Moj izgubljeni svijet

Daniel se trudio izgladiti nesporazume s Tinom. Sjedili su u baru povremeno promatrajući iznenadnu gužvu.
«Mještani se vraćaju na rodni otok.» Zamišljeno će djevojka. Daniel se namršti.
«A, tu ste!» Prene ih Elin glas.
«Mamiceeee!» Dječak se baci Tini oko vrata. Ona ga nježno poljubi. Malo društvo veselo je čavrljalo o Marinovim dogodovštinama. Tina ganuto spusti ruku na Elinu.
«Ne znam kako bih vam zahvalila.»
«U stvari, postoji način» blago će Ela.
«Morala bi poći na Hvar. Greškom su isporučili paket u Milni.»
«Paket?» čudio se Daniel.
«Da, naručila sam poprilično toga za hotel. Umjesto ovamo, netko je zabunom sve istovario u Milni. A to je savršena prigoda da posjetim ujaka. Njegovih petero unučadi jedva čekaju upoznati Marina. Bit će veselo.»
«Super! Idemo na Hvar!» poviče Marin.
«Koliko bi ostali?» plašljivo upita Tina. Nerado se odvajala od dječaka.
«Ne znam, prespavali bi i vratili se.»
«A kada bi krenuli?»
«Odmah. Mislim, što prije. Marko nas čeka. Idemo turističkim brodom.»
Marinove oči sjale su od sreće.
«Molim te, mamice, molim te, pusti me s tetom Elom!»
Tina neodlučno slegne ramenima. Bilo bi dobro udaljiti dječaka od onoga što se sprema, no srce joj se stezalo od pomisli da će opet biti bez njega.
«To je samo jedan dan» blago će Ela. Tina lagano porumeni.
«Naravno da možeš ići, no moramo te spremiti za put.»
«Huraaa!» vikao je dječak, a zatim, vidjevši tračak tuge u majčinim očima, nježno reče:
«Brzo ću se vratiti. Daniel će paziti na tebe.»
Daniel svečano obeća da će čuvati Tinu.
Dok je spremala nekoliko majica u ruksak, tužno se nasmije Marinovom ludovanju. On uhvati njezin pogled.
«Nemoj se brinuti, mama. Sutra se vidimo. Znaš da je teta Ela jako dobra i da će paziti na mene.»
Tina ga nježno zagrli.
«Moraš mi nešto obećati» reče važno. On ozbiljno kimne glavom.
«Dobro se zabavljaj. Može?»
Njegovo malo lice ozari osmijeh. On veselo obeća da će uživati u izletu i sve joj sutra ispričati.

Brod se polako gubio u daljini. Tina je mahala srca ispunjena tugom. Kada se posljednji jarbol stopio sa plavim bespućem, pridružila se Danielu. Uzeli su ručak iz hotela i zaputili prema svjetioniku. Pokušavali su održati vedro raspoloženje, no Tina je sve češće zapinjala u razgovoru. Pritajene opasnosti na otoku, iznenadno Marinovo putovanje… bila je smetena. Ugledavši Vučju Glavu ispred sebe, odahnu s olakšanjem. Daniel je planirao ugodnim razgovorom, čašom dobrog vina, povratiti dobro raspoloženje. Tina zastane osvrćući se prema pučini.
«Je li sve u redu?» Upita Daniel zabrinuto. Ona kimne glavom. U sebi je osjećala nejasan nemir, ni sama nije znala zbog čega. Teško uzdahne. On je vješto podigne u naručje. Nosio ju je strmim puteljkom. Dok su prilazili kući, Daniel se prisjeti neželjenih gostiju. Tko zna, možda ih Lorna očekuje. Oprezno se naviri u sve prostorije. Bili su sami.
Smjeste se u radnu sobu prošaranu sunčevim zrakama, ali ugodno hladnu. Tina sjedne do prozora. Iz torbice izvadi knjigu.
«Odmah se vraćam» dobaci Daniel izlazeći iz sobe.
Djevojka je zamišljeno promatrala uredno posložene knjige na policama. Nije imala pojma da je Daniel proveo jutro na podu, luđački pipajući po zidovima tražeći pukotine i tajne prolaze. Ona je sjedila u pospremljenoj sobi u kojoj je sve je bilo na svome mjestu. «Pravi muškarac drži do sebe, a onaj tko drži do sebe, drži i do reda.» Bila je omiljena uzrečica njezine majke, posljednja opomena zabludjeloj kćeri. Tiho se osmjehne. Daniel otvori vrata noseći u rukama šalice iz kojih se pušila kava.
«Mmmm, kako si pogodio?»
On slegne ramenima. Ponudi je cigaretom. Zamišljeno su sjedili ispijajući crnu tekućinu.
«Onda, što se to tajanstveno dogodilo između tebe i Lorne?» Progovori Tina.
Daniel ispriča djevojci nevjerojatan doživljaj od prošle noći. Tina je pažljivo slušala.
«Ne mogu vjerovati! Nije mi draga ta žena, ali da je u stanju ubiti novorođenče?! Ili da ti se nudi?! Da sam čula od nekoga drugog, još bi je branila! Zaboga, ona je Marinova baka!» Daniel se ispričavao, Tina se ljutila na sebe što je bila slijepa sve te godine. Na kraju zaključe da se treba kloniti Lorne, barem na neko vrijeme.
«Hoćemo li malo raditi? Kristijan bi poludio da nas vidi kako čavrljamo uz kavu» reče Daniel oponašajući svećenika. Tina se nasmije.
«Imaš pravo, nemamo puno vremena, a čeka nas dosta posla. Neka se Lorna nosi k vragu, što se mene tiče. Na posao.»
Daniel sjedne tik do nje. Nije mogao ne primijetiti njeno skladno tijelo ispod lagane ljetne haljine, niti je mogao ne osjetiti miris njenog tijela koji se miješao sa ugodnim mirisom parfema. «Uozbilji se, ne možeš se sada prepustiti osjećajima. Bit će prilike» korio je sebe pokušavajući skrenuti misli na nešto manje ugodno. Ispred sebe postavi laptop i uputi joj dug, ozbiljan pogled. Tina se udubila u tekst. Polako je čitala redak po redak. Daniel je bilježio svaku njezinu riječ uživajući u boji njenoga glasa. Nježno se osmjehne gledajući je kako iščitava rečenicu po rečenicu trudeći se posao obaviti što profesionalnije. Ona podigne glavu pomalo umorna od iščitavanja drevnih znakova
«Hej, ne moraš sve tipkati. Pola od toga nije važno, barem ne za nas, ali ovo moraš čuti:
Kada dođe dan, bogovi će nebo otvoriti i putnike primiti. Ali znajte: svakoga boga darivati treba, da ne bi stigla kazna sa neba.»
«A koji su darovi?»
«Čekaj, još nisam došla do toga.» Tina okrene stranicu.
«Ne znam, ne mogu sada naći, ali slušaj ovo:
Oni što prispiju kraju puta svoga, u svijet između života i smrti, živog i neživog, prebivat će vječno nikada gladni, nikada žedni, nikada mrtvi, nikada živi, u svijetu bogova, gdje sudbu će krojiti smrtnicima na zemlji. Onaj što putnike vodi, onaj što s bogovima se nagodi, Vođa među živima, vođa za sve vijeke će ostati, s bogovima časti uživati. Zanimljivo. Što misliš? Da li otočani znaju za ovo proročanstvo? Zamisli koliko njih priželjkuje mjesto vođe. I to neograničeno.»
«Da, samo ne zaboravi, ako je istina što piše, netko već povlači sve konce. Mislim da je Vođa izabran i to ne voljom naroda, već nekom puno opasnijom silom. Meni cijela priča liči na filmove o besmrtnim vampirima i ne mogu shvatiti da itko može željeti takav život za sebe i svoju djecu» čudio se Daniel.
«Slušaj ovo, kada smo kod djece:
Tko želi steći zaštitu od neba, žrtvovat malo dijete treba, tada će bogovi sretni biti, putnika smjernog obilato nagraditi.»
«Odurno. Ovo je djelo izopačenog uma! Žrtvuj dijete i bit ćeš nagrađen dodatnim bodovima! Podsjeća me na video-igre, samo što tamo nitko ne žrtvuje djecu , čak ni za zabavu.»
Daniel je bio zgranut. Tina je šutjela.
«Nije to sve» tiho reče. Daniel je upitno pogleda.
«Stigla sam do glavnog. Slušaj:
Bogu mora darujte sina dostojna vječnih dubina. Onaj što ga otok iznjedri, u moru nek oca potraži, nijem kao riba …bla, bla bla… Zatim tu je bog vjetra kojeg će se udobrovoljiti sa četiri djevice, za četiri strane svijeta, četiri olujne vladarice.
Posljednji je bog sunca i zvijezda koji traži ženu vatrene kose sa zvijezdama u očima, mora biti rodna, jer će bogu podariti novo biće: boga nad bogovima, vladara novoga svijeta. Što misliš, koga su izabrali za žrtvu?»
Daniel nije pogled skidao sa njene prekrasne crvene kose. Oči joj se rašire od straha.
«Ne bi htjela pretjerivati, ali mislim da na otoku jedina imam takvu kosu. Cecilija je nekada bila crvenokosa, prije gubitka djeteta. Daniele, bojim se.»
On je nježno privuče k sebi.
«Smiri se. Ja mislim da su to obična naklapanja. Čisto praznovjerje. Uostalom, ja sam tu i branit ću te životom ako treba.»
Tina odmahne glavom.
«Zar ne razumiješ? Oni trebaju žrtveno janje, sad mi je jasno. Zbog toga su bili tako ljubazni prema meni, iako je Max otišao.»
«Max!» Daniel se sjeti prikaze koju je vidio u moru. Tijelom mu prođe jeza. Nekako je bio siguran da mladić nikada nije napustio Mulo. Barem ne svojevoljno. Max je žrtvovan! Obori pogled kako bi prikrio strah pred Tinom. Sve je polako sjedalo na svoje mjesto. Morat će još malo razmisliti u miru, ali slika onoga što se sprema polako je dobivala obrise u njegovoj glavi.
«Ne vjeruješ valjda u te priče?» prene ga iz misli Tina.
«Naravno da ne, ali oni vjeruju.» oprezno će Daniel. Odjednom shvati da su u stupici, a da je svaki mještanin potencionalno opasan.
«Mislim da bi te trebali skloniti na sigurno. Šteta što nismo isplovili s Elom…»
Djevojka razrogači oči.
«Bože, Daniele, Marin! Marin je jedino dijete na otoku! Što ako mi otmu dijete?»
Tina skoči na noge potpuno izbezumljena.
«Smiri se, možda je zbog toga Ela odvela dječaka. Da ga zaštiti.»
«Misliš? Koliko poznajemo Elu? Znam da ti je teta, ali Lorna je Maxova majka, pa vidi što se događa! Što ako je Ela odvela Marina na sigurno, ali sigurno od nas? Da ga mogu žrtvovati bez našeg uplitanja?»
«Molim te, Tina, razmišljaj racionalno. Da je Ela mislila oteti dječaka, mogla je to učiniti dok si bila na poslu, ili ga predati Lorni, jer čini mi se da je upravo ona Vođa. Ne mogu vjerovati da Ela ima veze sa bilo čim. Mislim da ona znade puno manje od nas dvoje.»
Daniel je pokušavao zvučati uvjerljivo, ali više u ništa nije bio siguran.
Nježno je pomiluje po kosi.
«Slušaj me, iako ne vjerujem u gluposti iz knjige, mislim da je krajnje vrijeme za povlačenje. Uostalom, ako ti odeš, njihovi planovi propadaju. Koga će žrtvovati? Ceciliju? Krenimo prije nego shvate da znamo.»
Tina obriše suzne oči.
«A Marin? Prvo moramo naći Elu. Možemo je naći, zar ne?» upita bojažljivo.
«Sve ću pokušati» obeća Daniel trpajući nasumce stvari u torbu.
Nazivao je broj tetinog mobitela, no bio je isključen. Nervozno se ushodao po sobi. «Što ako je Tina u pravu?» razmišljao je zabrinuto. «Kako god da bilo, moramo zadržati bistru glavu. Panika je neprijatelj razuma. Sigurno postoji izlaz iz ove zbrke, samo ga moramo pronaći.»

Brod je klizio mirnim plavetnilom. Ela podigne glavu prema vjetru udišući topao ljetni zrak. Priđe joj muškarac snažne građe, preplanule puti, duge crne kose.
«Je li sve u redu?»
«Sve ide po planu, gazdarice. Mali spava ko anđeo.»
Ela se zadovoljno osmjehne.
«U tom slučaju, promijeni smjer. Nemamo puno vremena. Znaš kuda ti je voziti.»
Muškarac posluša njenu zapovijed. Eline oči zablistaju pobjedonosno.
«Mislila si da je gotovo?! Ovo će te boljeti, draga moja prijateljice, ovo će jako boljeti!» Poviče grleno. Zamišljala je Lornino lice kada sazna, predmete koji će letjeti po kući. Nemoćna, poražena, njena gorda prijateljica. Brodić je polako mijenjao smjer. Ela zadovoljno mahne otoku koji se pomaljao na pučini.
«Drugi put» reče.
Muškarac je pozove u kabinu.
«Imali ste poziv. Sa svjetionika.»
«Izgleda da su nešto nanjušili. Moramo biti brzi. Punim jedrima, kako bi rekli mornari.» Marko poveća brzinu. Brodić je jurio punom brzinom noseći tri putnika u nepoznatom pravcu. Ela dugo nije bila tako sretna. Čekanje se isplatilo. Znala je da će Lorna doći po svoje. Znala je to dobro, jer je poznavala prijateljicu bolje od ikoga. One noći kada je ostala bez djeteta, Lorna je ušla u sobu priopćiti joj tužnu vijest i Ela bi se zaklela da je osjetila trijumf u njenom glasu. Kao da je upravo napravila dobro djelo. Riječima je izražavala žaljenje, dok su joj tamne oči sjale kao dragulji. Ela je znala da laže. Srce joj je reklo da laže. Tada je upoznala prijateljicu bolje nego za sve vrijeme provedeno zajedno. Upoznala je luđačku stranu djevojke koja je plijenila svojom ljepotom, smirenošću i dostojanstvom. Štoviše, tad je prvi put shvatila razlog njenog povlačenja iz društva, odbijanje ljubavnih ponuda, zatvaranja u sebe kada bi se poveli intimni razgovori – Lorna je voljela svoga brata. Bila je to jedina ljubav koju je osjećala u svome srcu. Ikada. Voljela ga je ludo, strastveno, poput životinje, tajeći istinu pred svijetom. Ela nije znala kako ni zašto, jednostavno, te je noći shvatila cijelu istinu. Godinu dana kasnije, nesretni je mladić umro. Premda se nikada nije otkrio pravi uzrok smrti, Ela je bila sigurna da je jadnik presudio sam sebi. Razapet savješću i potrebom da zadovolji sestru, ništa mu drugo nije preostalo. Njezina prijateljica nestala je gotovo istoga dana. Tek nekoliko godina kasnije, pojavila se u zagrljaju postarijeg muškarca, držeći za ruku malenog dječaka. Cijelo mjesto danima je nagađalo o porijeklu maloga, a zatim se otok vratio u kolotečinu. Tako bi i ostalo da se Max nije odlučio vratiti na «mjesto zločina». Uspomene su ponovo oživjele i zauvijek zapečatile njegovu sudbinu. Ela uzdahne. Došlo je vrijeme obračuna. Divne, slatke osvete. Otpije gutljaj šampanjca. Sumrak se nježno spuštao u susret morskome plavetnilu. Turistički brod klizio je glatkom površinom. Ela je stajala uz ogradu nazdravljajući ovoj večeri, suncu koje nestaje u daljini, dječaku što spava, i sutrašnjem danu.

Lorna je ležala na kauču u svilenoj kućnoj haljini naslonjena na puno malih jastuka različitih boja. Nasuprot njoj meškoljio se Duško. Gledao je na sve strane kako bi sakrio nelagodu pred njenom razgolićenom figurom. Lorna je uživala.
«Čujem da tražiš nagradu za svoj trud. I to nikoga drugog nego moju nesuđenu snahu. Nije loš izbor, samo, čujem da Max dolazi po njih.»
Duško trzne usnama.
«Nemoguće, on više ne može doći!» poviče izbezumljeno. Bilo je lako oteti djevojku Danielu, ali uzeti je od onoga koji ima pravo na nju…
Lorna izvije obrve. Odmjeri mladića s neskrivenim prijezirom.
«Zašto bi bilo nemoguće?»
Duško zaustavi dah. Na trenutak je zaboravio da razgovara sa Maxovom majkom.
«Ne znam» promuca.
«Rekao mi je da se nikada neće vratiti. Dao mi je motor.»
«Dao ti ga je na čuvanje. Znao je da ćeš se ti najbolje brinuti za njega.»
Lorna je uživala u njegovoj muci. Podsjećao ju je na kukca uhvaćenog u zamku. Rukom lupi po kauču.
«Dođi, sjedni ovdje.»
Duško je tupo zurio u pod jedva svjestan njene prisutnosti. Pomisao da bi mogao ostati bez motora, Tine i sretne sličice u svojoj glavi, ispunjavala ga je užasom. Pokorno sjedne do nje.
«Hajde, razvedri se, nisam rekla da će Max tražiti natrag motor. Kladim se da je do sada nabavio nešto puno brže. A Tina... Zar misliš da mu je stalo do nje? Naročito nakon aferice sa svjetioničarom. Fuuuj.» Duško se naglo uspravi.
«Stvarno mislite?»
Ona uvjereno kimne glavom.
«Samo, tražim malu uslugicu od tebe. Znaš kako se kaže: ruka ruku mije.»
On spremno kimne glavom.
Lorna suspregne smijeh.
«Ne bojiš se?» upita izazovno.
«Ja se ničeg ne bojim!» Oholio se mladić rumen u licu.
«Ne bojiš se ni mene, zar ne, Duško?»
Meko upita Lorna. On se kriještavo nasmije kako bi sakrio nelagodu.
«Fino. Ionako si mi dužan za prozore, a malo zabave prije posla, ne bi nam škodilo» reče Lorna, prelazeći vrškom prstiju preko njegovih leđa. Zatim ga privuče k sebi. Ogrtač se rastvori i njeno staro, ali uščuvano tijelo zablista pred Duškovim uplašenim očima.

«A sada nešto za kraj… Vječiti Iggy Pop i Louie, Louie, za ugodan dan…» Tim je riječima Roko završio jutarnju smjenu. Mahne djevojci koja je navlačila slušalice, zatim se spusti na rivu. Imao je dogovor s Duškom. Bližio se Dan, trebalo je razraditi neke detalje. Skrene u malenu gostionicu iza koje se protezala velika terasa. Vlasnik ga veselo pozdravi. Povjerljivo se nagne preko stola.
«Je li sve spremno? Mogu li kako pomoći?»
Roko odmahne glavom.
«Sve je pod kontrolom. Je li Duško navraćao?»
«Bio je ovdje, popio jedno s nogu i otišao na nekakav sastanak. Rekao je da će se brzo vratiti, ali nema ga barem sat vremena, ako ne i više.»
Roko se namršti. Nije imao pojma s kim bi se Duško mogao sastati. Smjesti se za stol odakle se pružao pogled na cestu.
«Nemaš neki promet» uljudno se obrati vlasniku.
«Nemam, ali to i nije važno, zar ne? Jedva čekam polazak. Sve sam pripremio. Ako nešto trebaš, samo reci, puno ti dugujemo» odvrati ponizno muškarac. Roko razvuče usne u nešto nalik na osmijeh.
«Ma sve je u redu. Samo budi tamo kako smo se dogovorili. I pobrini se za goste.»
«Možeš računati na mene.»
Roko pogleda na sat. Duško je kasnio. Licem mu prođe sjena. Morat će bolje motriti na mladića. Previše je toga na kocki da bi sada uprskao. Kada bi samo znao s kim se sastao. I zbog čega. Zagleda se u novine, dok je u glavi secirao pojedinosti savršeno razrađenog plana. Dvojio je hoće li potražiti novoga pomoćnika, kad opazi mračnu priliku kako tetura prema gostionici. Poskoči sa stolice ne vjerujući svojim očima.
«Gdje si, dovraga bio? I kako to izgledaš? Što si radio? Pušio marihuanu? Ako jesi, kunem ti se, ubit ću te. Nemamo vremena za tvoja sranja, čuješ li me?»
Duško se blesavo naceri.
«Sve je pod kontrolom. Duško zna što mu je činiti. Ništa ti ne brini» govorio je kao da recitira na pamet naučenu pjesmicu. Roko ga ljutito stisne za nadlakticu.
«Idemo k meni, dovest ćemo te u red, zatim ću te razbiti, idiote.» U normalnim okolnostima, Duško ne bi otrpio ovakvu uvredu, no sada je samo ravnodušno slijegao ramenima.
Roko ga dovuče pred kuću. Cecilija je stajala na vratima. Nakon današnjeg napadaja i šake lijekova za umirenje, jedva je razaznavala likove koji su brzali prema kući.
«Otvori tuš, naš prijatelj je pijan ili napušen, ne znaš što je gore.» Naredi Roko. Ona se dovuče do kupaonice. Roko skine košulju sa mladića i iznenađeno se zagleda u plavičaste modrice svuda po tijelu.
«S kim si se potukao?» zabrinuto upita. Duško je razjapio slinave usne mrmljajući nešto nesuvislo. Roko ga gurne pod mlaz hladne vode. Mladić se koprcao psujući na sav glas, zatim pomoli glavu između plastičnih zavjesa.
«Što ovo znači!? Hoćeš me ubiti!?» Zareži.
«Dobrodošao među žive» hladno će Roko i pruži mu ručnik. Cecilija se pojavila sa suhom odjećom. Ako je i vidjela Duškovu nagost, nije to pokazala. Ubrzo su muškarci sjedili uz šalicu crne kave. Duško je tek usput spomenuo da se našao s Lornom, no nije imao pojma o čemu su razgovarali, niti kako je otišao od nje. Kroz misli mu prođe slika razgolićene žene na kauču, sjeti se njenih obećanja izrečenih između poljubaca, i vruče, vruče strasti od koje mu se naježila svaka dlačica na tijelu. Počeo je vjerovati kako se zaljubio u tridesetak godina stariju ženu. Sve je to prešutio ne želeći se izložiti prijekorima i uvredama. Roku se nije svidjela pomisao da Lorna ima posla s njegovim pomoćnikom. Duško je imao važnu ulogu u onome što se treba dogoditi i prije će ubiti Lornu nego joj dozvoliti da sve pokvari.
«Mogu li i dalje računati na tebe, ili si se prodao?» zabrinuto upita.
«Prijatelju, zar misliš da bi sada odustao? Rekao sam toj ženi da ti i ja imamo posao koji ćemo obaviti. Nju ne zanimaju naši planovi, nije ni pitala za njih.» unese mu se Duško u lice.
«Zato što ona zna. Mislim da me Gospodar vara. Nije ona žena, ona je netko puno opasniji.
Ili sam ja lud. Gospodar bi se naljutio da sazna kako sumnjam u njega. Moram paziti na ono što mi se mota po glavi, jer Gospodar sve zna.» Instinktivno je osjećao da Lorna želi ugroziti mjesto za koje se bori. Stisne šake ispod stola. Odlučio je ukloniti sve koji mu stanu na put, a znao je da i ona ima slabosti, inače Gospodar ne bi posao ponudio njemu. Roko je bio ružan čovjek, ali inteligentan. Strast mu je bila strana. Često bi pobjeđivao pametnije od sebe, samo zbog hladnokrvnosti. Prešutio je Dušku svoje sumnje. Umjesto toga, samo nehajno dobaci:
«Nema veze. Idemo još jednom proći cijeli plan. Od početka do kraja. I sjeti se, kada sve završi, Tina će biti tvoja. Radi s njom što god želiš. Dobro?» Duško se složi, no nije bilo vatre u njegovim očima. Kao da djevojka više nije bila važna.
nastavlja se...

Gliser je sjekao mirno more brzajući prema Mulu. U Danielovoj glavi vladao je kaos. «Ti si, dragi moj, daleko od stvarnosti, DALEKO OD STVARNOSTI « bio je siguran da je već čuo te iste riječi, ali nije se mogao sjetiti gdje niti od koga, no morao je priznati da su jako blizu istini. Usidri gliser i pođe ravno do trgovine. Koračao je brzo, ne primjećujući nikoga oko sebe. Kada otvori vrata, odahne s olakšanjem.
«Hvala Bogu, tu si.»
Tina ga je u čudu gledala. Srećom, trgovina je bila prazna. Daniel obiđe pult i snažno je zagrli. Ljubio je njeno lice, kosu, ramena, vrat. Tina se nježno izvuče.
«Daniele, što ti je?» upita blago, a zatim u čudu vikne:
«Što se dogodilo? Netko te je napao?!»
Zabrinuto je prstima prelazila po modricama na njegovom vratu. On zatrese glavom.
«Nevjerojatna je to priča. Da, netko me je napao, ali u snu. Kad sam se probudio, imao sam ove masnice. Ali, pustimo sad to. Tina, moram te nešto pitati, jako je važno.»
«Reci»
«Je li istina da Max dolazi po vas?»
Tina pocrveni kao rak.
«Ne, ono što je meni važno, bi li pošla s njim, da dođe po vas?»
Tina je bila povrijeđena njegovim pitanjem. Htjede mu odbrusiti odgovor, no vidjevši paniku u njegovim očima, sažali se.
«A što ti misliš? Nakon što smo bili nerazdvojni ovo kratko vrijeme, misliš da bi samo tako pošla sa čovjekom koji me je ostavio ovdje samu sa djetetom?»
Daniel je napeto gledao u nju, razmišljajući o onome što je rekla. Shvatio je poruku. Polako odmahne glavom.
«Ne, ne bi me napustila. Ne bi se vratila Maxu. Imaš pravo, tebe i mene veže ono što ste vas dvoje odavno izgubili. Moji osjećaji prema tebi… Znaš već.»
Tina pocrveni još više. Daniel stegne njenu ruku.
«Oprosti, ponašam se kao luđak. Ovu noć, i dan, neću nikada zaboraviti. Umoran sam kao pas. O, Tina, u glavi mi je pakao!»
«Opet aveti?» Upita preplašeno. On kimne glavom. Nježno ga pomiluje po kosi.
«Nego, reci mi, otkud ti informacija da Max dolazi?»
U to se oglasi zvonce na vratima.
«Gle, gle. Stvarno si brz, svjetioničaru. Da se nismo maloprije oprostili na svjetioniku, mislila bih da si ovdje spavao» teatralno će Lorna ne skrivajući zadovoljstvo.
Tina upitno pogleda Daniela, pa nesuđenu svekrvu. Njegovo lice poprimi pepeljastu boju.
«Došla je na svjetionik i tražila da budem s njom. Izbacio sam je iz kuće. Ona mi je rekla za Maxa.»
Tina se u nevjerici okrene prema ženi. Lorna raširi ruke nestašno se smješkajući.
«Ne gledaj mene, dušo. Je li ti se pohvalio otkud mu ožiljci na vratu? Možda nije dovoljno brzo zatvorio vrata?»
Bilo je očito da se Lorna izvrsno zabavlja. Daniel je hladno pogleda.
«Nikada, baš nikada ne bi imao posla sa ubojicom moga, tek rođenog bratića.»
U trgovini zavlada tišina. Tina je stajala između njih ne znajući što bi rekla, dok se osmjeh na Lorninom licu pretvorio tek u otužnu grimasu.
«Očekujem te popodne u kući. Moramo porazgovarati o nečemu jako važnom.»
Reče hladno prije nego je s treskom zalupila vrata. Tina se okrene prema Danielu. On odmahne glavom.
«Ne sada, kasnije. Sve ću ti ispričati. Hoćeš li doći na svjetionik?»
Tina nervozno slegne ramenima.
«Ne znam. Prvo mi duguješ veliko, veliko objašnjenje» reče zamišljeno. Daniel kimne glavom.
«Nema problema, nemam ti što tajiti. Doći ću po tebe. I ne zaboravi knjigu. Imamo još dva dana. Nemoj me pitati kako znam, jednostavno znam. Sada sam siguran.»
Tina je nervozno gnječila papirić u ruci.
«Je li istina? Reci mi, je li istina ono o ubojici?»
Daniel potvrdi. Zamoli je da ništa ne spominje pred Elom.
«Gdje je Marin?» Iznenada upita.
«Nisi ga valjda ostavila Lorni na čuvanje?»
«Nisam luda! A i Lorna nema vremena. Čini se da je prilično zauzeta» reče gledajući Danielov vrat.
«Sa Elom je. Tvoja teta me nije puštala dok joj nisam ostavila sina. Strašna je!»
On potvrdi glavom, zatim je iznenada privuče k sebi, poljubi je i mahne na pozdrav.
«Moram do Kristijana. Vidimo se kasnije.»
Sva zbunjena, Tina je gledala za njim. Ovakvo ponašanje nije bilo svojstveno Danielu. «Što ja znam o njemu? Jedva ga poznajem» prođe joj mislima. Iznenadi je vlastita sumnja. Još jučer bila mu je spremna život povjeriti, a sada… Prekori se crvena u licu. Nije bilo vremena za sumnju. Ne sada, ne na pragu velikih događaja. Tina uzdahne. Trudila se smiriti osjećaje i racionalno razmisliti o svemu. Po njegovom umornom licu zaključila je da oka nije sklopio prošle noći. Znala je da je zabrinut, i to ne samo za nju, mučilo je njega puno više problema. Lornini komentari učinili su je sumnjičavom, no što je više razmišljala o Danielu i Lorni, bila je sigurnija da postoji nešto ružno i mračno između njih dvoje. Užurbano je pospremala nestrpljivo očekujući kraj radnog vremena.

Daniel se teška koraka zaputi prema crkvi. Nije morao biti posebno pametan da zaključi kako ga Lorna pokušava razdvojiti od Tine, ali zašto? Zbog Maxa? Ili Marina? Ne, Lorna nikada nije prihvatila Tinu za snahu, a ni za unuka nije previše marila. Ipak, očito nešto želi od njega (a to sigurno nisu seksualne usluge, premda je tako izgledalo). Postoji još nešto… ali što? Sudeći po prošloj noći, ta žena ima moći koje nadilaze njegove. Dakle, što bi ona mogla trebati od Daniela? Tinu? Bojao se i pomisliti. Ispred crkve ugleda nekoliko ljudi. Iznenađeno zastane pokraj ograde. Vrata su bila otvorena. Upita nekog starca što se događa.
«Ljudi su došli po oprost, zar se ne vidi?» reče on kratko i nastavi put. Daniel se nasmije. Uđe u polumračnu crkvu. Troje ljudi stajalo je u redu ispred ispovjedaonice. Daniel se priključi grupi. Sa zanimanjem je razgledavao crkvene kipove. Blagost koja je zračila sa lica svetaca natjera Daniela da nakon dugo vremena razmišljao o vjeri, o vlastitim sumnjama, o vremenu kada se pred oltarom obećao jednoj ženi - dok ih smrt ne razdvoji. Iz misli ga prene blago gurkanje. Bio je njegov red. Daniel uđe u mračnu prostoriju.
«Bog. Izgleda da imaš gužvu.»
«Daniele! Što ti radiš ovdje?» razveseli se Kristijan. Daniel mu ispriča događaje koji su uslijedili nakon njihovog razgovora. Nije krio zabrinutost za Tinu Kristijan se naviri kroz vrata ispovjedaonice. U crkvi nije bilo nikoga.
«Slušaj, moram još obaviti blagoslov kuće, a u podne sam zakazao kratku misu i pričest za sve koji su se ispovjedili. Mislim da će biti najbolje da vas dvoje još jednom porazgovarate. Tina je razumna žena. Ne predaje se niskim strastima niti može dugo biti u svađi. Vjerojatno jedva čeka da ti se baci u zagrljaj.» Daniel osjeti olakšanje.
«Imaš pravo. Idem. Dolaziš na svjetionik?»
Kristijan potvrdno odgovori. Daniel se digne, no svećenik ga zaustavi.
«Hej, kuda žuriš? Tina još nije završila s poslom. Vrati se i klekni.» Daniel zbunjeno posluša.
«Tako. A sada se ispovijedi.» Daniel u čudu pogleda prijatelja.
«Kako to misliš? Nisam došao na ispovijed! Samo sam ti htio sve ispričati.»
«Možda» reče Kristijan blago,
«Ali nisi me pričekao vani, već si došao ravno unutra. Hajde, olakšaj dušu, jer za ono što nas čeka, treba nam mudrosti i čisto srce. Mislim da nisi slučajno zalutao ovdje.»
Daniel je sa očitom nelagodom počeo iznositi neke nevažne sitnice kako bi zadovoljio prijatelja, no malo po malo, riječi krenu same od sebe i on istrese cijelu svoju dušu, sve rane koje su još u dubini pekle, sve svoje strahove i sve ono za što se smatrao krivim uključujući smrt svoje žene. Kada je završio, osjećao se iscrpljen, ali nekako laganiji. Kristijan ga odriješi grijeha, nije mu dao pokoru, jer je smatrao da je njegova pokora unaprijed određena i da ga već čeka. Udijeli mu pričest i otpusti ga u miru Božjem.
«Hvala ti.» reče Daniel na rastanku. Kristijan slegne ramenima.
«To mi je posao.»

Kristijan je grozničavo proučavao crkvene knjige nadajući se spasonosnom tragu koji će ih odvesti do konačnog rješenja misterije. No koliko god predano radio, nije otkrio ništa novo. Bezvoljno se svali u krevet. Moleći večernju molitvu, mislima daleko od riječi koje izgovara, utone u san.
Isplovio je na pučinu nošen dobrim vjetrom. U barci nalik na orahovu ljusku sjedili su Daniel i Tina. Bezbrižno su se ljubili. Kristijanu je dozlogrdilo promatrati ih. Okrene glavu prema Mulu, no tamo više nije bilo ničega. Svuda oko njih plavilo se more. Kristijan je očajnički pogledom tražio kopno. Htio je upozoriti prijatelje, ali oni ga nisu čuli. Svećenik se grčio od straha. Odjednom se barka zanjiše, a iz vode izroni Max bijel u licu, praznih duplji, jezivo zjapećih usta.
«Tina!» beskrvno tijelo baci se prema djevojci. Kristijan ga snažno odgurne u more. Max sklizne u vodu, ali ruka koja je maloprije grabežljivo posezala za Tinom, ostala je u svećenikovoj ruci. On tiho krikne. Koprcao se tako nevidljiv svojim prijateljima, s mukom se oslobodivši neželjenog stiska, a već u sljedećem trenutku našao se na vrhu svjetionika i gledao baklje upaljene svuda po moru. Iza njega je stajala žena koju nije vidio, jer se nije mogao okrenuti. Blago ga je gurkala s tornja šapćući nježnim glasom:
«Hajde, Kristijane, skoči. Prijatelji te čekaju, pridruži im se.» Kristijan htjede pitati što se desilo, no nije mogao ispustiti niti glas. More ispod njega blistalo je u sjaju baklji upaljenih njemu u čast, a zavodljiv glas žene umiljato je šaputao:
«Umoran si, dragi. Svaki dan boriš se sa demonima, boriš se za ove seljake na najglupljem otoku na svijetu. A kako ti vraćaju? Tko se za tebe bori? Ima si priliku otići na mjesto iz snova i tko se ispriječio? Tvoji prijatelji, naravno. Uvijek kada se tebi otvore vrata, netko se ispriječi. Prvo mala drolja koja je glumila sveticu, sada prijatelji koje baš briga za tebe. Oboje znamo, uskoro ćeš opet ostati sam. Odbačen. Hajde, dragi, skoči. Sjećaš se, doći će sluge Oca tvoga i ponijeti te na sigurno. On, kojem se svaki dan moliš, neće dopustiti da sin njegov strada. Hajde, još korak si do slave. Pogledaj, ovi ljudi došli su vidjeti čudo, došli su povjerovati. A tko će im usaditi vjeru? Ti, dragi. Kristijane, učini to! Učini to! Učini!» Kristijan se smješkao riječima punim obećanja spreman pretočiti ih u stvarnost, kada zvonjava telefona prodre kroz fine niti snova ostavljajući nesretnog svećenika u vapaju:
«Čekaj, skočit ću, čekaj, skočit ću, sada…»
Sneno napipa slušalicu. S druge strane začuje prijateljev glas. Sjedne na krevet pokušavajući se vratiti u stvarnost. Kao iz daljine čuo je Daniela koji je pokušao u jednoj rečenici opisati sve što je proživio te noći. Kristijan ga prekine.
«Hej, hej, polakše. Ništa te ne razumijem. Čovječe, probudio si me.»
Daniel se ispričavao. Upita svećenika kako je.
«Mislim da si mi spasio život, ako se možeš ubiti u snu.» Krisitjan se živo prisjećao detalja iz snova.
«Tako sam slab, prijatelju moj, a što je najgore, zle sile na ovom otoku to znaju» reče tužno. Daniela se nije dojmila svećenikova patetika.
«Progone me» reče tiho.
«Molim?» upita zbunjeno Kristijan.
«Kažem ti, vragovi me progone. Ti si svećenik, ti bi trebao shvatiti!»
«Čekaj malo, o čemu pričaš? Je si li poludio? Tko te progoni? Kada?»
«Nemam vremena za tvoja glupa pitanja. Ne smijem zaspati od straha da će se vratiti» nastavi Daniel kao u transu.
«Dolazim» reče Kristijan.
«Otišli su, ne moraš se truditi. Noćas me posjetila ona kuja Lorna. Kažem ti, to je prerušeni sotona. Došla je s hordom vragova…»
Daniel je grozničavo prepričavao noćni susret, zatim ispriča svećeniku o kucanju na vratima i o čudnovatoj poruci ispisanoj crvenom bojom. Kristijan se nije mogao načuditi.
«Misliš da je to napisao netko iz mjesta? Da me zastraši?» Upita Daniel s prizvukom očaja u glasu. Kristijan je razmišljao nekoliko trenutaka.
«Ne, ne vjerujem. Da su te htjeli zastrašiti, napisali bi: odlazi prokletniče, nisi dobrodošao, ili nešto slično.»
«Da, to i ja mislim. Ostaju nam, dakle, samo demoni, aveti i prikaze. Krasno društvo! Ako nastave ovako, i ja ću postati jedan od njih.»
Kristijan osjeti žaljenje što nije prenoćio kod Daniela. Teško uzdahne.
«Hm, ne bi ti htio biti u koži. Reci, kako ti mogu pomoći?»
Zavlada neugodna tišina.
«Misliš da će me demoni zatući? Oni misle da to mogu! Da si ih samo vidio! A tek Lorna! Zadavit ću je sljedeći put! Ako misliš biti od koristi, učini nešto! Valjda tvoji imaju recept protiv vragova!»
Danielove riječi pune mržnje odzvanjale su svećeniku u ušima.
«Dođi na Mulo, možemo na kavu, razraditi plan…» Pokuša udobrovoljiti prijatelja. Daniel se nećkao.
«Ne znam, vidjet ću.» Umorno odgovori. Nakon razgovora, Kristijan ostane sjediti pitajući se što učiniti sa Danielovim progoniteljima. Da su od krivi i mesa, već bi pronašli rješenje, ali zlo… Samo je jedan lijek za to. Na žalost, Daniel se prepustio mržnji, dao se uvući u njihovu igru. Pomalo ga je plašio divlji prizvuk u prijateljevom glasu. Kao da je sišao s uma, no tko bi mu zamjerio?
Odlučio se povući u meditaciju kako bi se očistio od grijeha i duhovno ojačao za iskušenja koja predstoje. Za boravka na fakultetu nakratko je zalutao u okultno. Toliko je bio opsjednut egzorcizmom i ostalim sredstvima borbe protiv nečistih sila, da je umalo izgubio zdrav razum. Srećom, jedan je profesor uočio njegovo stanje i na vrijeme ga izvukao. Od tada Kristijan nije niti pomišljao na borbu prsa o prsa sa silama zla. Držao se uobičajenih metoda: post, ispovijed, molitva. Sada mu se činilo prikladno posegnuti za težim naoružanjem.
«Kada tijelo i dušu predaš u Božje ruke iskrenom molitvom, kada zaustaviš tijelo i um u potpunu tišinu, čut ćeš Božji odgovor. Tek tada možeš djelovati. A oružje je samo jedno. Ma kako bijedno zvučalo, ljubav je sve što ti treba. Ako si u milosti, Bog će te oboružati posebnom, božanskom ljubavi pred kojom i najveće zlo gubi moć.» Strogo mu je izdiktirao profesor, a Kristijan nikada nije zaboravio njegove riječi. Zbog toga je, ležeći potrbuške pred raspelom, molitvom i tišinom tražio put do Stvoritelja. Toliko se trudio utihnuti vlastite misli, da su one zavrištale u njegovoj glavi stvarajući kaos. Osjećao je bol u sljepoočicama. Napokon ustane ljutit na samoga sebe. Začuje lupanje na vratima. Došla je Mara - žena koja se brinula o njemu. Kristijan je pusti u stan. Odsutno je koračao po sobi nemoćno uzdišući. U srcu je osjećao hitnost, u duši malaksalost. «Slab si, slab moj prijatelju. Tvoja vjera nije niti kao pola gorušičina zrna. Slugo beskorisni. Gdje ti je ljubav? Gdje ti je vjera? GDJE?» Ljutio se na sebe. Žena je kuhala kavu. Nakon doručka krene u crkvu. Iznenadio se kada ga pred vratima dočeka desetak ljudi. Imao je dogovorenu samo jednu ispovijed, nije očekivao «navalu».
Ljudi su skrušeno ispovijedali što im je na srcu. Kristijan ih nikada nije vidio tako krotke. Nekoliko je žena spomenulo da su suodgovorne za smrt bližnjih. Na Kristijanovu molbu da budu određenije, samo su plakale ili šutjele.
«Radi se o malom djetetu, zar ne?» upita Nedu, plahu i bogobojaznu ženu koja je teško izlazila na kraj sa tajnama. Ona brizne u plač.
«Gdje je tijelo?» upita svećenik.
«Ne brini se, sve što kažeš ostat će tajna između nas i Boga» ohrabri je.
«Ne, ne mogu, ne smijem reći jer me neće povesti» molećivo je gledala Kristijana.
«Kamo povesti?» Ona istrči iz ispovjedaonice.
«Čekaj, odriješit ću te grijeha.»
Kristijan je molio, dok je žena tiho plakala.

Daniel se zagleda u nered koji je napravio. Pošto se uvjerio da na policama nema tajnih ladica niti čega sličnoga, polako vrati knjige na mjesto. U glavi mu je brujalo, u ušima je čuo otkucaje vlastitog srca. Nije želio planuti na Kristijana, ali negdje je morao olakšati dušu. Nadao se da svećenik razumije. Stajao je zamišljeno nasred sobe, zatim pohita van. Želio je malo proučiti poruku, možda mu je nešto važno promaklo. Otvori ulazna vrata i tiho opsuje. Prag je bio čist, bez i jedne mrlje. «Netko je dobro obavio posao» gorko pomisli. Htjede prošetati, kada začuje poznati glas:
«Danas smo uranili, svjetioničaru?»
Daniel poskoči od iznenađenja. Puteljkom je koračala Lorna u dugoj, crnoj haljini i cipelama s visokim potpeticama. Stajao je zatečen njenom pojavom. Zaustavila se tik do njega, izazovno ga promatrajući. Do nosa mu dopre poznati miris parfema.
«Stvarno ste bili vi» tiho reče. Ona nehajno odmahne rukom. Ravnodušno ga zaobiđe i nestane u kući. Daniel zbunjeno krene za njom.
«Ima li još kave? Baš sam sretna, našla sam.»
Daniel proguta slinu. Nije podnosio žene poput ove, bilo u snu, bilo na javi. Stajao je pored vrata motreći svaki njen korak. Lorna se ponašala kao gospodarica ovoga mjesta. Točila je kavu u šalice, zavirila u hladnjak, grickala krekere sa stola.
«Hoćemo se preseliti na neko udobnije mjesto?» upita izazovno. On je šutio.
«Hajde, sjedni. Ne grizem.»
«Što tražite ovdje? Ne valjda mene»upita ljutito. Ona se glasno nasmije.
«Ti si, dragi moj, daleko od stvarnosti, barem svoje stvarnosti. Nego, kako to misliš što tražim? Ako ti kažem, hoćeš mi dati?» gledala ga je podrugljivo poigravajući se riječima. Daniel se nasloni na stol. Lice mu se izobličilo od bijesa.
«Nemam vremena za igrice. Gubite se odavde. Gubite se dok vas nisam zadavio.» zareži.
«O, kakav grubijan! Vidim da je moja snaha pronašla pravoga tigra! Gle, vrat ti je pun modrica! Tina? C,c,c,» Daniel se automatski primi za vrat.
«Oboje znamo da Tina nema veze s ovim. Onda?» Ona uzdahne.
«OK. Želiš se igrati otvoreno, igrajmo se otvoreno.»
Lorna obiđe stol i prije nego se snašao, poljubi ga. On se odmakne zabezeknut njenim postupkom. Djelovala je kao sredovječna dama, a ponašala se kao… Lorna krene na njega.
«Hajde, oboje znamo da si dvadeset godina bez žene. Vjeruj mi, sa mnom ćeš zaboraviti sve što si prije iskusio.» zavodnički šapne. Daniel je odgurne od sebe. Lorna se nasmije. Kosa joj padne preko lica.
«No, no, probaj me prije nego odbiješ.»
Daniel je izbaci iz kuće.
«Gubi se droljo stara! Ako te još jednom nađem ovdje, ubit ću te!»
Lorna se smijala kao luda. Podrugljivo je gledala u bijesnog Daniela.
«Dakle, kakav je to rječnik!? Nešto iz zatvorskog žargona? Moram te poučiti, tako se ne razgovara sa gošćama.»
Zatim se uozbilji i hladnim glasom nastavi:
«Dragi moj, sljedeći put kada dođem, puzat ćeš poput crva i moliti me za milost, no, kako si vjerojatno čuo, ja sam nemilosrdna, pogotovo ću biti okrutna prema tebi. O, još nešto, moj sin se vraća po svoju obitelj, zgodno, zar ne? Na kraju krajeva, djetetu je mjesto uz oca i majku, slažeš se, ha?»
Lorna je gledala kako raste užas na Danielovom licu i prasne u smijeh.
«Zar si stvarno mislio da ćeš ih imati? Naivčino! Možda ćemo sada naći zajednički jezik?» Izazovno obliže ružem namazane usne. Daniel nasrne na nju. Ruke sklopi oko njenog vrata. Stezao je i stezao. Ugleda pobjednički sjaj u njenim očima. Ljutito je odgurne od sebe, zatim se vrati u kuću. Stajao je na hodniku bijesan što je dozvolio da ga Lorna uvuče u svoju igru. Osjeti mučninu. Još nije mogao vjerovati da se uistinu sve dogodilo. Sekunda ga je dijelila od ubojstva. Iz glave mu nije izlazilo Lornino lice ispunjeno zadovoljstvom. Da ju je dokrajčio, bio bi njen. Posegne za konjakom. Trebalo mu je nešto oštro.
«Čisto zlo. Ona je čisto zlo. Jadna moja Tina.» reče sam sebi.
«Moj sin se vraća po svoju obitelj» začuje ponovo u svojoj glavi. Pomisao da bi se odnekuda mogao pojaviti Max i odvesti dva najdragocjenija bića u njegovom praznom životu dokrajči ga. Bezvoljno se spusti na stolicu. «Saberi se, budalo. Ne možeš odustati dok ne razgovaraš s Tinom.» opomene ga glas. Pogled mu padne na napola ispijenu flašu. «Još ću se i propiti» gorko pomisli. Kada se uvjerio da je gošća otišla, pograbi ključeve i krene na Mulo.

U restoranu, u sredini dvorane, sjedila je Lorna ispijajući još jednu čašicu likera. Za stolom tik do prozora ručali su Tina i Marin. Dječak je ručicama grabio krumpiriće slasno mljackajući. «Djeca. Daj im brdo krumpirića i ne znaš za njih» mislila je Tina nježno gledajući sina. Na vratima restorana proviri nekoliko ženskih glava. Šaputale su nešto između sebe nesigurno gurkajući jedna drugu. Lorna se okrene prema njima i dade im znak neka priđu. Žene se okupe oko nje. Čuli su se povici oduševljenja, pozdravljanja, smijeha. Tina odahne s olakšanjem.
«Vidiš,» reče sinu
«samo bi joj smetali.»
Dječak zadovoljno kimne glavom. Sjedio je pored svoje mame, jeo pržene krumpiriće, u njegovom svijetu, sve je bilo upravo savršeno. U prostoriju je ušetala Ela držeći pod ruku nećaka. On se zagleda u Tinu i njezinog sina. Dirne ga prisnost između njih. Ela pokaže prema Lorninom stolu. Danielovo lice se smrači. Između nasmijanih ženskih lica, s lakoćom je prepoznao nekadašnju prijateljicu svoje tete. Isticala se pojavom, držanjem, hladnom suzdržanošću. Tina ih opazi i mahne im. Daniel se pribojavao susreta sa mršavim dječakom crne raščupane kose i krupnih zelenih očiju koje su ga ispitivački motrile. Ela ga blago gurne.
«Hej, tko nam se vratio! Gle kako si narastao!» Pozdravljala se sa mališanom.
«Marine, upoznaj mog nećaka Daniela»
Dječak pristojno ispruži ruku.
«Ja sam također i svjetioničar na Vučjoj glavi.» Predstavi se Daniel. Dječak raširi oči u čudu. Pogleda mamu, pa Daniela, pa Elu.
«Ali ti nisi star i bez zuba!» poviče iznenađeno.
«Ja sam novi svjetioničar koji voli zvijezde, more…(i tvoju mamu.)» završi rečenicu u mislima. Sjednu za stol. Razgovarali su o ulovu ribe, poslovanju hotela, novim crtićima na televiziji i igračkama u gradu. Daniel je ispod oka pogledavao Tinu. Marin nije oči skidao s njega.
«Stvarno možete gledati zvijezde?»
«Lovite ribu na mrežu!?»
«Kojom brzinom vozite gliser?» bila su samo neka od bezbroj pitanja kojima je Marin obasipao Daniela. On bi strpljivo prekidao razgovor kako bi odgovorio dječaku. Tina odahne. Daniel je osvojio srce njenoga sina.
«Pogledaj ih samo, misle da će dugo i sretno živjeti» podrugljivo dobaci Lorna svojim prijateljicama glavom pokazujući na veselo društvo.
Daniel ustane od stola. Morao se vratiti na svjetionik. Dječak ga je gledao razočarano.
«Možemo li i mi s vama, molim vas! Nisam nikada gledao kroz teleskop! Mama, smijemo malo otići, zar ne?»
Tina porumeni kao rak. Osjećala je krivnju što nije sinu rekla za vezu između njih. Nježno primi dječaka za ruku.
«Naravno da možemo posjetiti Daniela, ako mu ne smetamo. Samo zapamti, danas ćeš ranije u krevet. Moraš se odmoriti od putovanja.» Dječak pristane na sve što je Tina tražila.
«Samo pod jednim uvjetom» odjednom će Daniel. Marin ga sumnjičavo pogleda.
«Govori mi Ti. Prvo što sam naučio na ovom otoku, bilo je da ovdje svi govore ti jedno drugome.»
Dječak odahne sa olakšanjem.
«Može, ti.» reče malo zbunjeno. Svi se nasmiju.
«Hoćemo?» upita Daniel. Dječak skoči sa stolice i primi ga za ruku.
«Tetice, ideš li s nama?» Ona odmahne glavom. Bila je umorna.
Društvo krene prema vezu gdje se lijeno ljuljuškao Danielov gliser. Nisu primijetili Lornin dug, neprijateljski pogled kojim ih je ispratila, niti čuli podmukli šapat:
«Uskoro, draga, bit ćeš tamo gdje ti je mjesto.»

Dječak je bio oduševljen svime ne otoku. Trčao je po kući, po svjetioniku, po livadi; Daniel još nije vidio tako živog dječaka.
«Rekla si mu?» upitao Daniel. Tina lagano porumeni.
«Ne, ali mislim da zna, ili barem sluti» šapne. Daniel odahne. Pomisli kako mu se sreća napokon nasmiješila. Slušao je veseli dječji smijeh, uz njega je bila žena koju je zavolio, ponovo je pronašao tetu i stekao dobrog, dobrog prijatelja.
U društvu Marina upalio je feral, pokazao mu uređaje koji su kontrolirali rad svjetionika i, naravno, teleskop. Dječak je bio očaran. Njegove krupne zelene oči blistale su od sreće.
«Tko je za Colu?» upita Tina.
«Ja! I Ja!» vikali su obojica uglas. Ona se spusti stepenicama. Daniel je pričao o morskim strujama, kada ga dječak prekine u pola rečenice.
«Hoćeš li ti biti moj novi tata?»
Daniel je skoro pao na tur. Malo razmisli, pa ozbiljno reče
«Nadam se, Marine. Nadam se. Uvijek sam htio biti tata jednom klincu kao što si ti.»
Marin se malo namršti, te pomalo uvrijeđeno doda
«Nisam više klinac, imam 6 godina.»
«Oprosti, mladiću, krivo sam se izrazio» ispričavao se Daniel koji nije imao puno iskustva sa djecom. Dječak nehajno slegne ramenima. Napeto je promatrao svjetioničara.
«Hoćeš čuvati moju mamu?» Iznenada upita.
«Naravno, Marine. I mamu i tebe, kunem ti se.»
Dječak ispusti dug uzdah olakšanja.
«Hvala.»
Nastavili su pričati o moru. Kada je Tina donijela sokove, Danile se zaklinjao da nije vidio niti jednu morsku sirenu. Gledali su zalazak sunca i prve večernje zvijezde. Daniel se sjeti mape. Pođe do kuće. Na ulazu začuje zvonjavu telefona.
«Gdje si, zovom te već sat vremena!» upita Kristijan neraspoloženo. Daniel mu odgovori da vrijeme provodi sa Tinom i Marinom. Kristijan ga prekine u pola rečenice:
«Nemoj se ljutiti, ali nije vrijeme za idilu. Imamo još sutra i prekosutra, a onda, neka nam se Bog smiluje. Ako se hitno ne primimo posla, čini se da nam ni On neće pomoći.»
«Hej, ne gubi vjeru! Dođi, pa ćemo zajedno sve proučiti»
Danielu ništa nije moglo pomutiti sreću. Vratio se na svjetionik. Obavijesti ih da će im se Kristijan pridružiti.
«Zar i Kristijana poznaješ?» čudio se dječak.
«Naravno. Kristijan i ja dobri smo prijatelji» reče Daniel kroz smijeh.
S nestrpljenjem je očekivao noć. Pripremio je kartu, namjestio teleskop, zabavljao društvo opisujući im pojedina sazviježđa. Kristijan ih je našao zagledane u zvijezde. On i dječak veselo su se pozdravili, škakljali, smijali se. Marin je uzbuđeno prepričavao svećeniku zanimljivosti sa ljetovanja. Daniel je gledao kroz teleskop. Nešto je mrmljao sebi u bradu. Njegovo uzbuđenje je raslo.
«Našao sam!» pobjedonosno poviče.
«O, moj Bože! Ovo morate vidjeti!»
Marin se prvi stvorio kraj njega i Daniel ga podigne do teleskopa. Dječak je zadivljeno gledao sjajna nebeska tijela koja su mu bila na dohvat ruke. Teška srca odvoji se od sprave. Kristijan i Tina gledali su u Danielovo otkriće.
«Vidite, ono crno između tri zvijezde. Prije tjedan dana zvijezde su bile bliže jedna drugoj, a to crnilo bilo je tek sitna točkica. Ne mogu vjerovati kako se proširilo! Ljudi, mislim da gledamo SF-ovsku crnu rupu za kojom tragaju ljubitelji naučne fantastike. Kristijane, eto nam vremenskog stroja, točno ispred nas!»
Svi su pričali u isto vrijeme zadivljeni otkrićem. Dječak je skakao oko njih vičući:
«Da vidim! Da vidim! Što je nebeski stroj? Kakva je to rupa na nebu?»
Daniel ga podigne nekoliko puta kako bi i on vidio. Živo su raspravljali o pojavi na nebu, kada Daniel opazi umor na Marinovom licu.
«Hoćete li ovdje prespavati?» upita Tinu.
«Moram sutra raditi, žao mi je.»
«Čuj, ako trebaš baby sitericu, tu sam.»
Ona se blago osmjehne. Mahne svećeniku na pozdrav.
«Samo idite, ja ću malo istraživati» reče svećenik.
Daniel povede društvo na gliser, dok se Kristijan vratio u kuću.
«Nismo ga trebali ostaviti samog» upozori Tina.
«Nemaš razloga za brigu, naš prijatelj je svećenik.»
Tina nije znala da li se Daniel šali ili ne. Dječak se na gliseru razbudio. Motrio je svaki Danielov pokret, neprestano ga zapitkujući o radu motora. Kada su pristali uz hotel, Marin iskoči i priveže plovilo. Daniel ga pohvali što mališana ispuni ponosom. Doprati ih do apartmana. Daniel poljubi dječaka za laku noć i nježno spusti usne na Tinine.
«Vau!» reče Marin i svi se nasmiju. Tina i Daniel izmijene poglede. On zahvalno pomiluje mališana. Nije se usudio pomisliti što bi bilo da ga Marin nije odmah prihvatio. Vjerojatno bi to dodatno zakompliciralo lijepu, ali još uvijek krhku vezu sa Tinom.

Vratio se na svjetionik. Lijepo vrijeme unijelo je promjene na moru, kao i na kopnu. Daniel zapjevuši poznatu pjesmu. Dugo nije bio ovako blizu sreći. Pristane u uvali i laka koraka krene prema kući. Zatekne Kristijana kako kopa po knjigama crven u licu od uzbuđenja.
«Odmori malo. Moram razgovarati s tobom» reče Daniel. Kristijan odmahne glavom.
«Ne radi se o meni i Tini, nisam toliko sebičan. U stvari, radi se o Tini i Eli.» Svećenik podigne glavu.
«Tini i Eli?»
Daniel mu ispriča sve što je saznao od tete. Kristijan je pažljivo slušao.
«Osjećam odgovor na naša pitanja… siguran sam da je sve nekako povezano, samo ne znam kako. Misli, Daniele, kako je sve povezano?» Zamišljeno su sjedili jedan nasuprot drugog u tišini.
«Zašto bi prijateljica ubila novorođenče prijateljici?» upita Daniel ono što ga je cijeli dan kopkalo. Kristijan slegne ramenima.
«Ljudi su okrutni. Ljubomora? Ona ima sve, ja ništa. Mržnja?»
«Ne, ne, Lorna je imala hrpu udvarača. Mogla se udati za bilo koga od bogatih trgovaca, ne čini mi se da je ljubomora. Mržnja? Zašto bi djevojka mrzila prijateljicu? Tetak nije bio ljepotan, koliko ga se sjećam. Teta je vodila skroman život na otoku, a pred Lornom je bio cijeli svijet. Ne, prijatelju, nešto drugo je u pitanju, ali što? Ima li ovaj otok legendu? Nekakvo vjerovanje, bilo što?»
Kristijan zatrese glavom.
«Jedina legenda koju sam čuo je o malom pustom otočiću na kojemu navodno živi vještica protjerana sa otoka prije stotinu godina.»
«Mislim da bi je sutra trebali potražiti, tko zna, možda stvarno netko tamo živi.» reče Daniel posve ozbiljan. Kristijan se ljutio, no na kraju pomirljivo slegne ramenima. Odlazak na otok ne može im naškoditi. Daniel ustane iz fotelje.
«Mene proganjaju aveti i tjeraju me sa otoka. Tina i ja čujemo glasove kako nas zovu, kao da se poigravaju s nama, a opet, ne zvuče nimalo veselo. Prije bi rekao jezivo. Kojekakva sablasna bića naganjaju me po moru i po otoku. Jedni hoće da ostanem, drugi me tjeraju. Hm. Ti imaš susrete sa nepoznatom sijedom ženom koja ne postoji na Mulu. Danas saznamo da je moja teta izgubila novorođenče i da je u to umiješana njena najbolja prijateljica. Da, tu je i Bartolomejevo. Dan otoka. Svi otočani se okupljaju na matičnom otoku. Zašto? Nisu to radili ranijih godina. Vidiš li ti neku vez između svega?» Kristijan zatrese glavom.
«Ne, ne vidim, ali osjećam je. Tu je, Daniele, tu je, sam što je ne vidimo!» gorljivo reče svećenik.
«Najbolje da se vratimo na posao. Svaki put kad pomislim da smo na kraju, iskrsne nešto novo i baci nas na početak»
Daniel se morao složiti sa prijateljem. Nedostajala im je Tina, jer je ona otkrila način dešifriranja crvene knjige. Uzaludno su razbijali glavu listajući stranice. Bilo je kasno i bili su umorni. Daniel ponudi svećeniku sobu do svoje.
«Tako ćemo već od jutra moći raditi.»
«Raditi što?» obeshrabreno upita Kristijan.
«Žao mi je, ali sutra u jutro imam ispovijed, a i obećao sam jednoj obitelji da ću im blagosloviti kuću.»
Odmah požali što je to rekao. Bilo je jasno da Daniel ne želi ponovo ostati sam.
«Kada bolje promislim, mogao bi iskoristiti tvoje gostoprimstvo i prespavati ovdje. Ako se dignem dovoljno rano, imat ću vremena za obveze koje me očekuju.»
Daniel obori pogled.
«Ne, ipak je to loša ideja. Ti imaš pune ruke posla, a ja moram malo pospremiti ovaj nered. Hvala na brizi, ali Mulo te treba više nego ja.»
Kristijan je navaljivao da ostane, no Daniel je ostao nepokolebljiv. Današnji dan prošao je tako lijepo, da mu se činilo kako ništa ne može krenuti krivo. Nakon kratkog uvjeravanja, svećenik popusti.
«Javit ću ti se.» Reče na rastanku.
Kada je Kristijan otišao, Daniel pospremi sobu i legne u krevet misleći na Tinu i Marina. Ubrzo utone u san.

Snovi su projekcija naših zatomljenih potreba, rekao je netko, no u Danielovom slučaju bila je to čista laž. Umjesto da sanja kako bezbrižno šeće plažom grleći Tinu dok Marin trči smijući se razdragano, njega su mučili najgori demoni. Ležao je okupan u znoju, prevrćući se s jednog kraja kreveta na drugi, dok su ga nepoznata lica izobličena od mržnje vukla kao da ga hoće živoga rastrgati. Vidio je Lornu kako stoji tik do njegovih prepona smijući se opako, i vrhom potpetica gazi po najmuškijem dijelu njegova tijela. Nije mogao vrisnuti, nečije ruke pritiskale su mu usta. Lorna je skinula svoju dugu, crnu haljinu i potpuno naga nadvila se nad njim. Netko ga je primio za ruke i položio ih na njezine grudi dok su se ostali divlje smijali. Ona ga primi za vrat čvrsto stežući prste. Daniel nije mogao disati. Samo je gledao u ženu ružnu od mržnje i bijesa.
«Umrijet ćeš ovdje, umrijet ćeš, a ona mala drolja neće te ni pogledati.»
Stisak popusti, a usne joj se razvuku u osmijeh.
«Uzmi me, svjetioničaru, i ja ću te povesti na mjesto za koja nisi ni znao da postoji. Uzmi me, mmm, probaj me, osjeti kako sam podatna» prela je Lorna mazno se privijajući uz njega. On zatrese glavom pokušavajući se izmaknuti. Lorna podigne glavu dok joj je crna kosa prekrivala pola lica.
«Hajde, dragi, ne možeš mi odoljeti» šaputala je dubokim, zavodljivim glasom. Daniel zatrese glavom i ona se smrkne. Stisak se pojača.
«Ne želiš me?! Budalo! Zgazit ću te. Zgnječiti kao crva. Idiote. Upravo si sam sebi presudio.» Reče bijesno. Daniel osjeti oštricu njenih noktiju na svojoj koži. Lorna je stiskala njegov vrat sve više i više. On osjeti da gubi svijest. Glava mu padne niz krevet, što ga je probudilo. Preplašeno se osvrtao oko sebe oprezno pipajući rukama. Bio je sam. Htjede ustati, no kao da ga je nepoznata sila još uvijek držala prikovanog na krevetu. Halapljivo je udisao zrak pokušavajući se pribrati. Soba je mirisala na znoj i fin ženski parfem. Htjede viknuti, no nije mogao izustiti niti šapat. Zavjese na prozoru njihale su se, premda vani nije bilo niti povjetarca. Odjednom, pritisak popusti i Daniel se prodere iz sveg glasa. Ležao je drhteći cijelim tijelom. Ledeni znoj cijedio mu se niz lice. Poželio se rasplakati kao malo dijete. Preplašeno je osluškivao zvukove. Napokon skupi hrabrost i skoči iz kreveta. Upali svjetla, stane pod hladan tuš kako bi se pribrao. Slike koje je sanjao nisu mu izlazile iz glave. Dok je brisao mokru kosu, ugleda modrice na vratu. U nevjerici je stajao ispred ogledala, kao da se nadao da će modrice nestati ako stoji dovoljno dugo. Pomno se zagleda u ostatak tijela i s olakšanjem zaključi da mu je stradao jedino vrat. U dahu ispije nekoliko gutljaja konjaka. Želio je pobjeći odavde, pobjeći što dalje, no vani je bila mrkla noć. Bježat će po danu. Aveti su u pravu. Zgrabit će Tinu i malca za ruku i otići sa ovog prokletog otoka. Kupit će kuću na Obali, raditi neki normalan posao i živjeti dugo i sretno. Lorna neka nađe drugog ljubavnika ili što već. Tako je, sutra kupi stvari i odlazi. Umorno se zavali u naslonjač. Samoća se činila nepodnošljiva. Godilo bi mu bilo čije društvo. Upravo kada je to pomislio, začuje tiho šuškanje. Daniel se ukoči od straha. Pusti glazbu s radija kako bi odagnao ostale zvukove. «Priviđa mi se, eto što je. Kukavica sam i vjerojatno će mi se cijelu noć pričinjati.» Prisjeti se svih aveti koje je vidio na otoku.
«To ti nije baš pametno. Umjesto da misliš na lijepe stvari (Tinu na primjer), plašiš samog sebe. Saberi se, stari, ili ćeš poludjeti još ova dva dana. Dva dana? Zašto sam rekao dva dana? Kakve veze imaju dva dana? Sve, budalo, i ti to znaš. Netko te želi maknuti odavde, a ti mu upravo sada pomažeš. Ako misliš ostati, saberi se. Prošao si grozne stvari i nisi poludio samo zato što si znao stati na loptu. E, sada je gusto. Kakvu loptu? Uh, kada bi barem mogao s nekim razgovarati, o bilo čemu, samo da ne mislim.» Daniel je rijetko razgovarao sam sa sobom, no u posljednje vrijeme činilo se da mu prelazi u naviku. Hodao je po sobi kao što je nekada hodao po ćeliji pokušavajući otresti jezu koja mu je disala za vratom. Pogled mu padne na crni laptop. «Tako je, napisat ću nekoliko pisama Bepu i Suzani. Neću se prepustiti strahu» ohrabrivao je sebe. Sjedne za stol pokušavajući smisliti nešto lijepo i suvislo. Bilo bi besmisleno započeti pismo riječima: Dragi moji, usred noći, progonjen morama i strahotama, sjedim ovdje i pokušavam skrenuti misli na nešto ljepše… Daniel zatrese glavom. Bio je prazan. «Ovo neće ići. Ne mogu smisliti jednu normalnu rečenicu, a da ne zvuči kao poziv iz pakla» ljutio se na sebe. Sjedio je za stolom dok je nemir harao njegovom dušom. Skoči na noge i stade prebirati po knjigama. Tada začuje tiho kucanje. Osjeti grč u želucu. Prišulja se vratima. Kucanje se ponovi, ovaj put glasnije.
«Tko je?» upita promuklim glasom. Nije bilo odgovora. Daniel nasloni znojno čelo na hladan zid. Napeto je osluškivao. Činilo se da vani nema nikoga. Htjede pobjeći u sobu, kada nešto snažno lupi u vrata. Poput kamena. Daniel vrisne. Noge su mu otkazale. Stajao je priljubljen uz vrata slušajući glasno bubnjanje svoga uplašenog srca. «Moram se pomaknuti. Moram se pomaknuti» ponavljao je u sebi, no strah ga je čvrsto držao na mjestu. Htjede viknuti, urlati, plakati, ali samo je prestravljen stajao. Čekanje se odužilo kao vječnost. Više nikakav zvuk nije dopirao izvana. Nakon nekog vremena, polako se spusti na pod. Tupo se zagleda u svoje drhtave ruke. Znao je da ne može ostati zauvijek prikovan uz vrata, no nije se mogao pomaknuti. U blizini krikne ptica. Daniel uplašeno vrisne. Nagonski skoči na noge. Obriše znoj sa čela. Bila je to ptica, samo ptica, govorio je sebi, no svaki zvuk izazivao je novi val straha. Htjede pobjeći u sobu, ali nešto jače od njega natjera ga da otvori. Kada je kasnije opisivao događaj Kristijanu i Tini, Daniel se kleo da je viša sila upravljala onim što je radio, jer on sam nikada ne bi otvorio prokleta vrata.
Pomoli glavu oprezno se navirujući u mračnu noć.
«Imali koga?» Nije mogao prepoznati vlastiti glas. Već htjede zalupiti vratima, kad mu pogled padne na neobična slova ispisana na pragu komadom cigle, krvlju, Daniel nije bio siguran. POMOZI NAM, MOLIMO TE! Daniel se lecne. Tupo je zurio u poruku. Plašljivo zazove u mrak, no kada mu dogovori tišina, zalupi vratima. Brzo okrene ključ. Opreza nikada dovoljno, pogotovo ovdje, gdje nije bilo ni ŽIVE duše, osim njega. Što samo potvrđuje njegove slutnje da riječi ispisane na pragu nisu stigle iz svijeta živih. Rukama nervozno zagladi kosu. Pitanja su se redala. Pitanja bez odgovora. Daniel otvori širom vrata i prodere se iz sveg glasa:
«ŠTO HOĆETE OD MENE!? KAKO DA VAM POMOGNEM!?» Tišina.
Dotetura u sobu. Stane vaditi knjige iz polica, jednu po jednu, strahujući da je nešto vrlo važno previdio. Listao je stranicu za stranicom, knjigu za knjigom, no bez uspjeha. Nije pronašao ništa što bi mu pomoglo. Prstima je pipao po drvenim oblogama na zidu tražeći nekakvo skrovište, tajni prolaz, bilo što o čemu je čitao u knjigama. Jutro ga je zateklo na koljenima između kauča i radnog stola. Kada ugleda danje svjetlo, odahne sa olakšanjem. Bio je umoran, malaksao, no nije pomišljao na počinak. Imao je zadatak. Cilj. Fanatično se predao borbi protiv nepoznatih sila. Cijelim srcem želio je zadati udarac onima koji su ga mučili. Skuha jaku crnu kavu, napravi obilan doručak i nazove prijatelja. Nije imao osjećaj za vrijeme, niti da je tek pet sati u jutro. Za njega, dan je odavno počeo.

Bog društvo! Došao je kraj još jednom ljenčarenju uz šum mora i otiske mokrih stopala u pijesku, premda ovoga kolovoza i nije bilo puno ljetnih radosti. Kao što znaju svi oni koji su imali peh provesti godišnji odmor u ovo vrijeme, kišni dani i hladni vjetrovi pretvorili su ljetovanje u zimovanje, ili tek u nešto nalik na snatrenje, pustu čežnju za danima ispunjenim nebeskom toplinom. Pljuskovi, grmljavine, pijavece i ostala čudesa skratili su morske užitke ostavljajući gorku nadu da će dogodine biti bolje. I tako, vratila se ja, a vratio se i moj roman, oboje sretni što smo na poznatom teritoriju, među onima koje već dugo nazivam prijateljima, braći po peru, rekli bi arhaični, ljudima dalekim, nepoznatim, a opet bliskim i srodnim dušama. Moram priznati da ste mi svi nedostajali, da sam često mislila na vas pogleda uperenog u nebo ispunjeno zvijezdama, da mi povratak i nije teško pao, jer sam se vratila vama. No, da ovaj post ne bi postao previše sentimentalan, vratimo se onome čime nastojim zaokupiti vašu pažnju.
NASTAVAK SLIJEDI!