Daniel se trudio izgladiti nesporazume s Tinom. Sjedili su u baru povremeno promatrajući iznenadnu gužvu.
«Mještani se vraćaju na rodni otok.» Zamišljeno će djevojka. Daniel se namršti.
«A, tu ste!» Prene ih Elin glas.
«Mamiceeee!» Dječak se baci Tini oko vrata. Ona ga nježno poljubi. Malo društvo veselo je čavrljalo o Marinovim dogodovštinama. Tina ganuto spusti ruku na Elinu.
«Ne znam kako bih vam zahvalila.»
«U stvari, postoji način» blago će Ela.
«Morala bi poći na Hvar. Greškom su isporučili paket u Milni.»
«Paket?» čudio se Daniel.
«Da, naručila sam poprilično toga za hotel. Umjesto ovamo, netko je zabunom sve istovario u Milni. A to je savršena prigoda da posjetim ujaka. Njegovih petero unučadi jedva čekaju upoznati Marina. Bit će veselo.»
«Super! Idemo na Hvar!» poviče Marin.
«Koliko bi ostali?» plašljivo upita Tina. Nerado se odvajala od dječaka.
«Ne znam, prespavali bi i vratili se.»
«A kada bi krenuli?»
«Odmah. Mislim, što prije. Marko nas čeka. Idemo turističkim brodom.»
Marinove oči sjale su od sreće.
«Molim te, mamice, molim te, pusti me s tetom Elom!»
Tina neodlučno slegne ramenima. Bilo bi dobro udaljiti dječaka od onoga što se sprema, no srce joj se stezalo od pomisli da će opet biti bez njega.
«To je samo jedan dan» blago će Ela. Tina lagano porumeni.
«Naravno da možeš ići, no moramo te spremiti za put.»
«Huraaa!» vikao je dječak, a zatim, vidjevši tračak tuge u majčinim očima, nježno reče:
«Brzo ću se vratiti. Daniel će paziti na tebe.»
Daniel svečano obeća da će čuvati Tinu.
Dok je spremala nekoliko majica u ruksak, tužno se nasmije Marinovom ludovanju. On uhvati njezin pogled.
«Nemoj se brinuti, mama. Sutra se vidimo. Znaš da je teta Ela jako dobra i da će paziti na mene.»
Tina ga nježno zagrli.
«Moraš mi nešto obećati» reče važno. On ozbiljno kimne glavom.
«Dobro se zabavljaj. Može?»
Njegovo malo lice ozari osmijeh. On veselo obeća da će uživati u izletu i sve joj sutra ispričati.
Brod se polako gubio u daljini. Tina je mahala srca ispunjena tugom. Kada se posljednji jarbol stopio sa plavim bespućem, pridružila se Danielu. Uzeli su ručak iz hotela i zaputili prema svjetioniku. Pokušavali su održati vedro raspoloženje, no Tina je sve češće zapinjala u razgovoru. Pritajene opasnosti na otoku, iznenadno Marinovo putovanje… bila je smetena. Ugledavši Vučju Glavu ispred sebe, odahnu s olakšanjem. Daniel je planirao ugodnim razgovorom, čašom dobrog vina, povratiti dobro raspoloženje. Tina zastane osvrćući se prema pučini.
«Je li sve u redu?» Upita Daniel zabrinuto. Ona kimne glavom. U sebi je osjećala nejasan nemir, ni sama nije znala zbog čega. Teško uzdahne. On je vješto podigne u naručje. Nosio ju je strmim puteljkom. Dok su prilazili kući, Daniel se prisjeti neželjenih gostiju. Tko zna, možda ih Lorna očekuje. Oprezno se naviri u sve prostorije. Bili su sami.
Smjeste se u radnu sobu prošaranu sunčevim zrakama, ali ugodno hladnu. Tina sjedne do prozora. Iz torbice izvadi knjigu.
«Odmah se vraćam» dobaci Daniel izlazeći iz sobe.
Djevojka je zamišljeno promatrala uredno posložene knjige na policama. Nije imala pojma da je Daniel proveo jutro na podu, luđački pipajući po zidovima tražeći pukotine i tajne prolaze. Ona je sjedila u pospremljenoj sobi u kojoj je sve je bilo na svome mjestu. «Pravi muškarac drži do sebe, a onaj tko drži do sebe, drži i do reda.» Bila je omiljena uzrečica njezine majke, posljednja opomena zabludjeloj kćeri. Tiho se osmjehne. Daniel otvori vrata noseći u rukama šalice iz kojih se pušila kava.
«Mmmm, kako si pogodio?»
On slegne ramenima. Ponudi je cigaretom. Zamišljeno su sjedili ispijajući crnu tekućinu.
«Onda, što se to tajanstveno dogodilo između tebe i Lorne?» Progovori Tina.
Daniel ispriča djevojci nevjerojatan doživljaj od prošle noći. Tina je pažljivo slušala.
«Ne mogu vjerovati! Nije mi draga ta žena, ali da je u stanju ubiti novorođenče?! Ili da ti se nudi?! Da sam čula od nekoga drugog, još bi je branila! Zaboga, ona je Marinova baka!» Daniel se ispričavao, Tina se ljutila na sebe što je bila slijepa sve te godine. Na kraju zaključe da se treba kloniti Lorne, barem na neko vrijeme.
«Hoćemo li malo raditi? Kristijan bi poludio da nas vidi kako čavrljamo uz kavu» reče Daniel oponašajući svećenika. Tina se nasmije.
«Imaš pravo, nemamo puno vremena, a čeka nas dosta posla. Neka se Lorna nosi k vragu, što se mene tiče. Na posao.»
Daniel sjedne tik do nje. Nije mogao ne primijetiti njeno skladno tijelo ispod lagane ljetne haljine, niti je mogao ne osjetiti miris njenog tijela koji se miješao sa ugodnim mirisom parfema. «Uozbilji se, ne možeš se sada prepustiti osjećajima. Bit će prilike» korio je sebe pokušavajući skrenuti misli na nešto manje ugodno. Ispred sebe postavi laptop i uputi joj dug, ozbiljan pogled. Tina se udubila u tekst. Polako je čitala redak po redak. Daniel je bilježio svaku njezinu riječ uživajući u boji njenoga glasa. Nježno se osmjehne gledajući je kako iščitava rečenicu po rečenicu trudeći se posao obaviti što profesionalnije. Ona podigne glavu pomalo umorna od iščitavanja drevnih znakova
«Hej, ne moraš sve tipkati. Pola od toga nije važno, barem ne za nas, ali ovo moraš čuti:
Kada dođe dan, bogovi će nebo otvoriti i putnike primiti. Ali znajte: svakoga boga darivati treba, da ne bi stigla kazna sa neba.»
«A koji su darovi?»
«Čekaj, još nisam došla do toga.» Tina okrene stranicu.
«Ne znam, ne mogu sada naći, ali slušaj ovo:
Oni što prispiju kraju puta svoga, u svijet između života i smrti, živog i neživog, prebivat će vječno nikada gladni, nikada žedni, nikada mrtvi, nikada živi, u svijetu bogova, gdje sudbu će krojiti smrtnicima na zemlji. Onaj što putnike vodi, onaj što s bogovima se nagodi, Vođa među živima, vođa za sve vijeke će ostati, s bogovima časti uživati. Zanimljivo. Što misliš? Da li otočani znaju za ovo proročanstvo? Zamisli koliko njih priželjkuje mjesto vođe. I to neograničeno.»
«Da, samo ne zaboravi, ako je istina što piše, netko već povlači sve konce. Mislim da je Vođa izabran i to ne voljom naroda, već nekom puno opasnijom silom. Meni cijela priča liči na filmove o besmrtnim vampirima i ne mogu shvatiti da itko može željeti takav život za sebe i svoju djecu» čudio se Daniel.
«Slušaj ovo, kada smo kod djece:
Tko želi steći zaštitu od neba, žrtvovat malo dijete treba, tada će bogovi sretni biti, putnika smjernog obilato nagraditi.»
«Odurno. Ovo je djelo izopačenog uma! Žrtvuj dijete i bit ćeš nagrađen dodatnim bodovima! Podsjeća me na video-igre, samo što tamo nitko ne žrtvuje djecu , čak ni za zabavu.»
Daniel je bio zgranut. Tina je šutjela.
«Nije to sve» tiho reče. Daniel je upitno pogleda.
«Stigla sam do glavnog. Slušaj:
Bogu mora darujte sina dostojna vječnih dubina. Onaj što ga otok iznjedri, u moru nek oca potraži, nijem kao riba …bla, bla bla… Zatim tu je bog vjetra kojeg će se udobrovoljiti sa četiri djevice, za četiri strane svijeta, četiri olujne vladarice.
Posljednji je bog sunca i zvijezda koji traži ženu vatrene kose sa zvijezdama u očima, mora biti rodna, jer će bogu podariti novo biće: boga nad bogovima, vladara novoga svijeta. Što misliš, koga su izabrali za žrtvu?»
Daniel nije pogled skidao sa njene prekrasne crvene kose. Oči joj se rašire od straha.
«Ne bi htjela pretjerivati, ali mislim da na otoku jedina imam takvu kosu. Cecilija je nekada bila crvenokosa, prije gubitka djeteta. Daniele, bojim se.»
On je nježno privuče k sebi.
«Smiri se. Ja mislim da su to obična naklapanja. Čisto praznovjerje. Uostalom, ja sam tu i branit ću te životom ako treba.»
Tina odmahne glavom.
«Zar ne razumiješ? Oni trebaju žrtveno janje, sad mi je jasno. Zbog toga su bili tako ljubazni prema meni, iako je Max otišao.»
«Max!» Daniel se sjeti prikaze koju je vidio u moru. Tijelom mu prođe jeza. Nekako je bio siguran da mladić nikada nije napustio Mulo. Barem ne svojevoljno. Max je žrtvovan! Obori pogled kako bi prikrio strah pred Tinom. Sve je polako sjedalo na svoje mjesto. Morat će još malo razmisliti u miru, ali slika onoga što se sprema polako je dobivala obrise u njegovoj glavi.
«Ne vjeruješ valjda u te priče?» prene ga iz misli Tina.
«Naravno da ne, ali oni vjeruju.» oprezno će Daniel. Odjednom shvati da su u stupici, a da je svaki mještanin potencionalno opasan.
«Mislim da bi te trebali skloniti na sigurno. Šteta što nismo isplovili s Elom…»
Djevojka razrogači oči.
«Bože, Daniele, Marin! Marin je jedino dijete na otoku! Što ako mi otmu dijete?»
Tina skoči na noge potpuno izbezumljena.
«Smiri se, možda je zbog toga Ela odvela dječaka. Da ga zaštiti.»
«Misliš? Koliko poznajemo Elu? Znam da ti je teta, ali Lorna je Maxova majka, pa vidi što se događa! Što ako je Ela odvela Marina na sigurno, ali sigurno od nas? Da ga mogu žrtvovati bez našeg uplitanja?»
«Molim te, Tina, razmišljaj racionalno. Da je Ela mislila oteti dječaka, mogla je to učiniti dok si bila na poslu, ili ga predati Lorni, jer čini mi se da je upravo ona Vođa. Ne mogu vjerovati da Ela ima veze sa bilo čim. Mislim da ona znade puno manje od nas dvoje.»
Daniel je pokušavao zvučati uvjerljivo, ali više u ništa nije bio siguran.
Nježno je pomiluje po kosi.
«Slušaj me, iako ne vjerujem u gluposti iz knjige, mislim da je krajnje vrijeme za povlačenje. Uostalom, ako ti odeš, njihovi planovi propadaju. Koga će žrtvovati? Ceciliju? Krenimo prije nego shvate da znamo.»
Tina obriše suzne oči.
«A Marin? Prvo moramo naći Elu. Možemo je naći, zar ne?» upita bojažljivo.
«Sve ću pokušati» obeća Daniel trpajući nasumce stvari u torbu.
Nazivao je broj tetinog mobitela, no bio je isključen. Nervozno se ushodao po sobi. «Što ako je Tina u pravu?» razmišljao je zabrinuto. «Kako god da bilo, moramo zadržati bistru glavu. Panika je neprijatelj razuma. Sigurno postoji izlaz iz ove zbrke, samo ga moramo pronaći.»
Brod je klizio mirnim plavetnilom. Ela podigne glavu prema vjetru udišući topao ljetni zrak. Priđe joj muškarac snažne građe, preplanule puti, duge crne kose.
«Je li sve u redu?»
«Sve ide po planu, gazdarice. Mali spava ko anđeo.»
Ela se zadovoljno osmjehne.
«U tom slučaju, promijeni smjer. Nemamo puno vremena. Znaš kuda ti je voziti.»
Muškarac posluša njenu zapovijed. Eline oči zablistaju pobjedonosno.
«Mislila si da je gotovo?! Ovo će te boljeti, draga moja prijateljice, ovo će jako boljeti!» Poviče grleno. Zamišljala je Lornino lice kada sazna, predmete koji će letjeti po kući. Nemoćna, poražena, njena gorda prijateljica. Brodić je polako mijenjao smjer. Ela zadovoljno mahne otoku koji se pomaljao na pučini.
«Drugi put» reče.
Muškarac je pozove u kabinu.
«Imali ste poziv. Sa svjetionika.»
«Izgleda da su nešto nanjušili. Moramo biti brzi. Punim jedrima, kako bi rekli mornari.» Marko poveća brzinu. Brodić je jurio punom brzinom noseći tri putnika u nepoznatom pravcu. Ela dugo nije bila tako sretna. Čekanje se isplatilo. Znala je da će Lorna doći po svoje. Znala je to dobro, jer je poznavala prijateljicu bolje od ikoga. One noći kada je ostala bez djeteta, Lorna je ušla u sobu priopćiti joj tužnu vijest i Ela bi se zaklela da je osjetila trijumf u njenom glasu. Kao da je upravo napravila dobro djelo. Riječima je izražavala žaljenje, dok su joj tamne oči sjale kao dragulji. Ela je znala da laže. Srce joj je reklo da laže. Tada je upoznala prijateljicu bolje nego za sve vrijeme provedeno zajedno. Upoznala je luđačku stranu djevojke koja je plijenila svojom ljepotom, smirenošću i dostojanstvom. Štoviše, tad je prvi put shvatila razlog njenog povlačenja iz društva, odbijanje ljubavnih ponuda, zatvaranja u sebe kada bi se poveli intimni razgovori – Lorna je voljela svoga brata. Bila je to jedina ljubav koju je osjećala u svome srcu. Ikada. Voljela ga je ludo, strastveno, poput životinje, tajeći istinu pred svijetom. Ela nije znala kako ni zašto, jednostavno, te je noći shvatila cijelu istinu. Godinu dana kasnije, nesretni je mladić umro. Premda se nikada nije otkrio pravi uzrok smrti, Ela je bila sigurna da je jadnik presudio sam sebi. Razapet savješću i potrebom da zadovolji sestru, ništa mu drugo nije preostalo. Njezina prijateljica nestala je gotovo istoga dana. Tek nekoliko godina kasnije, pojavila se u zagrljaju postarijeg muškarca, držeći za ruku malenog dječaka. Cijelo mjesto danima je nagađalo o porijeklu maloga, a zatim se otok vratio u kolotečinu. Tako bi i ostalo da se Max nije odlučio vratiti na «mjesto zločina». Uspomene su ponovo oživjele i zauvijek zapečatile njegovu sudbinu. Ela uzdahne. Došlo je vrijeme obračuna. Divne, slatke osvete. Otpije gutljaj šampanjca. Sumrak se nježno spuštao u susret morskome plavetnilu. Turistički brod klizio je glatkom površinom. Ela je stajala uz ogradu nazdravljajući ovoj večeri, suncu koje nestaje u daljini, dječaku što spava, i sutrašnjem danu.
Post je objavljen 31.08.2006. u 00:24 sati.