|
Nakon što smo proslavili rođenje Kristovo, napapali se pečenja, francuskih i inih salata, kolača... eto nas pred vratima Novoga ljeta. Hoće li biti bolje ili lošije? Hoće li nas pratiti sreća, ili pehovi, uspjesi ili neuspjesi... ili će sve ostati po starom...
Nekako je rano za čestitke (ja obično sve radim u posljednjem trenutku), te ću ostaviti nastavak priče, a želje i pozdravi će pričekati još koji dan.
Lijepo se smjestite i uživajte u trenutku, jer ionako nemamo pojma što nas sutra čeka:))
I da, što ste dobili ispod bora?
Ja se moram pohvaliti da sam postala ponosni vlasnik mp3 playera
=ovakav, samo plave boje 
i krasne veste (veste su mi slabost, kao nekima cipele:)) tako da sam vesela   .
Iako nas je krampus (a tko bi drugi) sa zakašnjenjem počastio virozom, da ne bude baš sve tako sjajno.
A sada vratimo se priči...
Dok su gradom odjekivali Božićni napjevi izmiješani s fijukom vjetra, Anita je tumarala ulicama moleći ljude za trenutak pažnje.
«Samo pogledajte, molim vas.» Preklinjala je na rubu suza.
«Gubi se, nemam vremena» glasio bi odgovor. Djevojčica je nastavila dalje sve tužnija, sa sve manje vjere u uspjeh. U početku je gorljivo stiskala lutku u džepu uvjerena da joj se sudbina napokon osmjehnula, ali kako je vrijeme prolazilo, nade je bilo sve manje. Naposljetku je besciljno lutala ulicama tek ponekad podižući razglednicu, unaprijed svjesna odgovora.
Vjetar je pustošio gradom, a djevojčica je sve dublje uvlačila glavu pod kragnu prevelikog kaputa, omatajući se šalom, bolno svjesna promrzlih stopala i neizdržive gladi. Umorno je koračala raskošno ukrašenim ulicama pokušavajući oživjeti prste na nogama. Da joj je malo topline… i nekakav sendvič, korica kruha…
Zastane ispred velike trgovine dječjih potrepština čeznutljivo pogledavajući u tople krznene čizmice. Iz jedne je provirivao sob Djeda Božićnjaka osmjehujući se zadovoljno. Anita uzdahne. U želudcu snažno zagrmi, podsjećajući je na važnije stvari od tople obuće. U tom trenu muškarac u sivoj odori isprati iz trgovine Djedicu glavom (i naherenom bradom). Anita raširi oči u čudu. Nesvjesno pokrije usta.
«Djed Božićnjak!» Tiho vikne stežući lutku za prst.
«Darling» muklo se začuje iz džepa.
Osoba u standardnoj crvenoj odori, sa jednakom kapom na glavi i bradom koja je stajala pod neobičnim kutom, priprijeti zaštitaru na vratima, prije nego se našao na cesti. Blago teturajući, gotovo se sudari s Anitom.
«Djedice! To ste vi!» Zadivljeno će djevojčica.
On se ni ne obazre. Iz toplog kaputića izvuče pljoskicu. Zdušno ispije sadržaj podrigujući. Nekoliko gospođa glasno se zgražalo. Anita ga odlučno povuče za rukav.
«Djedice, pomozite mi da nađem ovu zgradu.»
Dva plava oka molećivo su ga promatrala. On zatrese glavom pokušavajući fokusirati pogled na fotografiju.
«A jesi bila dobra cijelu godinu?» upita zaplićući jezikom. Anita na trenutak obori pogled. Možda nije saznao, prođe joj glavom.
«Da. Mislim da sam bila dobra. Hoćete mi pomoći?»
On nesigurno slegne ramenima. Mutnim je pogledom pokušavao razaznati sadržaj slike.
«Izgubila si se? Hm, da vidimo… da… da… lijepa kuća, ho, ho, ho. Ideš lijevo, pa desno, pa lijevo, druga ulica desno… Ne, ne, prvo desno, pa lijevo… Ah, hoćeš jednu lizalicu? Samo mi je to ostalo.»
Anita razočarano pogne glavu.
«Ne znate, zar ne?»
On tužno šmrcne. Silno je želio pomoći izgubljenoj djevojčici. Nježno je pomiluje po kosi.
«Samo ti idi do kraja ulice, pa, khm, desno. Sigurno desno. Zatim lijevo, tri ulice niže. Dobro? I evo ti lizalica, ho, ho, ho.»
«Desno? Sigurni ste?»
On slegne ramenima.
«Da, da… mislim…»
Anita zgrabi lizalicu, pokloni Djedici veliki osmijeh i potrči niz ulicu. On se zagleda za njom.
«Jesam rekao desno? Hm, možda je ipak lijevo… ma tko bi znao…»
Potegne iz pljoskice, ali na jezik padne samo nekoliko kapi. Iskrivi lice od razočaranja. Prekopa po džepovima, pronađe izgužvanu novčanicu i krene prema trgovini. Trebalo je obnoviti zalihe.
Anita je trčala niz ulicu nošena vjetrom, nadom, uvjeravajući lutku da će uskoro biti u Ivanovom domu. Kada je došla do kraja posljednjih kuća, razočarano shvati da nema skretanja udesno. Cesta je vijugala na lijevu stranu. Nesigurno se okrene u smjeru odakle je došla. Sigurno joj je promakla neka uličica kojom je trebala nastaviti. Polako se vraćala, zavirujući u svaki kutak, ali nikakvog skretanja nije bilo. Na trenutak stane. Grozničavo je razmišljala što učiniti. Napokon izvuče lutku.
«Pomozi mi, Snježna Kraljice, molim te.»
Ni sama nije znala što očekuje od jedne obične lutke, no čemu god se nadala, dobila je samo nijem, beživotan osmijeh.
Anita se neodlučno okrene. Cesta zavija ulijevo, ali to nije njen kraj. Dakle, morat će nastaviti dalje, sve dok ne pronađe kakav put s desne strane. Djedica je rekao na kraju ulice, a ovo nije njen kraj, reče sama sebi nesigurno pružajući nogu pred nogu. Sve je više sumnjala u njegove upute. Zbunio se nekoliko puta… što ako ide u pogrešnom smjeru? Oprezno se obazre oko sebe. U ovom dijelu nije bilo trgovina, niti prolaznika. Sa obje strane ceste nizale su se male sive kućice. Djevojčica u trenu donese odluku. Pozvonit će i pitati nekoga za pomoć. Otvori vrata ograde čvrsto stežući lutku. U dvorištu su stabla bila okićena raznobojnim žaruljicama, na prozorima je netko oslikao zvijezde uz Božićnu čestitku. Duboko udahne oštar zimski zrak.
Puteljak omeđen živicom vodio je do ulaznih vrata. Anita izvadi razglednicu. Ruka joj je drhtala što od hladnoće, što od uzbuđenja, ali povratka nije bilo. Mora se uvjeriti da ide pravim smjerom. Topao zvuk ding donga malo je ohrabri. U kući je bilo tiho. Anita pozvoni još jednom. Ništa. Odnekud začuje pritajeno režanje. Uplašeno se obazre oko sebe. Iza zelenog grma pomoli se njuška, a zatim i cjela pojava ni malo gostoljubivog rotvajlera. Životinja se zaleti na nju. Bez napora je sruši na zemlju.
«Pusti me! Upomoć!» Vrisne djevojčica. Pas kao da je na to čekao. Bijesno zarije zube u njen šal. Ona osjeti očnjake na svom vratu. Instinktivno ga primi za njušku pokušavajući se iskoprcati. Pas zareži. Djevojčica vrisne. Uspjela ga je odgurnuti dovoljno da se izvuče ispod njega. Ni sama nije znala kako se osovila na noge, potrčala, životinja joj je bila za petama, osjetila je kako joj kaput klizi s ramena, režanje, Anita se primi za ogradu kako ne bi pala na leđa. Čulo se paranje tkanine, a tada stisak popusti. Djevojčica je očajnički tražila kvaku. Pas se zakvači za šal i stane ga vući prema sebi. Tkanina je stegne oko vrata poput omče. Ona zbaci šal sa sebe i izjuri na cestu. Životinja je bjesomučno lajala za njom, zatim se divlje obruši na trofej. Iako su joj noge klecale od straha, Anita je trčala luđačkim tempom sve dok nije bila sigurna da se odmakla dovoljno daleko. Umorno se svali ispod drveta. U ruci je stezala izgužvanu razglednicu, tijelo su joj potresli drhtaji, a plač se pretvorio u glasne jecaje. Snježna Kraljica! Ruka joj uplašeno poleti u džep, a licem prođe izraz olakšanja kada napipa jedinu dragocjenost koju je posjedovala. Smeteno se zagleda oko sebe. Našla se uz prometnicu gdje nije bilo kuća, niti prolaznika. Sa obje strane ceste protezala su se polja okovana snježnim pokrivačem. Sivi mračak upozoravao je da se bliži noć, a Anta nije znala ni gdje je, niti kamo krenuti. Izvuče lutku iz džepa.
«Ako mi sada ne pomogneš, obadvije smo gotove, da znaš.» Tiho šapne.
Plastično lice ostalo je bezizražajno. Anita je snažno protrese.
«Pomozi mi! Čuješ me! Pomozi mi, Snježna Kraljice!» Grubo je stisne za ruku.
«Darling» odjekne šuplji glas.
Djevojčica zarije lice u meko krzno njene bunde.
«Što bi ti učinila da si na mom mjestu? Što bi jedna dama učinila?» Pitala se tiho.
Mahnula bi prema autima.
Anita naglo podigne glavu. Pomalo uplašeno se zagleda u lutku.
«Da mahnem?»
Prisjeti se scena iz crno-bijelih filmova koje bi ponekad gledala sa gospođicom Dunjom. Mlada dotjerana žena (nalik na Snježnu Kraljicu) stoji uz rub ceste i maše (najčešće taksiju) koji se zaustavlja uz škripu kočnica. Neveselo se zagleda u svoju odjeću. Ipak, vrijedilo je pokušati.
Stane pored ceste nevješto mašući vozilima. Umjesto spasonosne škripe kočnica, nekoliko je automobila protutnjalo pored nje poprskavši je muljavim ostatcima snijega. Djevojčica obriše lice sve manje vjerujući u dobrohotnog spasioca. Umorno spusti ruku odrvenjelu od hladnoće.
«Nema nade, moja Kraljice. Umrijet ćemo ovdje.» Zatuli.
«Baš tebe briga. Tebi je toplo u mom džepu, a imaš i šubaru i krzneni kaput…»
Dometne kroz suze. Tada opazi vozilo koje se uz buku i prštanje snijega zaustavi pored nje. Muškarac u debeloj žutoj jakni otvori vrata ralice.
«Hej, mala, trebaš prijevoz?»
Ona zine u nevjerici. Obriše suzne oči.
«Aha.»
«Upadaj, smrznut ćeš se na ovoj hladnoći.»
Anita stisne lutku.
«Hvala ti, Kraljice. Uspjele smo.»
Jakov je nervozno koračao uredom zatrpanim papirima, očekujući goste s juga. U glavi je pripremio govor, donijeli su i televizor, sve je bilo spremno. Po tko zna koji put pogleda na sat.
«Gdje su? Gdje li su do sada?» Tiho je mrmljao. Napokon se i njemu osmjehnula sreća. Na žalost, život jedne djevojčice bio je u pitanju, ali tako ti je to. Dok nekom ne smrkne, drugom ne svane, rekla bi njegova mama. Ovo je bio njegov trenutak. Samo njegov. On, jedini u cijeloj gradskoj policiji, uočio je djevojčicu, jedini je on može sa sigurnošću prepoznati, samo je on bio u kontaktu s njom… Nervozno protrlja ruke. Ovog su trenutka sve oči uprte u njega. Pocrveni od uzbuđenja. Sitna glava pomoli se u uredu.
«Došli su.»
On poskoči od nervoze.
«Uvedi ih, spreman sam.»
Čuo je žamor na hodniku, a zatim se soba ispuni gomilom ljudi. Svi su razgovarali uglas, nitko nije obraćao pažnju na njega. On podigne ruke u zrak.
«Gospodo! Oprostite! Mislim da nas je malo previše. Trebali bi se preseliti u kantinu.»
Ponovo žamor, otvaranje vrata, društvo se seli kat niže. Slijedi upoznavanja načelnika, inspektora, policajaca… Jakov se nađe pored sredovječne žene vrlo ugodne vanjštine. Ona je bila na začelju kolone, neprestano se osvrtala kao da je nešto izgubila, šmrcajući i brišući oči natečene od suza.
«Ja sam Jakov. A vi?»
Žena naglo podigne glavu. Zagleda se u njega kao da očekuje čudo.
«Vi ste razgovarali s našom Anitom. O, gospodine, molim vas, recite mi gdje je malena! Morate me odvesti na to mjesto!»
«A vi ste?»
«Oprostite, ja sam ravnateljica Doma, gospođica Dunja.» Automatski ispruži ruku. Jakov je primi u svoju.
«Drago mi je, Dunja. Smijem vas tako zvati? Dakle, kada se smjestimo, sve ću vam ispričati.»
Dunja se zalijepila za njega kao za slamku spasa. Jakovu je godila pažnja jedne uglađene školovane dame. I još k tome gospođice.
Nakon što su svi posjedali, a načelnik održao nepotreban pozdravni govor, istupio je Jakov i detaljno im ispričao susret sa djevojčicom.
«Da, to je naša Anita. To je naša Anitica. Siroto dijete» kroz suze je ponavljala Dunja.
«Ali to nije sve. Igrom slučaja zabilježili smo i ovo.» Preuzme riječ načelnik. Zatim važno uključi televizor i gurne video kazetu. Na ekranu se pojavi mlada žena s mikrofonom u ruci, prilazila je visokom, snažnom muškarcu, kada odnekud utrči djevojčica među njih.
Dunja skoči na noge.
«Anita! Dijete drago!» Uzbuđeno vrisne. Jakov je zaštitnički obgrli oko ramena.
Čovjek u kadru podigao je djevojčicu, voditeljica je pokušavala saznati njeno ime, djevojčica je uplašeno zurila u kameru, a zatim očajnički zavapila:
«Ja…. Ja… Teta Dunja, nisam kriva! Kunem se! Lovorka je…»
Dunja pokrije lice. Jakov je stisne uz sebe.
«O, Bože! Nisi ti kriva, draga, otkrili smo lopova. Nemaš se čega bojati. Anita vrati se» kroz suze je mucala ravnateljica. Jakov joj pruži paketić s maramicama. Načelnik mu mahne rukom. On se provuče između gostiju.
U kantini je vladala tišina. Policajac blago porumeni. Nekoliko se puta nakašlje.
«Htio sam reći, da nakon pažljivog razmatranja cijele situacije, možemo biti gotovo sigurni u dvije stvari. Ili će se malena vratiti u pothodnik, ili će nekako pronaći zgradu koju traži. No, postoji jedan problem.»
Sve oči su bile uprte u njega.
«Naime, Stara dama, zgrada sa razglednice, više ne postoji. Srušena je prije dvije godine i na tom su mjestu izgrađena skladišta veleprodajnih centara.»
Žamor. Činilo se da će se Dunja onesvijestiti.
«Ali očito je da djevojčica to ne zna. Barem jutros nije znala. Dakle…»
Inspektor podigne ruku.
«A što ako joj je netko rekao? Mala pruži razglednicu, prolaznik se nasmije i kaže da zgrada više ne postoji.»
Jakov slegne ramenima. Bojao se i pomisliti na tu mogućnost.
«Možda će se vratiti na kolodvor? Mislim, kada sazna da ne postoji zgrada, da ne može naći Ivana…» Javi se Dunja.
Jakov odmahne glavom.
«Moje dugogodišnje iskustvo mi govori da se djevojčica plaši…»
«Ja ću preuzeti, kolega.» Umiješa se nestrpljivo inspektor.
«Dakle, kako smo vidjeli na snimci, a što je potvrdio i vaš policajac, djevojčica je nasmrt preplašena. Prema onome što sam saznao u Domu, radi se o naušnicama gospođice Dunje, ovdje prisutne ravnateljice Doma, koje je jedna maloljetnica otuđila, i šale radi, podmetnula ih ispod madraca nestale. Malena se u strahu od kazne dala u bijeg. Prisutno je nepovjerenje, ili bolje reći strah od policajaca, kao i od kazne koja slijedi zbog krađe.»
Dunja posljednje riječi poprati glasnim jecajima.
«Stoga bih predložio da svi uključeni u istragu skinu sa sebe sva policijska obilježja, ili još bolje, neka obuku civilnoj odjeći, jer će odora navesti djevojčicu na bijeg.»
Uslijedio je detaljni dogovor oko organizacije potjere.
Jakov je oko sebe okupio trojicu policajaca.
«Mi ćemo dežurati kod nekadašnje Stare dame.»
Inspektor kimne glavom. Dunja se nađe pored njih.
«Ostanite ovdje, molim vas.»
Jakov se dobroćudno osmjehne.
«Žao mi je, ali moram poći. Zbog Anite. A imam i neki predosjećaj… Ali ne brinite, s vama će ostati naše kolegice, a ja čim nešto doznam, javit ću. Dobro?»
Ona se zagleda u njegova široka pleća. Jakov je ostavljao dojam muškarca kojemu se može vjerovati. Blago mu stisne ruku.
«Čuvajte se. I molim vas, čim nešto saznate, obavijestite me.»
«Budite bez brige, Dunja.»
Ravnateljica osjeti toplinu u obrazima. Smeteno se osmjehne.
Muškarci su navukli zimske kapute, zatim svatko krene na svoju stranu.
Dunja je ostala sjediti u kantini u društvu nekoliko policajki. Zamišljeno je mahala glavom.
Samo da se Anita vrati. Vani je hladno, a Božić dolazi… Molim te, Isuse, vrati je među nas.
Nastavlja se…
|
