se spretno prebacila na drugu stranu.
«Hajde, šta čekaš, penji se!»
Gogi baci kutiju s pizzom prema djevojci. Tada obujmi Anitu.
«Primi se za ogradu!»
Djevojčica dohvati gornju prečku. Gogi joj pomogne prebaciti se na drugu stranu. Anita vrisne od veselja. Ruke joj skliznu, a ona se prevali na snijeg. Tea se sagne do nje.
«Jesi li dobro?»
Djevojčica kimne glavom. Ponovo je osjećala bol u leđima, ali nikada to ne bi priznala. Otare snijeg s kaputa. Gogi se nađe pored njih.
«Dobro ste? OK. Idemo.»
Pretrčali su dvadesetak metara kroz dubok snijeg, do niske kuće ispred koje su bile postavljene ljuljačke obučene u bijelo.
«Gdje smo?» Upita Anita. Tea joj dade znak da šuti. Obišli su kuću. Na drugoj strani opaze tragove stopala duboko utisnute u snijeg, koji su vodili do podrumskog prozora. Tea pokuca. S druge strane izroni čupava glava, prozor se otvori, a djevojka se spusti unutra. Gogi gurne Anitu.
«Hajde, što čekaš, upadaj.»
Nečije ruke prime je za gležnjeve. Djevojčica vrisne, sklizne niz okno i nađe se u naručju mladića crne kose gelom zašiljene poput siga na prozorima, tamnih očiju i naušnica pričvršćenih na nosu. Lice mu je bilo prekriveno sitnim prištićima. On se veselo zacereka.
«Niste mi rekli da imamo društvo.»
Tea ga lupi po ruci.
«Ne diraj. Premlada je za tebe.»
Mladić se odmakne, rastvori Anitin kaput znatiželjno je odmjeravajući. Nehajno slegne ramenima.
«Mala nije loša.»
«Tebi ni kokoš ne bi bila loša» zlobno dobaci Gogi.
Tea je istresala snijeg iz čizmica.
«Noge su mi se smrznule. Gogi, ugrij me, tresem se od hladnoće.»
On se veselo nasmije šapćući joj nešto na uho.
«Gdje smo?» Zbunjeno upita Anita.
«Dobrodošla u naše skrovište. Do 16, ovo je vrtić. Nakon toga, mi smo gazde. Ja sam Dado. A ti?»
«Anita» prozbori sramežljivo.
«Hoćeš da ti pokažem ostatak?»
Djevojčica nesigurno pogleda prema Tei.
«Pusti njih, vidiš da su zauzeti» šapne novi poznanik ovivši ruke oko njenog ramena.
Tea i Gogi zabili su se u ćošak i strastveno se ljubili. Anita proguta slinu.
«Ja… ja bi ostala» nesigurno reče. Dado je blago gurne prema vratima.
«Nećemo im valjda smetati. Dođi, neću te pojesti.»
Zašli su u mračni hodnik. Dado je objašnjavao kako ne smiju paliti svjetlo da ne privuku pažnju slučajnih prolaznika. Pokazao joj je praonicu, veliki bojler koji je grijao cijeli kompleks, zatim je uvede u prostoriju sa igračkama, sportskim rekvizitima i strunjačama.
Pokloni joj lutku izrađenu od šarenih krpa, malo su se dobacivali loptom, Anita mu je demonstrirala vještinu preskakanja konopca, a zatim sjednu na prašnjave strunjače.
«Iz kojeg si kvarta? Od kad se družiš s Teom?» Zanimao se mladić. Anita slegne ramenima. Izvuče razglednicu objašnjavajući po tko zna koji put da traži prijatelja.
«Ovdje živi. Znaš li možda gdje se nalazi zgrada?»
Dado je nekoliko trenutaka promatrao fotografiju. Polako kimne glavom.
«Možda znam, a možda ne znam. Šta mi daš ako ti kažem?»
Djevojčica zbunjeno slegne ramenima.
«Znaš ili ne znaš?»
On je lukavo pogleda.
«Mislim da znam. Onda, što ću dobiti ako ti kažem?»
Anita pocrveni. Nije joj se svidio izraz u njegovim očima. Nervozno ustane.
«Najbolje da se vratimo. Tea će se brinuti.»
Dado podigne razglednicu uvis.
«A, a. Sjedni ovdje. Nećemo im smetati. Ako hoćeš razglednicu, moraš mi nešto dati. Jednu malu pusu, tu.» Pokaže na obraz.
Djevojčica nesigurno zastane. Željela se domoći svog jedinog blaga, ali nije htjela niti minutu ostati sa Dadom. Sve manje joj se sviđao.
«Molim te, vrati mi je.»
«Hoću, hoću, samo sjedni kraj mene. Moram te nešto pitati…»
Anita poskoči za razglednicom, Dado je povuče na strunjaču. Ona izgubi ravnotežu i padne do njega. On se spretno nađe iznad nje. Djevojčica ga prestrašeno pogleda.
«Pusti me. Molim te, pusti me» cviljela je poput životinjice uhvaćene u zamku. On se iskezi.
Zaudarao je na ustajao znoj, iz usta mu se širio neugodan zadah. Anita pomisli da će povratiti.
«Hoću samo jednu malu pusu» reče on dobro se zabavljajući.
«Ako ti mene ne poljubiš, ja ću tebe.» Opomene je tiho. Anita mu brzo utisne poljubac u obraz. On se namršti.
«Nije dobro. Hoću pravu pusu, ne to sranje.»
Grubo spusti svoje usne na njene, a ruka mu poleti ispod veste. Djevojčica se ukoči. Nije mogla vrisnuti, nije se mogla pomaknuti. Srce joj je bubnjalo u grudima, mislila je da će se onesvijestiti. On odigne glavu.
«Tako je već bolje. Naučit ću te ja…»
Djevojčica instinktivno podigne ruku i opali ga posred obraza. Trenutak dva Dado je buljio u nju zapanjen onim što je učinila. Dovoljno da ga djevojčica opali još jednom, da vrisne iz sveg glasa migoljeći se ispod njega. Dado iskezi zube. Oči mu opasno zablistaju.
«Kravo mala» zareži i grubo je udari. Anita osjeti bol u obrazima, zatim pljas po drugom obrazu, udarac za udarcem; lice joj je bridjelo, oči pekle od suza, kada Tea utrči u prostoriju.
«Ostavi je, svinjo!» Vrisne gurajući mladića sa nesretne djevojčice.
«Nisam ja kriv, mala je prva počela» opravdavao se on.
Anita se osovi na noge, posramljeno obarajući pogled.
«Jesi dobro?» Upita djevojka. Ona kimne ne dižući glavu.
«Što se dogodilo?» Pitao je Gogi tek pristigao na mjesto zločina.
Dado je zamuckivao pokušavajući se opravdati, Tea ga je udarala po ramenu nazivajući ga najpogrdnijim imenima kojih se tog trena mogla sjetiti, Gogi se trudio smiriti situaciju.
Anita je stajala po strani, uplašena, ponižena, tužna i posramljena. Podigne razglednicu koja je skliznula na pod, iskrade se iz prostorije i potrči koliko je noge nose. Kao da to radi svaki dan, vješto skoči na stol, izvuče se kroz prozor, pretrči ledinu, uspentra se preko ograde i dade se u trk. Željela je pobjeći što dalje od onoga što se dogodilo, od prijatelja kojima nije mogla pogledati u lice, od dječaka koji ju je tako ružno ponizio.
Hladan vjetar šibao joj je lice, odnoseći mirise, tragove dodira, blažeći plamen stida koji joj je palio obraze.

Djevojka sanjivih plavih očiju, u izazovnoj haljini kratkoga kroja, mahala je rukama smiješeći se u kameru.
«Vremenska situacija sve je nepovoljnija. Olujno nevrijeme pogoršat će se tokom noći, tako da očekujemo daljnji pad temperature. Stoga ostanite u toplim domovima, ugodno se smjestite i ostanite uz program TVG. Bobi?»
«Hvala Irena. Dakle, dragi gledatelji, čini se da ćemo Božić dočekati do grla u snijegu, temperature će se spustiti i do minus petnaest stupnjeva, stoga ostanite i dalje s nama.
Upravo smo primili obavijest od Gradskog poglavarstva da je osigurano još stotinjak ležajeva u prihvatilištima, tako da svi koji ste na ulici, požurite dok ima mjesta.
I za kraj, uključujemo se direktno na prosvjed radnika BKV-a, koji su prije dva tjedna misteriozno otpušteni bez ikakve otpremnine. Usprkos lošem vremenu, ti nesretni ljudi stoje već dva dana ispred bivše tvornice očekujući odgovor Gradskih vlasti. Mirta?»
Djevojka u dugom kaputu, s krznenom kapom na glavi ispod koje su se zlatile plave kovrče, mahne snimatelju stežući mikrofon drhtavim prstima. Osmjehne se u kameru usprkos neugodnom osjećaju da će joj obrazi popucati od hladnoće.
«Ovdje sam, Bobi i moram ti reći da nam nije ni malo ugodno. Primili smo vijest da je deset stupnjeva ispod nule, a ovi hrabri ljudi bore se za svoja prava odolijevajući snježnim nanosima i ledenom vjetru, jer, kako sami kažu, više nemaju što izgubiti. Zamolit ću gospodina Jurčića, organizatora štrajka, da nam kaže par riječi. Gospodine… Gospodine Jurčić…»
Muškarac, ogrubio od teških poslova, dogega se do Mirte.
Istovremeno, iz susjedne ulice istrči djevojčica u trošnom sivom kaputu i uleti ravno u kadar. Mlada voditeljica uplašeno odskoči u stranu.
«Što je ovo? Oprostite, dragi gledaoci, čini se da nismo jedini na ovoj hladnoći. Upravo je neko dijete…»
Gospodin Jurčić primi malenu, podigne je u naručje očiju uprtih u kameru. Istrgne mikrofon iz ruke zbunjene Mirte obraćajući se naciji.
«Eto, vidite do čega nas dovodi nebriga o radnicima! Ovo je dijete jednoga od nas. Nemamo za kruh, nemamo za osnovne životne potrebe. Djeca su nam gladna… ne možemo se kući vratiti praznih ruku!»
Krupnom rukom obriše suzu. Snimatelj je plesao oko njega poput baletana iz HNK, trudeći se dobiti što uvjerljiviju sliku. Mirta se stvori pored njih pokušavajući preuzeti kontrolu nad reportažom. Energično posegne za mikrofonom.
«To je vaše dijete, gospodine Jurčiću? Dušo, kako se zoveš?»
Anita se preneraženo zagleda u mikrofon. Upravo se našla u centru događaja, snimaju je kamere, uskoro će joj policija ući u trag…
«Malena? Reci nam kako se zoveš.» Mirta je gubila strpljenje. Ako mala ne progovori, cijela reportaža otići će k vragu.
Anita podigne glavu prema kameri.
«Ja…. Ja… Teta Dunja, nisam kriva! Kunem se! Lovorka je…»
Riječi se utope u snažnim jecajima koji su potresali njeno sitno tijelo. Gospodin Jurčić pokušavao je skrenuti pažnju na sebe. Pomiluje djevojčicu po glavi.
«Nisi ti kriva, zlato. Nitko od nas nije kriv. To što nemamo novca ni hrane, to što ne možemo okititi bor, to što naša djeca neće biti darivana… Gospodo političari, pogledajte nas! Pogledajte što nam radite!»
Anita zavrišti.
«Rez! Rez!» Vikne Mirta. Snimatelj bijesno spusti kameru.
«Kog vraga si umišljaš? Da si režiser iz Holywooda? Miči guzicu da uhvatim još malu!»
Mirta se postavi ispred njega.
«Tako mi svega, ako ne privedemo reportažu kraju, osobno ću se potruditi da sutra ostaneš bez posla. Snimaj!»
Muškarac opsuje. Kamera zazuji.
«Eto, dragi gledaoci, nakon ove tužne priče, što još reći, nego zamoliti gospodu političare da riješe agoniju ovih nesretnih ljudi. Pred nama je blagdansko vrijeme, pružimo ruke jedni drugima.»
Mahne rukom prema kameri. Snimatelj iskrivi lice.
«Pružimo ruke jedni drugima? I to je tvoja poruka?»
Mirta uskoći u tamnoplavi kombi.
«Brišimo odavde. Nije me briga što ti misliš, ljudima će se svidjeti. A sada vozi. Želim popiti nešto toplo, popraviti šminku, novo javljanje bit će za sat vremena, ukoliko oni gore nešto ne poduzmu. A nadam se da hoće, jer mi se guzica zaledila.»
Vozilo krene niz ulicu.
«Gle, opet ona mala. Mogli bi stati, osjećam da bi napravili odličnu priču.»
Mirta okrene glavu na drugu stranu.
«Samo vozi, idiote. Nisi tu da misliš, nego da snimaš. Što može biti bolje od predbožićnog štrajka? Neka ofucana mala skitnica? Djevojčica sa žigicama? Hej, probudi se, dečko. Koga još briga za beskućnike? Šef je rekao da ako se Gradske vlasti ogluše o štrajk, možemo opaliti po njima drvlje i kamenje. To je reportaža. To prodaje gledanost. A ne neko smiješno, izgužvano derište.»
Muškarac okrene očima. Jednom će je ubiti. Golim je rukama zadaviti.
Nastavlja se…

Dragi moji, jeste li stavili čizmice u prozor? Da li su vam oči zablistale kada ste u njima pronašli ono što ste najviše željeli? Ako i niste, nema veze. Još uvijek stignete zamoliti Nikolausa za neku malenu želju i vjerovati... da će se ostvariti.
A ako i to ne pali, ja vam poklanjam nastavak svoje priče, a vi uživajte

image hosting file

Čini se da su gospoda gazde uspješno prešli na nova čuda tehnologije. Nadam se (kao i vi) da smo barem na neko vrijeme pošteđeni od prekida, zastoja, brisanja, gubljenja, tumaranja i bauljanja zamračenim svijetom blogosfere. Na kraju krajeva, ovdje smo da bi se zabavili, popričali, izmijenili pokoju riječ, osmijeh, suzu... Ako je njima teško pratiti čudesan svijet čipova, diskova i sličnih sofvera i hardvera, kako li je tek nama, neukim šetačima virtualnih puteljaka.
Radujem se ponovnim susretima, ostavljam nešto za laku noć i odoh vas pozdraviti:)
Koga ne obiđem u ove kasne sate, sutra ću ukrasti koji sat samo za vas:))


Jakov umorno zijevne. Nakon cjelonoćnog jurcanja po snijegom zametenom gradu, nakon bezbroj intervencija i tri prometne nesreće, nakon čašice konjaka za dobro jutro, ili za lak san, svejedno, bilo je krajnje vrijeme pospremiti svoje istrošeno tijelo u krevet. Stegne krzneni ovratnik zaklanjajući lice od vjetra.
Prokleti snijeg. Prokleta zima. Nisam više za ovo. Postaja je krcata mladim, pametnim, školovanim kadrom željnim akcije. Ja sam stari, isluženi magarac i molim lijepo, nisam više za ovakve ekshibicije. Meni treba topla sobica, jutarnja kava, novine, malo ćakule sa kolegama… imajte milosti gospodo načelnici!
Žalio se Jakov u sebi. Znao je on za protekcije, nije slijep da ne vidi kako se mladi naraštaj množi, poput štakora, Bože mi oprosti, po uredima i sobama u kojima se ni boja na zidovima ne stigne osušiti. Dobiva, taj pomladak, nov namještaj, svoje računalo, dobivaju pomoćnike i službenike, aparate za kavu, aparate za vodu, fotelje presvučene kožom i zgođušne cure koje piskaraju i rade poslove umjesto njih. A oni, Pometači ulica, kako je Jakov od milja zvao svoju jedinicu, oronuli prašinari, tek bi s početkom proljeća dobili malo svježeg mesa, koji bi, ako imaju i malo soli u glavi, s odlaskom lastavica napustili široke drumove i sklonili glave na sigurno, među papire, zapisnike, prijave i odjave; važni i pametni, upisali bi tečajeve, školice; nadareni i napredni, krčili bi pute do zvjezdanog uspjeha.
Ali uskoro, za pet mjeseci, četiri dana i još malo sati, sve će to ostati iza njega. Objesit će uniformu o klin, isplaziti jezik gospodi načelnicima i kojekakvim šefićima, uzet će Danicu pod ruku i nestati u jednom od Kaštela (neće reći kojemu, neka ga nađu ako mogu, hi, hi, hi). Uredit će staru barku, loviti ribu, igrati na karte, piti u konobi sa prijateljima. Sanjivo se osmjehne. Pogled mu klizne na sat.
Pomisli kako bi bilo lijepo odvesti Danicu kući, pojesti kajganu sa slaninom, te sit i napit, poput zimskog medvjeda othrkati do večeri, a zatim pogledati skijanje, usput nešto povečerati i pročitati novine do kraja. I, naravno, popričati s Danicom.
Žali je svoju sestru zbog tisuću sitnih nepravdi kojima ju je život počastio, a koje su je na kraju odgurale u mračne tamnice unutrašnjih nemira, nerealnih strahova. A odatle, braco moj, nema povratka. Samo beskonačno gutanje raznobojnih pilula od kojih nikada nije dobro, možda malo bolje, dovoljno da gura dan za danom i da osjeća što manje.
Pomoli glavu u zalogajnicu. Mlada je djevojka lijeno manikirala nokte, njišući se u ritmu glazbe. Bilo je rano za jutarnji objed, a mjesni cugeri više su voljeli ambijent zagušljive kolodvorske gostionice.
«Je li Danica još ovdje?»
Djevojka odmahne glavom.
«Otišla je prije desetak minuta.»
Jakov razočarano uzdahne. Morat će se zadovoljiti burekom kod Marka, limenkom pive, a zatim pravac garsonijera. Iako već dugi niz godina živi sam, teško se nosio sa samoćom.
Nagura ruke u džepove razmišljajući kako bi ipak mogao svratiti do sestre. Mogao bi joj kupiti kakvu sitnicu, da zaboravi jutrošnju prepirku.
Zastane ispred izloga sa raznobojnim maramama. Danica je obožavala marame. Imala ih je punu ladicu, ali nije propuštala priliku kupiti još jednu.
Osjeti udarac u leđa. Srdito se okrene sa psovkom na usnama. Mrzio je balavce koji nisu poštivali nikoga, koji su radili što su htjeli, a kada bi ih priveli, pljuvali bi i plazili jezik pokazujući srednji prst i prijeteći tužbom zbog navodnog maltretiranja.
«Pazi kuda hodaš» razdražljivo će. Momak produži dalje. Jakov krene za njim. Mogao bi mu nogu podmetnuti, ili ga gurnuti malo u snijeg, kao slučajno. Brk mu se trzne uvis. Mogao bi…
Klinac jednako grubo tresne djevojčicu pored koje je prolazio. Novci se zvučno otkotrljaju iz njene ruke, a on ih znalački pokupi i produži dalje. Jakov stade kao ukopan. Zakleo bi se da je to djevojčica iz zalogajnice.
Svijetla kosa, vesta crvena kao krv, plave hlačice. Iako ju je vidio sam letimično, bio je uvjeren da se ne vara. Uostalom, tko bi normalan hodao gradom bez toplog kaputa.
Oprezno joj priđe. Nježno je primi za rame. Ona se munjevito okrene. Oči joj potamne od straha.
«Vi… vi…» protisne.
«Ne boj se, hoću ti pomoći» brzo će Jakov. Ali Anita ga nije čula. Srce joj je bubnjalo, a u glavi je jasno vidjela mračne zidove i sebe na blatnjavom podu…
Nesvjesno otvori usta i krikne očajno, bolno, duboko, iz srca.
Prolaznici su uznemireno promatrali policajca čija je ruka još uvijek počivala na njenom ramenu.
«Šta hoćete od male? Vidite da se boji» vikne žena.
«Ostavite malu, dosta nam je policijskog nasilja!» Dobaci mladić. Jakov se bijesno okrene publici.
«Samo joj hoću pomoći!»
Anita je vrištala, ljudi su se skupljali, Jakov se ljutio na sebe, na njih. Primi djevojčicu za ruku pokušavajući je izvući iz gomile koja ih je okružila. Djevojčica se otimala.
Netko ga lupi po ruci. On se osvrne, što je bilo pogrešno, jer već u sljedećem trenutku Anita je skliznula iz njegove ruke i izgubila se u gužvi. Društvo zaplješće. Policajac stisne zube. Sa zadovoljstvom bi nekome prosuo zube, samo da smije.
«Ovo je ometanje pravde! Mogao bi vas privesti!»
Ljudi se stanu razilaziti. Jakov nastavi potjeru. Trčao je stepenicama motreći na sve strane, ali djevojčici ni traga. Bijesno opsuje. Nije mogla daleko. Ne u ljetnim tenisicama. Mora biti negdje u blizini.

Anita je trčala koliko su je noge nosile. Od straha nije osjećala bol, niti hladnoću. Tek kada se cijelom dužinom opružila po snijegu, bolno jaukne.
«Požuri, murjak samo što nije došao.» Vikne djevojka povlačeći je prema sebi. Anita se osovi na noge. Stisne zube da ne bi plakala. Trčale su niz ulicu, kroz park, do velike žute zgrade.
«Još malo.»
Spustile su se strmim stepenicama u podrum. Anita ispruži ruku. Nije vidjela prst pred nosom.
«Još tri stepenice, pa lijevo. Pazi da ne padneš.» Obazrivo će mlada djevojka. Anita je slijedila upute. Djevojka otvori vrata, a bljesak svjetlosti potpuno ih zaslijepi.
«Hej, mislio sam da nećeš nikada doći. Tko je mala?»
Upita ih mladić u izgužvanoj košulji i poderanim trapericama. Anita se oprezno obazre oko sebe. Nalazili su se u nekakvom spremištu, odlagalištu, prostoriji u kojoj je bilo odloženo puno starudije.
«Raskomoti se» reče djevojka.
«Hvala» tiho će Anita.
Mladić se u dva koraka nađe pored njih.
«Tko je ova? Što se događa? Tea, murju ćeš nam navaliti na vrat.» Ona okrene očima. Pljune žvakaću na pod.
«Dosadan si, Gogi. Malu je hapio murjak, morala sam se umiješati.»
Mladić odmjeri Anitu.
«Murja te lovi? Tko bi rekao. Što si zgriješila?»
Anita se pokunji. Nije željela govoriti o svojim grijesima.
«Pusti je, vidiš da je u šoku.» Umiješa se djevojka. Mladić je odvuče u stranu.
«Ako nas nađu, ti ćeš biti kriva» tiho procijedi. Tea ga lupi po ruci.
«Pusti me, idiote. Ti si nas uvalio u sranje.»
On podigne ruku kao da će ju lupiti.
«Nemoj» molećivo će Anita.
Tea se osmjehne.
«Ne brini, Gogi mrava ne bi zgazio.»
Stajali su u tišini. Mladić teatralno pokaže na prašnjavi kauč koji je do polovice bio zatrpan kojekakvim smećem.
«Raskomoti se.»
Anita se ukipila pored vrata. Tea stane prekopavati po vrećama.
«Prvo ćemo te obući. Ne možeš ovakva na zimu. Negdje sam vidjela čizme i kaput…»
Gogi je promatrao gošću.
«I, kako si završila s onu stranu zakona?»
Anita slegne ramenima.
«Lovorka je kriva…»

U zgradi Odgojnog doma vladala je strka. Gospođica Dunja nervozno je šetala uredom. Crnomanjasta djevojčica sjedila je na rubu stolice nervozno grizući nokte. Iako se trudila
izgledati smireno, crveni tragovi oko očiju odavali su je.
«Posljednji put te pitam. Kamo je otišla?»
Djevojčica slegne ramenima.
«Rekla sam već sto puta, nemam pojma! I baš me briga.»
Dunja je prostrijeli pogledom. Da je očima mogla ubijati, Lovorka bi ostala na mjestu mrtva.
«Mlada damo» reče prijeteći se nadvivši nad njom.
«Ako se maloj nešto desi, poželjet ćeš da nikada nisi došla u ovaj dom.»
Lovorka prkosno podigne glavu.
«Kao da već ne žalim!»
«Ne zaboravi, ti si ovdje zbog provala, bijega od kuće, pokušaja prostitucije, da ne nabrajam. Imaš dosje kao pola mog stola. Mala Anita došla je jer joj je otac završio u zatvoru, a majka je na igli. Jadnica, nije imala kamo.»
«Bla, bla, bla. Da me stari nije silovao kad sam navršila deset, zar mislite da bi završila ovdje? Pun mi je kufer vaše Anitice. Ako vam je toliko stalo, tražite je. Mene pustite na miru!»
Bijesno zagrize u nokte premazane crnom bojom.
Dunja problijedi od bijesa. Odrješito lupi šakom o stol.
«Balavice nezahvalna! Gubi se iz mog ureda! Tek da znaš, ako se Aniti nešto desi, ti si kriva! Raspitaj se malo među prijateljima. Svi te osuđuju. Baš svi. Cijela zgrada bruji o tvom kukavičkom pothvatu s naušnicama.»
Lovorka zastane. Neodlučno je stezala kvaku. Tokom dana primila je dvije prijeteće poruke, a sudeći po licima nekadašnjih prijatelja, bilo je pitanje vremena kada će nasrnuti na nju. Oči joj se napune suzama. Ojađeno se okrene.
«Mislim da je otišla za Ivanom. Uzela je njegovu glupu razglednicu i rekla da će ga naći. Glupača mala, misli da će se on pobrinuti za nju.»
Dunja zaprepašteno sjedne u naslonjač.
«Kako? Za Ivanom!?» Upita bez daha.
«Zar ona ne zna… Ali… ali… ti si joj rekla…»
Lovorka zatomi osmijeh. Važno kimne glavom.
«Jesam, rekla sam joj. Ali nije vjerovala meni, nego vama i vašim glupim bajkama. Eto, ako joj se nešto desi, vi ste krivi, ne ja.»
Lovorka nije čekala odgovor. Brzo šmugne kroz vrata likujući u sebi. Porazila je ravnateljicu Doma. Pokosila je do nogu. I to njezinim vlastitim oružjem! O, kada cure čuju… Osmijeh joj izblijedi s lica. Otkad je mala isparila, svi je poprijeko gledaju, izbjegavaju njeno društvo, čak joj je i Toni okrenuo leđa. Nasloni se na zid. Gospođica Dunja pričala je s nekim preko telefona. Nije trebala biti vidovita da bi znala kako je zvala murju. Gorko se osmjehne.
Mala Anita bit će u centru pažnje, tražit će je policajci, novinari, detektivi, reporteri… Pokušat će je spasiti od «opasnog svijeta», ali hoće li je uspjeti spasiti od nje same? Jer, mala će se radije baciti s mosta nego predati policiji. Lovorka zatrese glavom. Pitala se, kako premudra Dunja, koja sve zna, tako slabo poznaje svoju ljubimicu.
Nastavlja se…