Kristijan je grozničavo proučavao crkvene knjige nadajući se spasonosnom tragu koji će ih odvesti do konačnog rješenja misterije. No koliko god predano radio, nije otkrio ništa novo. Bezvoljno se svali u krevet. Moleći večernju molitvu, mislima daleko od riječi koje izgovara, utone u san.
Isplovio je na pučinu nošen dobrim vjetrom. U barci nalik na orahovu ljusku sjedili su Daniel i Tina. Bezbrižno su se ljubili. Kristijanu je dozlogrdilo promatrati ih. Okrene glavu prema Mulu, no tamo više nije bilo ničega. Svuda oko njih plavilo se more. Kristijan je očajnički pogledom tražio kopno. Htio je upozoriti prijatelje, ali oni ga nisu čuli. Svećenik se grčio od straha. Odjednom se barka zanjiše, a iz vode izroni Max bijel u licu, praznih duplji, jezivo zjapećih usta.
«Tina!» beskrvno tijelo baci se prema djevojci. Kristijan ga snažno odgurne u more. Max sklizne u vodu, ali ruka koja je maloprije grabežljivo posezala za Tinom, ostala je u svećenikovoj ruci. On tiho krikne. Koprcao se tako nevidljiv svojim prijateljima, s mukom se oslobodivši neželjenog stiska, a već u sljedećem trenutku našao se na vrhu svjetionika i gledao baklje upaljene svuda po moru. Iza njega je stajala žena koju nije vidio, jer se nije mogao okrenuti. Blago ga je gurkala s tornja šapćući nježnim glasom:
«Hajde, Kristijane, skoči. Prijatelji te čekaju, pridruži im se.» Kristijan htjede pitati što se desilo, no nije mogao ispustiti niti glas. More ispod njega blistalo je u sjaju baklji upaljenih njemu u čast, a zavodljiv glas žene umiljato je šaputao:
«Umoran si, dragi. Svaki dan boriš se sa demonima, boriš se za ove seljake na najglupljem otoku na svijetu. A kako ti vraćaju? Tko se za tebe bori? Ima si priliku otići na mjesto iz snova i tko se ispriječio? Tvoji prijatelji, naravno. Uvijek kada se tebi otvore vrata, netko se ispriječi. Prvo mala drolja koja je glumila sveticu, sada prijatelji koje baš briga za tebe. Oboje znamo, uskoro ćeš opet ostati sam. Odbačen. Hajde, dragi, skoči. Sjećaš se, doći će sluge Oca tvoga i ponijeti te na sigurno. On, kojem se svaki dan moliš, neće dopustiti da sin njegov strada. Hajde, još korak si do slave. Pogledaj, ovi ljudi došli su vidjeti čudo, došli su povjerovati. A tko će im usaditi vjeru? Ti, dragi. Kristijane, učini to! Učini to! Učini!» Kristijan se smješkao riječima punim obećanja spreman pretočiti ih u stvarnost, kada zvonjava telefona prodre kroz fine niti snova ostavljajući nesretnog svećenika u vapaju:
«Čekaj, skočit ću, čekaj, skočit ću, sada…»
Sneno napipa slušalicu. S druge strane začuje prijateljev glas. Sjedne na krevet pokušavajući se vratiti u stvarnost. Kao iz daljine čuo je Daniela koji je pokušao u jednoj rečenici opisati sve što je proživio te noći. Kristijan ga prekine.
«Hej, hej, polakše. Ništa te ne razumijem. Čovječe, probudio si me.»
Daniel se ispričavao. Upita svećenika kako je.
«Mislim da si mi spasio život, ako se možeš ubiti u snu.» Krisitjan se živo prisjećao detalja iz snova.
«Tako sam slab, prijatelju moj, a što je najgore, zle sile na ovom otoku to znaju» reče tužno. Daniela se nije dojmila svećenikova patetika.
«Progone me» reče tiho.
«Molim?» upita zbunjeno Kristijan.
«Kažem ti, vragovi me progone. Ti si svećenik, ti bi trebao shvatiti!»
«Čekaj malo, o čemu pričaš? Je si li poludio? Tko te progoni? Kada?»
«Nemam vremena za tvoja glupa pitanja. Ne smijem zaspati od straha da će se vratiti» nastavi Daniel kao u transu.
«Dolazim» reče Kristijan.
«Otišli su, ne moraš se truditi. Noćas me posjetila ona kuja Lorna. Kažem ti, to je prerušeni sotona. Došla je s hordom vragova…»
Daniel je grozničavo prepričavao noćni susret, zatim ispriča svećeniku o kucanju na vratima i o čudnovatoj poruci ispisanoj crvenom bojom. Kristijan se nije mogao načuditi.
«Misliš da je to napisao netko iz mjesta? Da me zastraši?» Upita Daniel s prizvukom očaja u glasu. Kristijan je razmišljao nekoliko trenutaka.
«Ne, ne vjerujem. Da su te htjeli zastrašiti, napisali bi: odlazi prokletniče, nisi dobrodošao, ili nešto slično.»
«Da, to i ja mislim. Ostaju nam, dakle, samo demoni, aveti i prikaze. Krasno društvo! Ako nastave ovako, i ja ću postati jedan od njih.»
Kristijan osjeti žaljenje što nije prenoćio kod Daniela. Teško uzdahne.
«Hm, ne bi ti htio biti u koži. Reci, kako ti mogu pomoći?»
Zavlada neugodna tišina.
«Misliš da će me demoni zatući? Oni misle da to mogu! Da si ih samo vidio! A tek Lorna! Zadavit ću je sljedeći put! Ako misliš biti od koristi, učini nešto! Valjda tvoji imaju recept protiv vragova!»
Danielove riječi pune mržnje odzvanjale su svećeniku u ušima.
«Dođi na Mulo, možemo na kavu, razraditi plan…» Pokuša udobrovoljiti prijatelja. Daniel se nećkao.
«Ne znam, vidjet ću.» Umorno odgovori. Nakon razgovora, Kristijan ostane sjediti pitajući se što učiniti sa Danielovim progoniteljima. Da su od krivi i mesa, već bi pronašli rješenje, ali zlo… Samo je jedan lijek za to. Na žalost, Daniel se prepustio mržnji, dao se uvući u njihovu igru. Pomalo ga je plašio divlji prizvuk u prijateljevom glasu. Kao da je sišao s uma, no tko bi mu zamjerio?
Odlučio se povući u meditaciju kako bi se očistio od grijeha i duhovno ojačao za iskušenja koja predstoje. Za boravka na fakultetu nakratko je zalutao u okultno. Toliko je bio opsjednut egzorcizmom i ostalim sredstvima borbe protiv nečistih sila, da je umalo izgubio zdrav razum. Srećom, jedan je profesor uočio njegovo stanje i na vrijeme ga izvukao. Od tada Kristijan nije niti pomišljao na borbu prsa o prsa sa silama zla. Držao se uobičajenih metoda: post, ispovijed, molitva. Sada mu se činilo prikladno posegnuti za težim naoružanjem.
«Kada tijelo i dušu predaš u Božje ruke iskrenom molitvom, kada zaustaviš tijelo i um u potpunu tišinu, čut ćeš Božji odgovor. Tek tada možeš djelovati. A oružje je samo jedno. Ma kako bijedno zvučalo, ljubav je sve što ti treba. Ako si u milosti, Bog će te oboružati posebnom, božanskom ljubavi pred kojom i najveće zlo gubi moć.» Strogo mu je izdiktirao profesor, a Kristijan nikada nije zaboravio njegove riječi. Zbog toga je, ležeći potrbuške pred raspelom, molitvom i tišinom tražio put do Stvoritelja. Toliko se trudio utihnuti vlastite misli, da su one zavrištale u njegovoj glavi stvarajući kaos. Osjećao je bol u sljepoočicama. Napokon ustane ljutit na samoga sebe. Začuje lupanje na vratima. Došla je Mara - žena koja se brinula o njemu. Kristijan je pusti u stan. Odsutno je koračao po sobi nemoćno uzdišući. U srcu je osjećao hitnost, u duši malaksalost. «Slab si, slab moj prijatelju. Tvoja vjera nije niti kao pola gorušičina zrna. Slugo beskorisni. Gdje ti je ljubav? Gdje ti je vjera? GDJE?» Ljutio se na sebe. Žena je kuhala kavu. Nakon doručka krene u crkvu. Iznenadio se kada ga pred vratima dočeka desetak ljudi. Imao je dogovorenu samo jednu ispovijed, nije očekivao «navalu».
Ljudi su skrušeno ispovijedali što im je na srcu. Kristijan ih nikada nije vidio tako krotke. Nekoliko je žena spomenulo da su suodgovorne za smrt bližnjih. Na Kristijanovu molbu da budu određenije, samo su plakale ili šutjele.
«Radi se o malom djetetu, zar ne?» upita Nedu, plahu i bogobojaznu ženu koja je teško izlazila na kraj sa tajnama. Ona brizne u plač.
«Gdje je tijelo?» upita svećenik.
«Ne brini se, sve što kažeš ostat će tajna između nas i Boga» ohrabri je.
«Ne, ne mogu, ne smijem reći jer me neće povesti» molećivo je gledala Kristijana.
«Kamo povesti?» Ona istrči iz ispovjedaonice.
«Čekaj, odriješit ću te grijeha.»
Kristijan je molio, dok je žena tiho plakala.
Daniel se zagleda u nered koji je napravio. Pošto se uvjerio da na policama nema tajnih ladica niti čega sličnoga, polako vrati knjige na mjesto. U glavi mu je brujalo, u ušima je čuo otkucaje vlastitog srca. Nije želio planuti na Kristijana, ali negdje je morao olakšati dušu. Nadao se da svećenik razumije. Stajao je zamišljeno nasred sobe, zatim pohita van. Želio je malo proučiti poruku, možda mu je nešto važno promaklo. Otvori ulazna vrata i tiho opsuje. Prag je bio čist, bez i jedne mrlje. «Netko je dobro obavio posao» gorko pomisli. Htjede prošetati, kada začuje poznati glas:
«Danas smo uranili, svjetioničaru?»
Daniel poskoči od iznenađenja. Puteljkom je koračala Lorna u dugoj, crnoj haljini i cipelama s visokim potpeticama. Stajao je zatečen njenom pojavom. Zaustavila se tik do njega, izazovno ga promatrajući. Do nosa mu dopre poznati miris parfema.
«Stvarno ste bili vi» tiho reče. Ona nehajno odmahne rukom. Ravnodušno ga zaobiđe i nestane u kući. Daniel zbunjeno krene za njom.
«Ima li još kave? Baš sam sretna, našla sam.»
Daniel proguta slinu. Nije podnosio žene poput ove, bilo u snu, bilo na javi. Stajao je pored vrata motreći svaki njen korak. Lorna se ponašala kao gospodarica ovoga mjesta. Točila je kavu u šalice, zavirila u hladnjak, grickala krekere sa stola.
«Hoćemo se preseliti na neko udobnije mjesto?» upita izazovno. On je šutio.
«Hajde, sjedni. Ne grizem.»
«Što tražite ovdje? Ne valjda mene»upita ljutito. Ona se glasno nasmije.
«Ti si, dragi moj, daleko od stvarnosti, barem svoje stvarnosti. Nego, kako to misliš što tražim? Ako ti kažem, hoćeš mi dati?» gledala ga je podrugljivo poigravajući se riječima. Daniel se nasloni na stol. Lice mu se izobličilo od bijesa.
«Nemam vremena za igrice. Gubite se odavde. Gubite se dok vas nisam zadavio.» zareži.
«O, kakav grubijan! Vidim da je moja snaha pronašla pravoga tigra! Gle, vrat ti je pun modrica! Tina? C,c,c,» Daniel se automatski primi za vrat.
«Oboje znamo da Tina nema veze s ovim. Onda?» Ona uzdahne.
«OK. Želiš se igrati otvoreno, igrajmo se otvoreno.»
Lorna obiđe stol i prije nego se snašao, poljubi ga. On se odmakne zabezeknut njenim postupkom. Djelovala je kao sredovječna dama, a ponašala se kao… Lorna krene na njega.
«Hajde, oboje znamo da si dvadeset godina bez žene. Vjeruj mi, sa mnom ćeš zaboraviti sve što si prije iskusio.» zavodnički šapne. Daniel je odgurne od sebe. Lorna se nasmije. Kosa joj padne preko lica.
«No, no, probaj me prije nego odbiješ.»
Daniel je izbaci iz kuće.
«Gubi se droljo stara! Ako te još jednom nađem ovdje, ubit ću te!»
Lorna se smijala kao luda. Podrugljivo je gledala u bijesnog Daniela.
«Dakle, kakav je to rječnik!? Nešto iz zatvorskog žargona? Moram te poučiti, tako se ne razgovara sa gošćama.»
Zatim se uozbilji i hladnim glasom nastavi:
«Dragi moj, sljedeći put kada dođem, puzat ćeš poput crva i moliti me za milost, no, kako si vjerojatno čuo, ja sam nemilosrdna, pogotovo ću biti okrutna prema tebi. O, još nešto, moj sin se vraća po svoju obitelj, zgodno, zar ne? Na kraju krajeva, djetetu je mjesto uz oca i majku, slažeš se, ha?»
Lorna je gledala kako raste užas na Danielovom licu i prasne u smijeh.
«Zar si stvarno mislio da ćeš ih imati? Naivčino! Možda ćemo sada naći zajednički jezik?» Izazovno obliže ružem namazane usne. Daniel nasrne na nju. Ruke sklopi oko njenog vrata. Stezao je i stezao. Ugleda pobjednički sjaj u njenim očima. Ljutito je odgurne od sebe, zatim se vrati u kuću. Stajao je na hodniku bijesan što je dozvolio da ga Lorna uvuče u svoju igru. Osjeti mučninu. Još nije mogao vjerovati da se uistinu sve dogodilo. Sekunda ga je dijelila od ubojstva. Iz glave mu nije izlazilo Lornino lice ispunjeno zadovoljstvom. Da ju je dokrajčio, bio bi njen. Posegne za konjakom. Trebalo mu je nešto oštro.
«Čisto zlo. Ona je čisto zlo. Jadna moja Tina.» reče sam sebi.
«Moj sin se vraća po svoju obitelj» začuje ponovo u svojoj glavi. Pomisao da bi se odnekuda mogao pojaviti Max i odvesti dva najdragocjenija bića u njegovom praznom životu dokrajči ga. Bezvoljno se spusti na stolicu. «Saberi se, budalo. Ne možeš odustati dok ne razgovaraš s Tinom.» opomene ga glas. Pogled mu padne na napola ispijenu flašu. «Još ću se i propiti» gorko pomisli. Kada se uvjerio da je gošća otišla, pograbi ključeve i krene na Mulo.
Post je objavljen 22.08.2006. u 01:00 sati.