Lorna je ležala na kauču u svilenoj kućnoj haljini naslonjena na puno malih jastuka različitih boja. Nasuprot njoj meškoljio se Duško. Gledao je na sve strane kako bi sakrio nelagodu pred njenom razgolićenom figurom. Lorna je uživala.
«Čujem da tražiš nagradu za svoj trud. I to nikoga drugog nego moju nesuđenu snahu. Nije loš izbor, samo, čujem da Max dolazi po njih.»
Duško trzne usnama.
«Nemoguće, on više ne može doći!» poviče izbezumljeno. Bilo je lako oteti djevojku Danielu, ali uzeti je od onoga koji ima pravo na nju…
Lorna izvije obrve. Odmjeri mladića s neskrivenim prijezirom.
«Zašto bi bilo nemoguće?»
Duško zaustavi dah. Na trenutak je zaboravio da razgovara sa Maxovom majkom.
«Ne znam» promuca.
«Rekao mi je da se nikada neće vratiti. Dao mi je motor.»
«Dao ti ga je na čuvanje. Znao je da ćeš se ti najbolje brinuti za njega.»
Lorna je uživala u njegovoj muci. Podsjećao ju je na kukca uhvaćenog u zamku. Rukom lupi po kauču.
«Dođi, sjedni ovdje.»
Duško je tupo zurio u pod jedva svjestan njene prisutnosti. Pomisao da bi mogao ostati bez motora, Tine i sretne sličice u svojoj glavi, ispunjavala ga je užasom. Pokorno sjedne do nje.
«Hajde, razvedri se, nisam rekla da će Max tražiti natrag motor. Kladim se da je do sada nabavio nešto puno brže. A Tina... Zar misliš da mu je stalo do nje? Naročito nakon aferice sa svjetioničarom. Fuuuj.» Duško se naglo uspravi.
«Stvarno mislite?»
Ona uvjereno kimne glavom.
«Samo, tražim malu uslugicu od tebe. Znaš kako se kaže: ruka ruku mije.»
On spremno kimne glavom.
Lorna suspregne smijeh.
«Ne bojiš se?» upita izazovno.
«Ja se ničeg ne bojim!» Oholio se mladić rumen u licu.
«Ne bojiš se ni mene, zar ne, Duško?»
Meko upita Lorna. On se kriještavo nasmije kako bi sakrio nelagodu.
«Fino. Ionako si mi dužan za prozore, a malo zabave prije posla, ne bi nam škodilo» reče Lorna, prelazeći vrškom prstiju preko njegovih leđa. Zatim ga privuče k sebi. Ogrtač se rastvori i njeno staro, ali uščuvano tijelo zablista pred Duškovim uplašenim očima.
«A sada nešto za kraj… Vječiti Iggy Pop i Louie, Louie, za ugodan dan…» Tim je riječima Roko završio jutarnju smjenu. Mahne djevojci koja je navlačila slušalice, zatim se spusti na rivu. Imao je dogovor s Duškom. Bližio se Dan, trebalo je razraditi neke detalje. Skrene u malenu gostionicu iza koje se protezala velika terasa. Vlasnik ga veselo pozdravi. Povjerljivo se nagne preko stola.
«Je li sve spremno? Mogu li kako pomoći?»
Roko odmahne glavom.
«Sve je pod kontrolom. Je li Duško navraćao?»
«Bio je ovdje, popio jedno s nogu i otišao na nekakav sastanak. Rekao je da će se brzo vratiti, ali nema ga barem sat vremena, ako ne i više.»
Roko se namršti. Nije imao pojma s kim bi se Duško mogao sastati. Smjesti se za stol odakle se pružao pogled na cestu.
«Nemaš neki promet» uljudno se obrati vlasniku.
«Nemam, ali to i nije važno, zar ne? Jedva čekam polazak. Sve sam pripremio. Ako nešto trebaš, samo reci, puno ti dugujemo» odvrati ponizno muškarac. Roko razvuče usne u nešto nalik na osmijeh.
«Ma sve je u redu. Samo budi tamo kako smo se dogovorili. I pobrini se za goste.»
«Možeš računati na mene.»
Roko pogleda na sat. Duško je kasnio. Licem mu prođe sjena. Morat će bolje motriti na mladića. Previše je toga na kocki da bi sada uprskao. Kada bi samo znao s kim se sastao. I zbog čega. Zagleda se u novine, dok je u glavi secirao pojedinosti savršeno razrađenog plana. Dvojio je hoće li potražiti novoga pomoćnika, kad opazi mračnu priliku kako tetura prema gostionici. Poskoči sa stolice ne vjerujući svojim očima.
«Gdje si, dovraga bio? I kako to izgledaš? Što si radio? Pušio marihuanu? Ako jesi, kunem ti se, ubit ću te. Nemamo vremena za tvoja sranja, čuješ li me?»
Duško se blesavo naceri.
«Sve je pod kontrolom. Duško zna što mu je činiti. Ništa ti ne brini» govorio je kao da recitira na pamet naučenu pjesmicu. Roko ga ljutito stisne za nadlakticu.
«Idemo k meni, dovest ćemo te u red, zatim ću te razbiti, idiote.» U normalnim okolnostima, Duško ne bi otrpio ovakvu uvredu, no sada je samo ravnodušno slijegao ramenima.
Roko ga dovuče pred kuću. Cecilija je stajala na vratima. Nakon današnjeg napadaja i šake lijekova za umirenje, jedva je razaznavala likove koji su brzali prema kući.
«Otvori tuš, naš prijatelj je pijan ili napušen, ne znaš što je gore.» Naredi Roko. Ona se dovuče do kupaonice. Roko skine košulju sa mladića i iznenađeno se zagleda u plavičaste modrice svuda po tijelu.
«S kim si se potukao?» zabrinuto upita. Duško je razjapio slinave usne mrmljajući nešto nesuvislo. Roko ga gurne pod mlaz hladne vode. Mladić se koprcao psujući na sav glas, zatim pomoli glavu između plastičnih zavjesa.
«Što ovo znači!? Hoćeš me ubiti!?» Zareži.
«Dobrodošao među žive» hladno će Roko i pruži mu ručnik. Cecilija se pojavila sa suhom odjećom. Ako je i vidjela Duškovu nagost, nije to pokazala. Ubrzo su muškarci sjedili uz šalicu crne kave. Duško je tek usput spomenuo da se našao s Lornom, no nije imao pojma o čemu su razgovarali, niti kako je otišao od nje. Kroz misli mu prođe slika razgolićene žene na kauču, sjeti se njenih obećanja izrečenih između poljubaca, i vruče, vruče strasti od koje mu se naježila svaka dlačica na tijelu. Počeo je vjerovati kako se zaljubio u tridesetak godina stariju ženu. Sve je to prešutio ne želeći se izložiti prijekorima i uvredama. Roku se nije svidjela pomisao da Lorna ima posla s njegovim pomoćnikom. Duško je imao važnu ulogu u onome što se treba dogoditi i prije će ubiti Lornu nego joj dozvoliti da sve pokvari.
«Mogu li i dalje računati na tebe, ili si se prodao?» zabrinuto upita.
«Prijatelju, zar misliš da bi sada odustao? Rekao sam toj ženi da ti i ja imamo posao koji ćemo obaviti. Nju ne zanimaju naši planovi, nije ni pitala za njih.» unese mu se Duško u lice.
«Zato što ona zna. Mislim da me Gospodar vara. Nije ona žena, ona je netko puno opasniji.
Ili sam ja lud. Gospodar bi se naljutio da sazna kako sumnjam u njega. Moram paziti na ono što mi se mota po glavi, jer Gospodar sve zna.» Instinktivno je osjećao da Lorna želi ugroziti mjesto za koje se bori. Stisne šake ispod stola. Odlučio je ukloniti sve koji mu stanu na put, a znao je da i ona ima slabosti, inače Gospodar ne bi posao ponudio njemu. Roko je bio ružan čovjek, ali inteligentan. Strast mu je bila strana. Često bi pobjeđivao pametnije od sebe, samo zbog hladnokrvnosti. Prešutio je Dušku svoje sumnje. Umjesto toga, samo nehajno dobaci:
«Nema veze. Idemo još jednom proći cijeli plan. Od početka do kraja. I sjeti se, kada sve završi, Tina će biti tvoja. Radi s njom što god želiš. Dobro?» Duško se složi, no nije bilo vatre u njegovim očima. Kao da djevojka više nije bila važna.
nastavlja se...
Post je objavljen 26.08.2006. u 19:24 sati.