Anita je trčala u društvu novih prijatelja niz snijegom zametene ulice, do ledine ograđene željeznom ogradom. Srce joj je pjevalo od sreće. Kako god da bilo, više nije sama. Osjećala je da će se uskoro sve riješiti. Kada pronađu Ivana, mogli bi postati odlična ekipa.
Tea se spretno prebacila na drugu stranu.
«Hajde, šta čekaš, penji se!»
Gogi baci kutiju s pizzom prema djevojci. Tada obujmi Anitu.
«Primi se za ogradu!»
Djevojčica dohvati gornju prečku. Gogi joj pomogne prebaciti se na drugu stranu. Anita vrisne od veselja. Ruke joj skliznu, a ona se prevali na snijeg. Tea se sagne do nje.
«Jesi li dobro?»
Djevojčica kimne glavom. Ponovo je osjećala bol u leđima, ali nikada to ne bi priznala. Otare snijeg s kaputa. Gogi se nađe pored njih.
«Dobro ste? OK. Idemo.»
Pretrčali su dvadesetak metara kroz dubok snijeg, do niske kuće ispred koje su bile postavljene ljuljačke obučene u bijelo.
«Gdje smo?» Upita Anita. Tea joj dade znak da šuti. Obišli su kuću. Na drugoj strani opaze tragove stopala duboko utisnute u snijeg, koji su vodili do podrumskog prozora. Tea pokuca. S druge strane izroni čupava glava, prozor se otvori, a djevojka se spusti unutra. Gogi gurne Anitu.
«Hajde, što čekaš, upadaj.»
Nečije ruke prime je za gležnjeve. Djevojčica vrisne, sklizne niz okno i nađe se u naručju mladića crne kose gelom zašiljene poput siga na prozorima, tamnih očiju i naušnica pričvršćenih na nosu. Lice mu je bilo prekriveno sitnim prištićima. On se veselo zacereka.
«Niste mi rekli da imamo društvo.»
Tea ga lupi po ruci.
«Ne diraj. Premlada je za tebe.»
Mladić se odmakne, rastvori Anitin kaput znatiželjno je odmjeravajući. Nehajno slegne ramenima.
«Mala nije loša.»
«Tebi ni kokoš ne bi bila loša» zlobno dobaci Gogi.
Tea je istresala snijeg iz čizmica.
«Noge su mi se smrznule. Gogi, ugrij me, tresem se od hladnoće.»
On se veselo nasmije šapćući joj nešto na uho.
«Gdje smo?» Zbunjeno upita Anita.
«Dobrodošla u naše skrovište. Do 16, ovo je vrtić. Nakon toga, mi smo gazde. Ja sam Dado. A ti?»
«Anita» prozbori sramežljivo.
«Hoćeš da ti pokažem ostatak?»
Djevojčica nesigurno pogleda prema Tei.
«Pusti njih, vidiš da su zauzeti» šapne novi poznanik ovivši ruke oko njenog ramena.
Tea i Gogi zabili su se u ćošak i strastveno se ljubili. Anita proguta slinu.
«Ja… ja bi ostala» nesigurno reče. Dado je blago gurne prema vratima.
«Nećemo im valjda smetati. Dođi, neću te pojesti.»
Zašli su u mračni hodnik. Dado je objašnjavao kako ne smiju paliti svjetlo da ne privuku pažnju slučajnih prolaznika. Pokazao joj je praonicu, veliki bojler koji je grijao cijeli kompleks, zatim je uvede u prostoriju sa igračkama, sportskim rekvizitima i strunjačama.
Pokloni joj lutku izrađenu od šarenih krpa, malo su se dobacivali loptom, Anita mu je demonstrirala vještinu preskakanja konopca, a zatim sjednu na prašnjave strunjače.
«Iz kojeg si kvarta? Od kad se družiš s Teom?» Zanimao se mladić. Anita slegne ramenima. Izvuče razglednicu objašnjavajući po tko zna koji put da traži prijatelja.
«Ovdje živi. Znaš li možda gdje se nalazi zgrada?»
Dado je nekoliko trenutaka promatrao fotografiju. Polako kimne glavom.
«Možda znam, a možda ne znam. Šta mi daš ako ti kažem?»
Djevojčica zbunjeno slegne ramenima.
«Znaš ili ne znaš?»
On je lukavo pogleda.
«Mislim da znam. Onda, što ću dobiti ako ti kažem?»
Anita pocrveni. Nije joj se svidio izraz u njegovim očima. Nervozno ustane.
«Najbolje da se vratimo. Tea će se brinuti.»
Dado podigne razglednicu uvis.
«A, a. Sjedni ovdje. Nećemo im smetati. Ako hoćeš razglednicu, moraš mi nešto dati. Jednu malu pusu, tu.» Pokaže na obraz.
Djevojčica nesigurno zastane. Željela se domoći svog jedinog blaga, ali nije htjela niti minutu ostati sa Dadom. Sve manje joj se sviđao.
«Molim te, vrati mi je.»
«Hoću, hoću, samo sjedni kraj mene. Moram te nešto pitati…»
Anita poskoči za razglednicom, Dado je povuče na strunjaču. Ona izgubi ravnotežu i padne do njega. On se spretno nađe iznad nje. Djevojčica ga prestrašeno pogleda.
«Pusti me. Molim te, pusti me» cviljela je poput životinjice uhvaćene u zamku. On se iskezi.
Zaudarao je na ustajao znoj, iz usta mu se širio neugodan zadah. Anita pomisli da će povratiti.
«Hoću samo jednu malu pusu» reče on dobro se zabavljajući.
«Ako ti mene ne poljubiš, ja ću tebe.» Opomene je tiho. Anita mu brzo utisne poljubac u obraz. On se namršti.
«Nije dobro. Hoću pravu pusu, ne to sranje.»
Grubo spusti svoje usne na njene, a ruka mu poleti ispod veste. Djevojčica se ukoči. Nije mogla vrisnuti, nije se mogla pomaknuti. Srce joj je bubnjalo u grudima, mislila je da će se onesvijestiti. On odigne glavu.
«Tako je već bolje. Naučit ću te ja…»
Djevojčica instinktivno podigne ruku i opali ga posred obraza. Trenutak dva Dado je buljio u nju zapanjen onim što je učinila. Dovoljno da ga djevojčica opali još jednom, da vrisne iz sveg glasa migoljeći se ispod njega. Dado iskezi zube. Oči mu opasno zablistaju.
«Kravo mala» zareži i grubo je udari. Anita osjeti bol u obrazima, zatim pljas po drugom obrazu, udarac za udarcem; lice joj je bridjelo, oči pekle od suza, kada Tea utrči u prostoriju.
«Ostavi je, svinjo!» Vrisne gurajući mladića sa nesretne djevojčice.
«Nisam ja kriv, mala je prva počela» opravdavao se on.
Anita se osovi na noge, posramljeno obarajući pogled.
«Jesi dobro?» Upita djevojka. Ona kimne ne dižući glavu.
«Što se dogodilo?» Pitao je Gogi tek pristigao na mjesto zločina.
Dado je zamuckivao pokušavajući se opravdati, Tea ga je udarala po ramenu nazivajući ga najpogrdnijim imenima kojih se tog trena mogla sjetiti, Gogi se trudio smiriti situaciju.
Anita je stajala po strani, uplašena, ponižena, tužna i posramljena. Podigne razglednicu koja je skliznula na pod, iskrade se iz prostorije i potrči koliko je noge nose. Kao da to radi svaki dan, vješto skoči na stol, izvuče se kroz prozor, pretrči ledinu, uspentra se preko ograde i dade se u trk. Željela je pobjeći što dalje od onoga što se dogodilo, od prijatelja kojima nije mogla pogledati u lice, od dječaka koji ju je tako ružno ponizio.
Hladan vjetar šibao joj je lice, odnoseći mirise, tragove dodira, blažeći plamen stida koji joj je palio obraze.
Djevojka sanjivih plavih očiju, u izazovnoj haljini kratkoga kroja, mahala je rukama smiješeći se u kameru.
«Vremenska situacija sve je nepovoljnija. Olujno nevrijeme pogoršat će se tokom noći, tako da očekujemo daljnji pad temperature. Stoga ostanite u toplim domovima, ugodno se smjestite i ostanite uz program TVG. Bobi?»
«Hvala Irena. Dakle, dragi gledatelji, čini se da ćemo Božić dočekati do grla u snijegu, temperature će se spustiti i do minus petnaest stupnjeva, stoga ostanite i dalje s nama.
Upravo smo primili obavijest od Gradskog poglavarstva da je osigurano još stotinjak ležajeva u prihvatilištima, tako da svi koji ste na ulici, požurite dok ima mjesta.
I za kraj, uključujemo se direktno na prosvjed radnika BKV-a, koji su prije dva tjedna misteriozno otpušteni bez ikakve otpremnine. Usprkos lošem vremenu, ti nesretni ljudi stoje već dva dana ispred bivše tvornice očekujući odgovor Gradskih vlasti. Mirta?»
Djevojka u dugom kaputu, s krznenom kapom na glavi ispod koje su se zlatile plave kovrče, mahne snimatelju stežući mikrofon drhtavim prstima. Osmjehne se u kameru usprkos neugodnom osjećaju da će joj obrazi popucati od hladnoće.
«Ovdje sam, Bobi i moram ti reći da nam nije ni malo ugodno. Primili smo vijest da je deset stupnjeva ispod nule, a ovi hrabri ljudi bore se za svoja prava odolijevajući snježnim nanosima i ledenom vjetru, jer, kako sami kažu, više nemaju što izgubiti. Zamolit ću gospodina Jurčića, organizatora štrajka, da nam kaže par riječi. Gospodine… Gospodine Jurčić…»
Muškarac, ogrubio od teških poslova, dogega se do Mirte.
Istovremeno, iz susjedne ulice istrči djevojčica u trošnom sivom kaputu i uleti ravno u kadar. Mlada voditeljica uplašeno odskoči u stranu.
«Što je ovo? Oprostite, dragi gledaoci, čini se da nismo jedini na ovoj hladnoći. Upravo je neko dijete…»
Gospodin Jurčić primi malenu, podigne je u naručje očiju uprtih u kameru. Istrgne mikrofon iz ruke zbunjene Mirte obraćajući se naciji.
«Eto, vidite do čega nas dovodi nebriga o radnicima! Ovo je dijete jednoga od nas. Nemamo za kruh, nemamo za osnovne životne potrebe. Djeca su nam gladna… ne možemo se kući vratiti praznih ruku!»
Krupnom rukom obriše suzu. Snimatelj je plesao oko njega poput baletana iz HNK, trudeći se dobiti što uvjerljiviju sliku. Mirta se stvori pored njih pokušavajući preuzeti kontrolu nad reportažom. Energično posegne za mikrofonom.
«To je vaše dijete, gospodine Jurčiću? Dušo, kako se zoveš?»
Anita se preneraženo zagleda u mikrofon. Upravo se našla u centru događaja, snimaju je kamere, uskoro će joj policija ući u trag…
«Malena? Reci nam kako se zoveš.» Mirta je gubila strpljenje. Ako mala ne progovori, cijela reportaža otići će k vragu.
Anita podigne glavu prema kameri.
«Ja…. Ja… Teta Dunja, nisam kriva! Kunem se! Lovorka je…»
Riječi se utope u snažnim jecajima koji su potresali njeno sitno tijelo. Gospodin Jurčić pokušavao je skrenuti pažnju na sebe. Pomiluje djevojčicu po glavi.
«Nisi ti kriva, zlato. Nitko od nas nije kriv. To što nemamo novca ni hrane, to što ne možemo okititi bor, to što naša djeca neće biti darivana… Gospodo političari, pogledajte nas! Pogledajte što nam radite!»
Anita zavrišti.
«Rez! Rez!» Vikne Mirta. Snimatelj bijesno spusti kameru.
«Kog vraga si umišljaš? Da si režiser iz Holywooda? Miči guzicu da uhvatim još malu!»
Mirta se postavi ispred njega.
«Tako mi svega, ako ne privedemo reportažu kraju, osobno ću se potruditi da sutra ostaneš bez posla. Snimaj!»
Muškarac opsuje. Kamera zazuji.
«Eto, dragi gledaoci, nakon ove tužne priče, što još reći, nego zamoliti gospodu političare da riješe agoniju ovih nesretnih ljudi. Pred nama je blagdansko vrijeme, pružimo ruke jedni drugima.»
Mahne rukom prema kameri. Snimatelj iskrivi lice.
«Pružimo ruke jedni drugima? I to je tvoja poruka?»
Mirta uskoći u tamnoplavi kombi.
«Brišimo odavde. Nije me briga što ti misliš, ljudima će se svidjeti. A sada vozi. Želim popiti nešto toplo, popraviti šminku, novo javljanje bit će za sat vremena, ukoliko oni gore nešto ne poduzmu. A nadam se da hoće, jer mi se guzica zaledila.»
Vozilo krene niz ulicu.
«Gle, opet ona mala. Mogli bi stati, osjećam da bi napravili odličnu priču.»
Mirta okrene glavu na drugu stranu.
«Samo vozi, idiote. Nisi tu da misliš, nego da snimaš. Što može biti bolje od predbožićnog štrajka? Neka ofucana mala skitnica? Djevojčica sa žigicama? Hej, probudi se, dečko. Koga još briga za beskućnike? Šef je rekao da ako se Gradske vlasti ogluše o štrajk, možemo opaliti po njima drvlje i kamenje. To je reportaža. To prodaje gledanost. A ne neko smiješno, izgužvano derište.»
Muškarac okrene očima. Jednom će je ubiti. Golim je rukama zadaviti.
Nastavlja se…
Post je objavljen 12.12.2006. u 02:32 sati.