Pregled posta

Sv. Nikola

Dragi moji, jeste li stavili čizmice u prozor? Da li su vam oči zablistale kada ste u njima pronašli ono što ste najviše željeli? Ako i niste, nema veze. Još uvijek stignete zamoliti Nikolausa za neku malenu želju i vjerovati... da će se ostvariti.
A ako i to ne pali, ja vam poklanjam nastavak svoje priče, a vi uživajte

image hosting file

Dok je zima snijegom zatrpavala ulice, Anita je stajala usred podrumske prostorije, služeći kao model razigranoj Tei koja je omatala njena krhka ramena debelim vunenim šalom. Anitini obrazi gorjeli su od topline, u očima se iskrila radost.
«Okreni se» odrješito će djevojka. Djevojčica posluša. Tea se zasmijulji.
«Nije baš Coco Chanel, ali može proći.»
Anita učini nekoliko koraka promatrajući se u staklu odbačene vitrine. Izgledala je smiješno u gumenim čizmama tri broja većima, sivom kaputiću poderane podstave i rupom ispod pazuha, omotana vunenim zelenim šalom koji je zaudarao na naftalin. Čelo joj se orosilo znojem, što je bila ugodna promjena nakon danonoćnog smrzavanja.
Gogi je ležao na kauču mrzovoljno ih pogledavajući.
«Gladan sam.»
Tea je i dalje cupkala oko Anite popravljajući nabore na šalu.
«Pogladi se.» Suho dobaci.
Gogi ljutito skoči.
«Prestani se ponašati kao da si dobila lutku na dar. Gladan sam, gladan! Čuješ me!?»
Tea okrene očima. Iz kratke kožne jakne izvuče zamotuljak.
«Na, žderi.»
On se široko osmjehne.
«Što nisi rekla.»
«Jedva sam zdipila. Sva sreća što je mala napravila galamu, pa sam prošla neopaženo. Hej, ostavi nešto i za mene!»
Gogi tugaljivo odmjeri hot dog. Nije bilo puno za ostaviti.
«Hoćeš i ti malo?» upita Anitu. Ona sramežljivo obori pogled.
«Ne, hvala. Nisam gladna.»
«Sigurno nećeš?» Upita djevojka nudeći je polovicom. Anita kimne glavom gutajući slinu.
Bila je to laž, naravno, ali nije imala srca tražiti komadić. Ovo je dvoje već dosta učinilo za nju. Pretvarala se da razgleda odbačene slike, odreda loše kopije nepoznatih umjetnika, dok su Tea i Gogi u nekoliko zalogaja smazali doručak.
«Bacimo se na posao.» Raspoloženo će djevojka.
Tražila je po vrećama kapu za djevojčicu, ali sve što je našla bili su kojekakvi šeširi i stare, damske kapice, prevelike i nepraktične za hladnu zimu.
Gogi se vratio u ležeći položaj ispuštajući iz usta kolutove dima. Zvučno podrigne.
«Još sam gladan. Hot dog me samo napalio.»
Tea ravnodušno slegne ramenima.
«Onda prošeći noge. I donesi nešto fino.»
On tiho opsuje. Lijeno se prebaci u sjedeći položaj.
«A da malu pošaljemo?»
Tea mu uputi preziran pogled.
«Gogi, srami se.»
Anita potraži torbicu. Puno je dugovala novim prijateljima. Izvuče novčanicu.
«Ovo je sve što imam» sramežljivo reče.
Gogi zazviždi.
«Mala je bogata. Možemo se počastiti pizzom.»
Tea se mrštila.
«Nećemo je valjda opljačkati. Hajde, mrdni guzom. Kladim se da će ti se posrećiti.»
On na brzinu pospremi novac u džep. Navuče izlizanu jaknu.
«Mala je dio ekipe. A mi sve dijelimo, zar ne, srce?»
Tea ga ljutito lupi u rame.
«Nema veze, i ja sam gladna.» Umiješa se Anita.
Gogi im pošalje poljubac i nestane iza vrata.
Tea sjedne na kauč.
«Kreten. Tri se dana skrivamo u ovoj rupi. Ne znam koliko ću još izdržati. Trebalo je biti cool, ali nije. Što smo više zajedno, više mi ide na živce. Ništa ne može sam. Gogi je užasan lopov. A da si čula što je sve napričao o sebi… Nisi mu trebala dati lovu.»
Anita slegne ramenima.
«Vi ste me spasili.»
Tea se nasmije. Nježno zagrli djevojčicu.
«Od koga ti bježiš?»
Djevojčica otvori torbicu. Izvuče razglednicu objašnjavajući kako traži prijatelja. Puna nade zagleda se u djevojku.
«Možda znaš kako da dođem do ove zgrade?»
Tea lagano zatrese glavom.
«Žao mi je. Takvih kućerina ima po cijelom gradu.»
«Ali kako… jedna gospođa je prepoznala…»
«Možda živi u njoj. Trebala bi je pitati adresu.»
Anita se borila sa suzama. Što ako se pojavi policajac? Što ako dovede pojačanje kao u filmovima? Ako je uhvate, tko će joj vjerovati? Gospođica Dunja sigurno neće.
«Ne, ne smijem se vratiti. Ulovit će me.» Reče jedva čujno.
Tea slegne ramenima.
«Pitat ću neke frendove. Oni operiraju po cijelom gradu. Kasnije možemo i same u potragu. Bit će ludo.»
Anita se rasplače dirnuta Teinom ljubaznošću. Djevojka je zagrli.
«Hej, nemoj plakati. Naći ćemo ti prijatelja. Reći ćeš mi njegovo ime i prezime, možda ga poznajemo.»
S druge strane začuju se glasovi.
«Sranje. Netko ide. Sakrij se iza kauča. Brzo.»
Tea ugasi svjetlo i šćućuri se pored Anite. Napeto su osluškivale. Netko je otvarao vrata. Prekidač škljocne i prostoriju obasja snop svjetlosti. Anita se ukoči. Grčevito je stezala Teinu ruku nasmrt preplašena. Nekoliko ljudi govorilo je u isti glas. Djevojčica je panično tražila izlaz. Tea je primi za kaput. Očima joj dade znak da se primiri.
Policajac! Vidio je gdje su se sakrile i sada je doveo pojačanje! Gotovo je! Panično je razmišljala Anita. Tea joj zaklopi usta prije nego je uspjela vrisnuti.

Mrmor glasova pretvorio se u svadljiva predbacivanja. Dubok ženski alt vodio je debatu.
«Rekla sam jednom i opet ponavljam: moje umjetnine nećete donirati. Zaboravite. Da mi neka deca plaze po slikama… Ja svoje ne dam.»
«Ali gospođo Edita, vani je kamion i sve je dogovoreno. Rekao sam da odnesu sve. Takav je bio dogovor.»
«Od kud vam pravo da manipulirate nečim što nije vaše?»
«Gospođo, prije tjedan dana svi smo bili složni. Ništa niste rekli za slike.» Umorno će muški glas.
«Zato jer sam mislila da se to podrazumijeva!» nadoveže se ona.
«Nema veze. Ak je tak, zemite si ih nazad. Dobro?»
«O, kako ste drski!» Vrisne gospođa Edita. Čulo se struganje po podu i zvuk njenih potpetica.
«Ovo vam ne bum zaboravila. Oderali ste me do gole kože, dala sam sve kaj sam imala, a sada ćete me zbog nekoliko slika proglasiti škrticom!?»
«Krivo ste shvatili gospona Eugena. Samo si vi zemite slike, svi mi znamo kolko vam znače. Dojdite, bum vam pomogel.» Javio se sitan starački glas.
«Sve ovo moramo ukrcati? Djeca se baš nebuju pomogla.» Netko će podsmješljivo.
«Bezobraznik. Molim vas, pazite na kauč. Moj pokojni sam ga je tapeciral. Prosim vas, nemojte se s njim nahitavati.»
«Bez brige, gospođo. Ovakav raritet ne viđa se svakoga dana.» Podsmješljivo će muškarac.
«Kakva drskost! Eugen, jeste li vi našli ove pokvarenjake?» Ljutio se ženski glas.
Tea stisne Anitu za ruku.
«Bježimo» šapne, a zatim se izvuče iz zaklona i potrči između zbunjenih stanara. Anita je trčala za njom. Mislila je da će se ugušiti od uzbuđenja. U prostoriji nasta metež.
«Tko je to?»
«Od kud su se ove stvorile?»
«Lopovi! Ulovite ih!» Vrištala je gospođa Edita čvrsto stežući slike.
«Prokleti narkomani! Lijepo sam rekel da ključeve smije držati samo…» prodikovao je starčić paperjaste bijele kose.
Tea i Anita izjure na ulicu. Zaobišle su kamion i otrčale u park. Zadihano se sklone iza starog hrasta pogledavajući prema zgradi.
Tea prasne u smijeh. Anita je pogleda u čudu, lica bijela kao kreč. Djevojka se držala za trbuh smijući se na sav glas.
«Jesi im vidjela face? Kao da su ugledali vanzemaljce! A tek ona stara! Kak je držala slike! A tek faca! Da sam je srela u mraku, usrala bi se od straha!» Govorila je Tea kroz smijeh.
Anita kimne glavom hihoćući. Starica je izgledala kao neuspjelo Pccasovo djelo. Smijala se sve glasnije. Oči joj zablistaju od suza. Tea pokaže prema ulazu.
«Šššš. Gogi se vraća s pizzom!»
«Pozovi ga.» Uzbuđeno će Anita. Tea odmahne glavom.
«Ne dolazi u obzir. Čekaj kad njega vide!» Dobaci kroz smijeh.
Promatrale su kako Gogi ulazi u zgradu, a nekoliko sekundi kasnije, trkom izlazi iz nje. Vijeće karikatura oporavilo se od prvobitnog šoka i potrčalo za mladićem koji je brzao nespretno manevrirajući paketom ispred sebe. Tea se primi za želudac smijući se kao luda. Gogi je, poput njih dvije, spas potražio u parku. Obezglavljeno je trčao niti ne primijetivši ih. Društvo iz podruma nastavilo je potjeru. I premda je bilo očito da gerijatrijska povorka gubi trku, nisu se predavali. Tek kada se Edita poskliznula, a sjedokosi starac pao preko nje, bilo je jasno da je mladost pobijedila. Tea se previjala od smijeha.
«Ovo je ludo! Ha ha ha ha, upiškit ću se!» Cvilila je. Anita pokaže na kip zaogrnut snijegom.
«Bolje da se tamo sakrijemo. Otkrit će nas ovdje.»
Pretrčale se nekoliko koraka ne ispuštajući iz vida starce koji su na koncu izabrali povlačenje.
Mršava ženicu strogog izraza lica obgrlila je Editu oko ramena, dok je stari Jura šepao pridržavajući se za Eugena.
«Kakvo poniženje! Kakva blamaža! Trebali smo odmah zvati policiju! Za sve ste vi krivi, Eugen! Vi i vaše dobrotvorne akcije!» Kroz suze je dovikivala Edita.
«Zašutite već jednom! Za Boga miloga, vaša je ideja bila da lovimo maloga. Da ste bili kuš, došli bi panduri i sve bi bilo u redu. Ovak je naš Jura morti slomil koljeno, a vi nemrete ni minutu zašutit!»
Žena vrisne kao da ju je zmija ugrizla. Obrušila se na nesretnog muškarca prijekorima i predbacivanjima. Eugen ubrza korak. Doslovce je vukao ranjenog Juru, samo da što prije pobjegne u sigurnost svojega doma. Iako je znao da ni tu neće biti kraj. O, ne. Kada bi netko Editi stao na žulj, odmazda bi bila bolna i duga. Nepodnošljivo duga. Ali na to je morao misliti prije nego mu se jezik oteo kontroli.
«Crkla dabogda» protisne sebi u bradu. Jura ga upitno pogleda.
«Nešto ste rekli, sused?»
«Crkva, Jura, sutra bumo skup na polnoćku.»
«Na traumu, dragi moj. Mislim da sam si sredil koljeno.»
Eugen ga uvede u stan.
«Stvarno mi je žal.»
Jura kimne glavom.
«A kaj mislite, otkud su se stvorila ona deca? Netko im je moral dat ključeve.»
Eugen slegne ramenima.
«Nemam pojma, Jura, ali istražit ću.»
«Mislim da bi trebali pitat onog advokata. Od kad se doselio u zgradu, čudne se stvari događaju…»
Eugen kimne glavom.
«Budite bez brige, saznat ću ja i o svemu vas obavijestiti. A sada si lezite, dok doktor ne dođe.»
Jura se spusti na kauč. Umorno sklopi oči, a već u sljedećem trenutku spokojno zahrče. Eugen se zagleda kroz prozor. Radnici su marljivo utovarivali vreće u kamion. Bit će to puno poklona gradskoj sirotinji. Odsutno se zagleda u daljinu. Dvije sićušne pojave trčale su niz park, ali Eugen ih nije registrirao. Njegove misli bile su okrenute sutrašnjem danu i prvom intervjuu koji će dati za gradsku radio postaju. U glavi je smišljao govor. Morat će biti dojmljiv, s puno sućuti prema onima koji nemaju, ali bez patetike.
Dragi moji sugrađani. Hvala što ste me pozvali, he, he… Istina, od mene je potekla ideja, ali pravi heroji, ljudi koji bespoštedno daju onima koji su u potrebi, to su moji sugrađani, to ste vi… da, da, bez vašeg humanog srca i potpore gradskih vlasti… Ne, ne. Izbacit će gradske vlasti. Nek se gone oni i njihovi bijedni propisi kojima su ga svojevremeno pritisli. Morao je potpisati kukavičku ostavku, ali došlo je vrijeme povratka. Njegov veliki come back.
Dakle, Dragi moji… bla, bla, bla… Ja sam samo kamenčić, a vi ste lavina koja može promijeniti lice ovoga grada…
Nastavlja se…


Post je objavljen 06.12.2006. u 21:39 sati.