Čini se da su gospoda gazde uspješno prešli na nova čuda tehnologije. Nadam se (kao i vi) da smo barem na neko vrijeme pošteđeni od prekida, zastoja, brisanja, gubljenja, tumaranja i bauljanja zamračenim svijetom blogosfere. Na kraju krajeva, ovdje smo da bi se zabavili, popričali, izmijenili pokoju riječ, osmijeh, suzu... Ako je njima teško pratiti čudesan svijet čipova, diskova i sličnih sofvera i hardvera, kako li je tek nama, neukim šetačima virtualnih puteljaka.
Radujem se ponovnim susretima, ostavljam nešto za laku noć i odoh vas pozdraviti:)
Koga ne obiđem u ove kasne sate, sutra ću ukrasti koji sat samo za vas:))
Jakov umorno zijevne. Nakon cjelonoćnog jurcanja po snijegom zametenom gradu, nakon bezbroj intervencija i tri prometne nesreće, nakon čašice konjaka za dobro jutro, ili za lak san, svejedno, bilo je krajnje vrijeme pospremiti svoje istrošeno tijelo u krevet. Stegne krzneni ovratnik zaklanjajući lice od vjetra.
Prokleti snijeg. Prokleta zima. Nisam više za ovo. Postaja je krcata mladim, pametnim, školovanim kadrom željnim akcije. Ja sam stari, isluženi magarac i molim lijepo, nisam više za ovakve ekshibicije. Meni treba topla sobica, jutarnja kava, novine, malo ćakule sa kolegama… imajte milosti gospodo načelnici!
Žalio se Jakov u sebi. Znao je on za protekcije, nije slijep da ne vidi kako se mladi naraštaj množi, poput štakora, Bože mi oprosti, po uredima i sobama u kojima se ni boja na zidovima ne stigne osušiti. Dobiva, taj pomladak, nov namještaj, svoje računalo, dobivaju pomoćnike i službenike, aparate za kavu, aparate za vodu, fotelje presvučene kožom i zgođušne cure koje piskaraju i rade poslove umjesto njih. A oni, Pometači ulica, kako je Jakov od milja zvao svoju jedinicu, oronuli prašinari, tek bi s početkom proljeća dobili malo svježeg mesa, koji bi, ako imaju i malo soli u glavi, s odlaskom lastavica napustili široke drumove i sklonili glave na sigurno, među papire, zapisnike, prijave i odjave; važni i pametni, upisali bi tečajeve, školice; nadareni i napredni, krčili bi pute do zvjezdanog uspjeha.
Ali uskoro, za pet mjeseci, četiri dana i još malo sati, sve će to ostati iza njega. Objesit će uniformu o klin, isplaziti jezik gospodi načelnicima i kojekakvim šefićima, uzet će Danicu pod ruku i nestati u jednom od Kaštela (neće reći kojemu, neka ga nađu ako mogu, hi, hi, hi). Uredit će staru barku, loviti ribu, igrati na karte, piti u konobi sa prijateljima. Sanjivo se osmjehne. Pogled mu klizne na sat.
Pomisli kako bi bilo lijepo odvesti Danicu kući, pojesti kajganu sa slaninom, te sit i napit, poput zimskog medvjeda othrkati do večeri, a zatim pogledati skijanje, usput nešto povečerati i pročitati novine do kraja. I, naravno, popričati s Danicom.
Žali je svoju sestru zbog tisuću sitnih nepravdi kojima ju je život počastio, a koje su je na kraju odgurale u mračne tamnice unutrašnjih nemira, nerealnih strahova. A odatle, braco moj, nema povratka. Samo beskonačno gutanje raznobojnih pilula od kojih nikada nije dobro, možda malo bolje, dovoljno da gura dan za danom i da osjeća što manje.
Pomoli glavu u zalogajnicu. Mlada je djevojka lijeno manikirala nokte, njišući se u ritmu glazbe. Bilo je rano za jutarnji objed, a mjesni cugeri više su voljeli ambijent zagušljive kolodvorske gostionice.
«Je li Danica još ovdje?»
Djevojka odmahne glavom.
«Otišla je prije desetak minuta.»
Jakov razočarano uzdahne. Morat će se zadovoljiti burekom kod Marka, limenkom pive, a zatim pravac garsonijera. Iako već dugi niz godina živi sam, teško se nosio sa samoćom.
Nagura ruke u džepove razmišljajući kako bi ipak mogao svratiti do sestre. Mogao bi joj kupiti kakvu sitnicu, da zaboravi jutrošnju prepirku.
Zastane ispred izloga sa raznobojnim maramama. Danica je obožavala marame. Imala ih je punu ladicu, ali nije propuštala priliku kupiti još jednu.
Osjeti udarac u leđa. Srdito se okrene sa psovkom na usnama. Mrzio je balavce koji nisu poštivali nikoga, koji su radili što su htjeli, a kada bi ih priveli, pljuvali bi i plazili jezik pokazujući srednji prst i prijeteći tužbom zbog navodnog maltretiranja.
«Pazi kuda hodaš» razdražljivo će. Momak produži dalje. Jakov krene za njim. Mogao bi mu nogu podmetnuti, ili ga gurnuti malo u snijeg, kao slučajno. Brk mu se trzne uvis. Mogao bi…
Klinac jednako grubo tresne djevojčicu pored koje je prolazio. Novci se zvučno otkotrljaju iz njene ruke, a on ih znalački pokupi i produži dalje. Jakov stade kao ukopan. Zakleo bi se da je to djevojčica iz zalogajnice.
Svijetla kosa, vesta crvena kao krv, plave hlačice. Iako ju je vidio sam letimično, bio je uvjeren da se ne vara. Uostalom, tko bi normalan hodao gradom bez toplog kaputa.
Oprezno joj priđe. Nježno je primi za rame. Ona se munjevito okrene. Oči joj potamne od straha.
«Vi… vi…» protisne.
«Ne boj se, hoću ti pomoći» brzo će Jakov. Ali Anita ga nije čula. Srce joj je bubnjalo, a u glavi je jasno vidjela mračne zidove i sebe na blatnjavom podu…
Nesvjesno otvori usta i krikne očajno, bolno, duboko, iz srca.
Prolaznici su uznemireno promatrali policajca čija je ruka još uvijek počivala na njenom ramenu.
«Šta hoćete od male? Vidite da se boji» vikne žena.
«Ostavite malu, dosta nam je policijskog nasilja!» Dobaci mladić. Jakov se bijesno okrene publici.
«Samo joj hoću pomoći!»
Anita je vrištala, ljudi su se skupljali, Jakov se ljutio na sebe, na njih. Primi djevojčicu za ruku pokušavajući je izvući iz gomile koja ih je okružila. Djevojčica se otimala.
Netko ga lupi po ruci. On se osvrne, što je bilo pogrešno, jer već u sljedećem trenutku Anita je skliznula iz njegove ruke i izgubila se u gužvi. Društvo zaplješće. Policajac stisne zube. Sa zadovoljstvom bi nekome prosuo zube, samo da smije.
«Ovo je ometanje pravde! Mogao bi vas privesti!»
Ljudi se stanu razilaziti. Jakov nastavi potjeru. Trčao je stepenicama motreći na sve strane, ali djevojčici ni traga. Bijesno opsuje. Nije mogla daleko. Ne u ljetnim tenisicama. Mora biti negdje u blizini.
Anita je trčala koliko su je noge nosile. Od straha nije osjećala bol, niti hladnoću. Tek kada se cijelom dužinom opružila po snijegu, bolno jaukne.
«Požuri, murjak samo što nije došao.» Vikne djevojka povlačeći je prema sebi. Anita se osovi na noge. Stisne zube da ne bi plakala. Trčale su niz ulicu, kroz park, do velike žute zgrade.
«Još malo.»
Spustile su se strmim stepenicama u podrum. Anita ispruži ruku. Nije vidjela prst pred nosom.
«Još tri stepenice, pa lijevo. Pazi da ne padneš.» Obazrivo će mlada djevojka. Anita je slijedila upute. Djevojka otvori vrata, a bljesak svjetlosti potpuno ih zaslijepi.
«Hej, mislio sam da nećeš nikada doći. Tko je mala?»
Upita ih mladić u izgužvanoj košulji i poderanim trapericama. Anita se oprezno obazre oko sebe. Nalazili su se u nekakvom spremištu, odlagalištu, prostoriji u kojoj je bilo odloženo puno starudije.
«Raskomoti se» reče djevojka.
«Hvala» tiho će Anita.
Mladić se u dva koraka nađe pored njih.
«Tko je ova? Što se događa? Tea, murju ćeš nam navaliti na vrat.» Ona okrene očima. Pljune žvakaću na pod.
«Dosadan si, Gogi. Malu je hapio murjak, morala sam se umiješati.»
Mladić odmjeri Anitu.
«Murja te lovi? Tko bi rekao. Što si zgriješila?»
Anita se pokunji. Nije željela govoriti o svojim grijesima.
«Pusti je, vidiš da je u šoku.» Umiješa se djevojka. Mladić je odvuče u stranu.
«Ako nas nađu, ti ćeš biti kriva» tiho procijedi. Tea ga lupi po ruci.
«Pusti me, idiote. Ti si nas uvalio u sranje.»
On podigne ruku kao da će ju lupiti.
«Nemoj» molećivo će Anita.
Tea se osmjehne.
«Ne brini, Gogi mrava ne bi zgazio.»
Stajali su u tišini. Mladić teatralno pokaže na prašnjavi kauč koji je do polovice bio zatrpan kojekakvim smećem.
«Raskomoti se.»
Anita se ukipila pored vrata. Tea stane prekopavati po vrećama.
«Prvo ćemo te obući. Ne možeš ovakva na zimu. Negdje sam vidjela čizme i kaput…»
Gogi je promatrao gošću.
«I, kako si završila s onu stranu zakona?»
Anita slegne ramenima.
«Lovorka je kriva…»
U zgradi Odgojnog doma vladala je strka. Gospođica Dunja nervozno je šetala uredom. Crnomanjasta djevojčica sjedila je na rubu stolice nervozno grizući nokte. Iako se trudila
izgledati smireno, crveni tragovi oko očiju odavali su je.
«Posljednji put te pitam. Kamo je otišla?»
Djevojčica slegne ramenima.
«Rekla sam već sto puta, nemam pojma! I baš me briga.»
Dunja je prostrijeli pogledom. Da je očima mogla ubijati, Lovorka bi ostala na mjestu mrtva.
«Mlada damo» reče prijeteći se nadvivši nad njom.
«Ako se maloj nešto desi, poželjet ćeš da nikada nisi došla u ovaj dom.»
Lovorka prkosno podigne glavu.
«Kao da već ne žalim!»
«Ne zaboravi, ti si ovdje zbog provala, bijega od kuće, pokušaja prostitucije, da ne nabrajam. Imaš dosje kao pola mog stola. Mala Anita došla je jer joj je otac završio u zatvoru, a majka je na igli. Jadnica, nije imala kamo.»
«Bla, bla, bla. Da me stari nije silovao kad sam navršila deset, zar mislite da bi završila ovdje? Pun mi je kufer vaše Anitice. Ako vam je toliko stalo, tražite je. Mene pustite na miru!»
Bijesno zagrize u nokte premazane crnom bojom.
Dunja problijedi od bijesa. Odrješito lupi šakom o stol.
«Balavice nezahvalna! Gubi se iz mog ureda! Tek da znaš, ako se Aniti nešto desi, ti si kriva! Raspitaj se malo među prijateljima. Svi te osuđuju. Baš svi. Cijela zgrada bruji o tvom kukavičkom pothvatu s naušnicama.»
Lovorka zastane. Neodlučno je stezala kvaku. Tokom dana primila je dvije prijeteće poruke, a sudeći po licima nekadašnjih prijatelja, bilo je pitanje vremena kada će nasrnuti na nju. Oči joj se napune suzama. Ojađeno se okrene.
«Mislim da je otišla za Ivanom. Uzela je njegovu glupu razglednicu i rekla da će ga naći. Glupača mala, misli da će se on pobrinuti za nju.»
Dunja zaprepašteno sjedne u naslonjač.
«Kako? Za Ivanom!?» Upita bez daha.
«Zar ona ne zna… Ali… ali… ti si joj rekla…»
Lovorka zatomi osmijeh. Važno kimne glavom.
«Jesam, rekla sam joj. Ali nije vjerovala meni, nego vama i vašim glupim bajkama. Eto, ako joj se nešto desi, vi ste krivi, ne ja.»
Lovorka nije čekala odgovor. Brzo šmugne kroz vrata likujući u sebi. Porazila je ravnateljicu Doma. Pokosila je do nogu. I to njezinim vlastitim oružjem! O, kada cure čuju… Osmijeh joj izblijedi s lica. Otkad je mala isparila, svi je poprijeko gledaju, izbjegavaju njeno društvo, čak joj je i Toni okrenuo leđa. Nasloni se na zid. Gospođica Dunja pričala je s nekim preko telefona. Nije trebala biti vidovita da bi znala kako je zvala murju. Gorko se osmjehne.
Mala Anita bit će u centru pažnje, tražit će je policajci, novinari, detektivi, reporteri… Pokušat će je spasiti od «opasnog svijeta», ali hoće li je uspjeti spasiti od nje same? Jer, mala će se radije baciti s mosta nego predati policiji. Lovorka zatrese glavom. Pitala se, kako premudra Dunja, koja sve zna, tako slabo poznaje svoju ljubimicu.
Nastavlja se…
Post je objavljen 02.12.2006. u 00:55 sati.