Bog društvo! Došao je kraj još jednom ljenčarenju uz šum mora i otiske mokrih stopala u pijesku, premda ovoga kolovoza i nije bilo puno ljetnih radosti. Kao što znaju svi oni koji su imali peh provesti godišnji odmor u ovo vrijeme, kišni dani i hladni vjetrovi pretvorili su ljetovanje u zimovanje, ili tek u nešto nalik na snatrenje, pustu čežnju za danima ispunjenim nebeskom toplinom. Pljuskovi, grmljavine, pijavece i ostala čudesa skratili su morske užitke ostavljajući gorku nadu da će dogodine biti bolje. I tako, vratila se ja, a vratio se i moj roman, oboje sretni što smo na poznatom teritoriju, među onima koje već dugo nazivam prijateljima, braći po peru, rekli bi arhaični, ljudima dalekim, nepoznatim, a opet bliskim i srodnim dušama. Moram priznati da ste mi svi nedostajali, da sam često mislila na vas pogleda uperenog u nebo ispunjeno zvijezdama, da mi povratak i nije teško pao, jer sam se vratila vama. No, da ovaj post ne bi postao previše sentimentalan, vratimo se onome čime nastojim zaokupiti vašu pažnju.
NASTAVAK SLIJEDI!
Post je objavljen 17.08.2006. u 00:51 sati.