Malo kasnim s nastavkom, ali zato keksići miršu, stakla su oprana, sve je više - manje zriktano, slijede još kremasti kolači, završni glanc (sutra ćemo i dušu oribati:)))), pa se možemo lagano prepustiti blagdanskim čarolijama...
Priča je trebala biti gotova do Božića, ali kako ide "live", tj, "iz glave", nadam se da ću je uspjeti zgotoviti do kraja ove godine. Hvala svima na strpljenju.
Vjetar se nabacivao snježnim pahuljama, zavlačio u svaki kutak grada, hladnim dahom ledio sve oko sebe. Na ulicama je vladao metež, što od predblagdanske užurbanosti, što zbog prometnog kaosa. Službe za ceste nisu se mogle nositi sa znatno snažnijim protivnikom. Ljudi su užurbano završavali dnevne poslove, preostale kupovine, da bi se u toplini svoga doma nesmetano mogli prepustiti sitnim zadovoljstvima predstojećih blagdana.
Uzalud je Anita pružala razglednicu, uzalud je molila za informaciju. Činilo se da nitko nema niti vremena niti volje posvetiti trenutak pažnje izgubljenoj djevojčici.
«Miči mi se s puta! Gubi se, balavice mala!» Vikao je muškarac grabeći prema autu. Anita se tvrdoglavo ispriječi između njega i vozila.
«Samo mi recite kako da nađem ovu zgradu» molećivo izusti cvokoćući na sav glas. Čovjek je prostrijeli pogledom.
«Rekao sam da se gubiš» procijedi kroz zube. Djevojčica ustukne.
«Ali samo recite…» On je grubo odgurne u stranu. Djevojčica zatetura i padne u snijeg.
«Imaš sreće što nisam zvao policiju!» Dobaci prije nego je zatvorio vrata. Anita brizne u plač. Snijeg joj je mrznuo ruke, uvukao se u čizme ledeći već ozeble noge. Osjeti pritisak na leđima.
«Koji je ovo vrag?!» Čula je ženski povik, a zatim joj se na glavu sruči nekoliko šarenih kutija povezanih sjajnim vrpcama.
«Skoro sam pala preko tebe! Moje kutije!» Vrištala je žena u dugoj smeđoj bundi i krznenoj šubari na glavi. Istovremeno je uglađeni gospodin istrčao iz skupog Mercedesa prijeteći se nadvivši nad djevojčicom.
«Mogla si mi ženu ubiti! Glupačo mala, gubi se odavde!»
Dok je gospođa u toplom autu pokušavala zaboraviti na maloprijašnju nezgodu, njezin je suprug pobirao razbacane kutije ne štedeći psovke i uvrede. Vjetar ga je opleo po golom vratu, te on na brzinu pobaca kutije u stražnji pretinac i potrči u skupocjeno vozilo.
«Skitnice proklete, sve vas treba streljati!» Vikne umjesto pozdrava. Auto krene unazad, činilo se da će pregaziti Anitu, a zatim klizne niz cestu. Djevojčica obriše suzne oči tresući se od hladnoće i nelagode. Nisam ja skitnica! Željela je povikati, ali čemu? Ionako je nitko ne bi čuo. Tužno spusti razglednicu u torbicu. Što ako ne pronađe Ivana? Ni danas ni NIKADA? Oči joj se ispune suzama. Imala je osjećaj da će se ugušiti od straha. Snažno zamahne glavom. Ne smije više niti pomisliti na tako nešto. Naći će ona svog prijatelja, da, sigurno će ga naći i to prije večeri. Ohrabrivala je sebe otresajući snijeg s kaputa. Pogled joj privuče komadić zlaćanog omota koji je virio iz prljave sive lokve. Djevojčica se naviri prema mjestu gdje je maloprije bio parkiran auto i opazi brižljivo omotanu kutiju. Glava joj poleti lijevo, desno, a kada se uvjerila da je nitko ne gleda, dograbi kutiju i sakrije je ispod kaputa. U obraze joj navre val topline, a srce poskoči kao na ringišpilu. U trenu je zaboravila na hladnoću, na potmulu tutnjavu u želudcu, na neizvjesnot koja ju je do maloprije razdirala. Otrčala je u sporednu ulicu, čvrsto stežući paket ispod kaputa.
Sa stražnje strane oronule sive zgrade nizao se red garaža. Anita se provuče do mjesta gdje je bila barem malo zaklonjena od vjetra, a i od neželjenih pogleda. Oprezno izvuče kutiju očiju blistavih od uzbuđenja. Nježno prijeđe prstima po sjajnom omotu zamišljajući tople rukavice, vunenu kapu, štitnike za uši, ali ono što je ugledala, nadmašilo je sva njezina očekivanja.
Polako je odvezala čvor na sredini, oprezno odlijepila papir, pažljivo ga je presavinula, spremila u džep, a zatim, polako, drhtavim prstima otvorila poklopac i – ostala bez daha. Na tamnoplavoj svilenoj tkanini ležala je najljepša lutka koju je Anita ikada vidjela. Djevojčica je oprezno podigne, lutkine oči zatrepću i pogledaju je beživotnim plavetnilom, što ni malo nije umanjilo Anitino divljenje. Lutka je imala zlatoplavu kosu oblikovanu u visoku punđu sakrivenu srebrnom šubarom, a ispod jednako srebrne bunde, bijelila se čipkasta haljina, prozračna i meka, spuštajući se do srebrnih cipelica visokih peta. Osim što je treptala, lutka je na pritisak šake ponavljala «Darling», a na pritisak pete smijala se najljepšim smijehom koji je Anita ikada čula. Bila je toliko zanesena, da se i sama počela smijati na glas.
«Drago mi je, ja sam Anita.» Predstavi se djevojčica važno.
«A ti si sigurno Snježna Kraljica. Tako si lijepa!» Tiho doda.
Pobožno je promatrala najljepšu lutku na svijetu povremeno je držeći za šaku, a povremeno za stopalo. Ispod glasa je razgovarala sa prijateljicom otvoreno se diveći njenoj ljepoti, objašnjavajući u kakvoj se nevolji našla, povjeravajući joj sitne tajne (nikako nezgodu u vrtiću).
«Znaš, sad kada sam tebe našla, mislim da ću naći i Ivana. I bit će nam super. Vidjet ćeš. Moja Snježna Kraljice. Dođi, moramo potražiti njegovu kuću.»
Pritisne lutku za stopalo da ponovo čuje zvonki, ohrabrujući smijeh. Zatim je omota svilenom tkaninom, gurne je u džep i ohrabrena novim društvom, krene niz ulicu.
Dok je izvlačila razglednicu iz torbice, drugom rukom pomiluje dragocjenost u kaputu. Ovoga puta netko će joj pomoći, jer nitko ništa ne može zatajiti Snježnoj Kraljici.
Dva policijska auta mučno su se probijala kroz snježne nanose. U jednom je sjedila gospođica Dunja nervozno kršeći ruke. Inspektor Krim službe pažljivo ju je motrio ispod poluspuštenih vjeđa. U autu je vladala neugodna tišina. Tek bi se povremeno čulo njeno šmrcanje dok je brisala nos crven od plača.
«Zar ne možemo brže?» Nervozno upita. Inspektor se trzne kao da ga je probudila iz sna. Umorno odmahne glavom.
«Vidite i sami da činimo sve što je u našoj moći. Uostalom, ako ne saznamo gdje se djevojčica kreće, teško ćemo joj ući u trag.»
Dunja teško uzdahne. Nasloni čelo na prozor.
«Netko ju je morao vidjeti. Bože sveti, nije nevidljiva. Ne mogu razumjeti da je policija nije već privela.»
«Grad je velik, postoji milijun mjesta gdje se mala mogla sakriti, a ne isključujemo niti mogućnost da ju je netko već pobrao s ceste. Oboje znamo da je djevojčica bez isprava, sama u nepoznatom gradu, lak plijen kojekakvim perverznjacima.»
Gospođica Dunja zajauče. Sve je snažnije osjećala mučninu u želudcu. Izvuče dvije tablete.
«Gastritis. Ubit će me ova neizvjesnost.» Objasni žvačući. On kimne glavom.
«Nisam vas htio uplašiti, ali moramo biti spremni na sve.»
«Šefe, dobili smo neke informacije» začuju glas preko radio veze. Inspektor se nagne prema prednjem sjedalu. Dohvati prijemnik.
«Slušam»
«Djevojčica je viđena jutros u pothodniku. Navodno je bila u društvu starije maloljetnice. Prebacit ću kontakt.»
Inspektor kimne glavom.
«Čekam.»
Nakon nekoliko škljocanja, začuju isprekidane glasove.
«Inspektor Mirko. Recite.»
Muškarac s druge strane nakašlje se nekoliko puta. Zatim se predstavi kao policajac Jakov i ukratko im ispriča susret s Anitom. Dunja se priljubila uz inspektora pažljivo slušajući svaku njegovu riječ. Povremeno bi ispustila tihi jecaj pokrivajući usta maramicom. Kada je razgovor završio, baci se na sjedalo.
«Da, da, to je sigurno naša Anita. Hvala Bogu, nije sama.»
Inspektor je šutio. Sudeći prema policajčevom opisu, djevojčica se sigurno nije našla u uglednom društvu mladih intelektualaca. On bi prije rekao da je mala upala u veće nevolje od gladi i hladnoće. Jer ako su je pobrali narkomani, ili skitnice, teško će se izvući neozlijeđena. Ali svoje strahove nije želio dijeliti sa vidno uznemirenom ravnateljicom. Jer znao je on kako žene mogu biti histerične. A sjediti s jednom takvom, zameten u snijegu, daleko od prvoga grada, ne hvala. Zbog toga se samo lagano osmjehne prepuštajući se nepovezanim mislima.
Dunja zaklopi oči. Prošla noć bila je poput najgore more. Anita se nije vratila u Dom, a svima je postalo jasno da se djevojčica nema niti namjeru vratiti. Morala je pozvati policiju, ispuniti bezbroj obrazaca, odgovoriti na bezbroj pitanja, a najgore od svega bilo je što se nestanak djevojčice povezao sa nestankom štićenika od prije nekoliko mjeseci. Drugim riječima, u njezinom besprijekornom životopisu, stajat će te dvije mrlje, iako nije kriva niti za jednu, ali Bože moj, tko te pita? Pronađu nekakav malen, prljav trag i čačkaju, čačkaju… Na kraju si prisiljen dati otkaz, zadovoljiti se osrednjim poslom i s puno manjom plaćom, a zbog čega? Jer je jedan nesretnik doživio nezgodu koja ga je stajala života i zato što je jedna balavica odlučila pobjeći glavom bez obzira zbog prozirne, smiješne krađe koja to čak niti nije. Da ne bi bilo zabune, ona je voljela Anitu. Jadnica, bila je tako plaha, nenametljiva, skromna, a najbolja učenica u razredu, mala, bistra glavica, koju sudbina nije nikada pomazila. Njih su se dvije dobro slagale. Baš dobro. Sneno se osmjehne. Sada, kada se činilo da je malena van opasnosti, mogla bi si priuštiti kratki drijemež. Policija ionako motri na obadvije strane pothodnika, tako da, ako se djevojčica vrati, bit će uhvaćena u zamku. A vratit će se, jer nije imala kamo. I jer se svi se oni vraćaju, odjekne joj u mislima.
Uljuljana varljivim nadama, Dunja se prepusti snu.
Nastavlja se…
Post je objavljen 19.12.2006. u 01:37 sati.