26
četvrtak
studeni
2009
NOVA-STARA ZABAVA...
Dragi moji, nisam baš vrijedna na blogu 
...
Nema posebnog razloga za to, jednostavno sam se nekako zasitila buljenja u monitor. Nije samo blog u pitanju, nego i sve ostale blagodati net-a.
Svakodnevno pogledam poštu i tu negdje sve završava...
Već nekoliko tjedana, slobodno vrijeme provodim u - čitanju. Ma nema tog računala koje može zamijeniti držanje knjige u ruci 
.
Nakon "Tkanja života" self-help priručnika naše psihologinje Mirjane Krizmanić, koji sam progutala za jedno poslijepodne, krenula sam u avanturu. Ne kaže se badava da su strijelci avanturisti. Osobno baš i nisam sklona avanturama, ali prolaziti ih kroz štivo - baš mi dobro dođe.
Nekad sam bila manijak koji kad dohvati knjigu, ne staje do kraja. Taj luksuz si više ne mogu dopustiti, ali nešto se moralo žrtvovati. Odlučila sam se da to bude - sjedenje za kompom.
Počela sam s razvikanim "Da Vincijevim kodom". Iako sam pročitala kritike i znam što je diglo Vatikan i Crkvu na stražnje noge, trebala sam se uvjeriti u to sama.Tema - konačno se netko sjetio uloge žena u našoj duhovnoj evoluciji, pa makar i simbolično. A i nešto novo čovjek može naučiti o simbolici, anagramima i kriptologiji. A to me najviše zaintrigiralo. Uz sveprisutnu mistiku.
Usput sam odgledala ekranizaciju s Tom Hanksom i najviše me oduševila - glazba Hansa Zimmera, što se vidi u boxu lijevo.
Nekad davno, gutala sam špijunske trilere - Frederick Forsyth, John le Carre, Robert Ludlum, Johanes Mario Simmel...
A sad nešto vedrije. Tko o čemu, Fanika o talentima 
Simpatični britanac Paul Potts, pobjednik je 2007. godine. Operni pjevač-amater, koji meni zvuči bolje od nekih razvikanih profesionalaca, npr. Jose Carrerasa, koji meni osobno, nikako ne ide pod kapu...
Što se tiće domaćih talenata s Nove TV, nekako se provlače do finala - oni, koji to nisu zaslužili. Nekako, rijetko ostajem onako - bez daha 
No, ima jedna plesna grupa, koja me osvojila, ne samo plesom, nego i idejom i maštovitošću. Kako mene, tako i žiri...
Dakle, "Atomic dance factory" - tipke...
Budite mi dobro
&
komentiraj (19) * ispiši * #
22
nedjelja
studeni
2009
ORL PRIČA + PJEŠČANI DODATAK...
Odavno sam ustanovila da je najgore biti zdrav među bolesnicima. Znate onu - svi bolesni, samo kilavi brajo zdrav...
Eeeee, tako vam je kod nas...
Dobro, ne mogu se požaliti da smo skloni masovnim zarazama. Rijetko nas pokose viroze, groznice i virusi.
A i ono što je nedugo zaradila juniorka nije virus, nego - prehlada njenom krivnjom. Taman je završilo njeno bolovanje, jadikovanje i kuknjava. Ne pamtim da sam ikad pored njena kreveta vidjela - antibiotik, sirup i litru toplog čaja, rolu papira za nos i kapi za nos.
Sam stil njezinog proživljavanja bolesti, je ono što meni ide na žifčeke. Bila je - zamorna, ljuta na sebe i cijeli svijet i nimalo strpljiva... 
No dobro, prošlo je. Ali ne zadugo...
Na red je došla i moja gora polovica - ljubljeni Pajo...
Pa da krenem od njegovih osnovnoškolskih dana, kad je nastao uzrok problema. Naganjao se mali Pajo po razredu. I pobjegao iz razreda. Čvrsto je držao vrata s vanjske strane. Kako nitko nije gurao vrata, zločesti klinac Pajo se išao naluknuti kroz ključanicu. U tom trenutku, iznutra je drugi zločesti klinac - nogom udario u vrata... metalna kvaka raspalila Pajčeta posred nosa.
Naravno da je legao na pod, naravno da je završio u bolnici s "praćkom" na nosu i tamponažom, na opće "veselje" svojih roditelja 
Sve je to ubrzo prošlo, ali ostala je trajna posljedica - iskrivljena lijeva nosna pregrada. Kad je bio mlađi, nije toliko smetalo, no kako godine prolaze...
Ukratko, zbog neprohodnosti lijeve strane, Pajo ponekad po noći kao utopljenik hvata zrak, hrče (na moje veselje) i ne diše kako treba. Zbog neprohodnosti zraka kroz lijevu nosnicu, lijevo uho više luči smolu i čepi se.
Sve to, vuklo se do prošlog vikenda, no sad mu se uho toliko začepilo da pritišće bubnjić. I najavi Pajo liječniku opće medicine - svoj dolazak (nakon barem pet godina otkako mu obećava da će doći na redoviti pregled). Ovaj mu reče - sve je to lijepo, ali nakon toliko dugo, zar baš sad, kad je ova priča sa svinjskom gripom...No, kad je objasnio da ga boli uho, ovaj mu dogovorio pregled za drugi dan
Iste noći, priča sa teškim i nestrpljivim bolesnicima se nastavila. Nema gore od muškarca kojeg nešto zaboli 
Na kraju sam ga potjerala na hitnu, koja nam je iza ugla. Tamo ga dočekao neki zeleni mladi liječnik i uvalio mu Klavocin od 1000mg i antibiotik kapi. I srećom - uputnicu za ORL ambulantu. Darling neće ni čuti da popije onaj antibiotik konjske veličine. Specijalist se također čudio neozbiljnosti liječnika s hitne, koji prepisuje antibiotik te jačine, a da nije ustanovio upalu.
Od njega je dobio Cerustop za pripremu uha za ispiranje.
Ja dotle odurila svojoj doktorici da mi prepiše Voltaren rapid. Jest da je jak, ali kad stisnu jaki bolovi, bolje je suknuti jedan rapid i riješiti bol, nego popiti nekoliko tableta za bolove, koje ne djeluju.
Uspavala ja svoj bolesnog bebeča i obišla njegovog liječnika. I on se čudio antibiotiku koji je dobio.
Ukratko, ako u tih nekoliko obilazaka nisam pokupila virus gripe, onda neću nikada. Po ambulantama - pola ljudi hoda s maskama preko usta, osjećala sam se kao u nekom pandemijskom filmu. Samo je još trebao proskakati koji zaraženi majmunčić, pa da doživljaj bude autentičan.
Na kraju, u petak oba uha isprana. Nema upale ni potrebe za antibiotikom. I što je najvažnije - nikad uši čistiti štapićima, jer se njima samo gura ušna smola u unutrašnjost uha. A kad sam ja to govorila, onda - ja pretjerujem...
No, s vremenom će se stvar ponoviti. Jedini način je da se više ne ponavlja je taj da ode na zahvat izravnavanja nosne pregrade, rutinsku operaciju 
Ali muško k'o muško - bježi od tih stvari k'o vrag od tamjana. A ja sam sklopila tajni sporazum s liječnikom opće medicine da ga malo uplaši 
U stvari, nije daleko od istine - pušač, s prirođeno povišenim trigliceridima i samim tim narušenom cirkulacijom, još zbog otežanog disanja na nos, ne dobiva dovoljno kisika u mozak...
Pajo kaže da pretjerujem (opet).
No, dobio je nekoliko uputnica za preventivne krvne pretrage i - sad nema više kud Njegov ga se liječnik konačno dočepao i - ne pušta više
A Fanika?
"Kilavi brajo" je zasada dobro... Nadam se da ima stvarno istine u onoj - neće grom u koprive...
Dalje, počela nam predsjednička kampanja - spašavaj se ko može
U petak uvečer zazvoni telefon. Vidim na prikazu - nepoznati zagrebački broj. S druge strane mladac. Razgovor je tekao otprilike ovako :
- zovem iz stožera Milana Bandića, predsjedničkog kandidata...imate li nekoliko minuta za razgovor...
Ja bila nekako dobro raspoložena:
- za Bandića, uvijek...
Mladac pun nade nastavi:
- hoćete li izaći na predsjedničke izbore?
Ja:
- naravno, to ne propuštam...
- za koga ćete glasati?
- za Milana Bandića - neću 
Ovom odgovoru se nakon moje prve rečenice sigurno nije nadao
Vjerojatno bi odmah poklopio, ali ne da se malac...
- postoji li mogućnost da promijenite mišljenje?
- ne postoji, fućkaj birača koji mijenja mišljenje posljednji mjesec dana prije glasanja...
Ostatak je mali odradio profesionalno i brzo. Pitao za mišljenje koji su najveći problemi koji nas tište, a ja kao iz topa:
- nezaposlenost, gospodarstvo i korupcija...
Na kraju mi obznanio da Bandić ima predizborni skup u našem gradu, u nedjelju navečer. Pjevaju - Kićo i Novković.
Večeras oko osam, vraćali smo se od Noska i čuli Kićino jukanje s Korza. Dakle, dotrčao nam Bandić
A sad nešto lijepo...
Ovo sam dobila mailom od Obadza - pobjednica Ukraine's got talent, Ksenia Simonova. To se zove talenat - cura je stvarno maštovita, originalna i jedinstvena. I emotivna, jer ovo samo osjećajna duša može smisliti...
Budite mi dobro
&
komentiraj (7) * ispiši * #
19
četvrtak
studeni
2009
BLAGOSLOVLJENI TCM
Već dugo vremena željela sam ponovno pogledati remek djelo dobrog starog Hollywooda - film "Humoreska" Jeana Negulescua, s Joan Crawford i Johnom Garfieldom... Joan mi je draga, izgledom nevjerojatno podsjeća na moju pokojnu majku, u vrijeme kad se udala za mog oca...
TCM mi je ispunio želju prošli vikend...
Crno-bijeli film o ljubavi bogate sponzorice i talentiranog violiniste, unaprijed osuđenoj na propast. Ona - bogata, naviknuta da sve može kupiti, on - zaljubljen samo u violinu i glazbu...
Ono što volim u tim starim filmovima je činjenica da su u to vrijeme žene bile najelegantnije, barem meni...
Jednu zanimljivost iz filma ću podijeliti s vama... Scena izvođenja Sarasateova Zigeunerwiesena, snimljena je vrlo uvjerljivo. Naime, violinist Isaac Stern koji izvodi solističke glazbene dionice - stajao je iza glavnog glumca i svirao violinu...
Izraz Garfieldova lica toliko je u skladu s Sternovom prstima, nevjerojatno...
Uživajte
Budite mi dobro
&
komentiraj (17) * ispiši * #
15
nedjelja
studeni
2009
ZABORAVLJENI...
Branitelji su odavno postali marginalna populacija u našoj državi. Tu mislim na one istinske branitelje. Ne one, koji su na popisu samo - da bi ostvarili prava za koja im treba braniteljski status.
Ponekad se čini da bi bilo najbolje da ih nema, postali su ludi PTSP-ovci, zanovijetala koja bježe u osamu, maltretiraju svoje obitelji, raznose se bombama i sve im smeta...
Neki se sa svojim traumama iz rata nose bolje, neki lošije, ovisno o temperamentu, osobnosti, optimizmu ili njegovu pomanjkanju, ovisno o okolini u kojoj žive...
Baš ta okolina najvažnija je za njihovu osobnu rehabilitaciju - obitelj, djeca, roditelji i najuži krug ljudi s kojima komuniciraju.
Država je za svoje heroje učinila - to što je učinila. Zajedno s onim što je propustila učiniti. Potrpala ih u prerane mirovine, umjesto da ih "optereti" poslom da zaborave na svoje ratne traume. Napravila razlike među njima, neki su dobili priznanje i materijalno su sređeni, neki žive na rubu egzistencije.
Poznajem mnoge branitelje, od muža i pokojnog brata, do kruga prijatelja, poznanika, ljudi iz bliže okoline, virtualnih prijatelja...
Jedno je sigurno - ne traže oni mnogo, traže samo da ih se shvati, da se ne zaboravi da su svoje najbolje godine ostavili negdje daleko od vlastita doma. Negdje odakle su mnogi vojno sposobni dignuli sidra i krenuli na sigurno - gdje su ostvarili mnogo bolju egzistenciju od tih istih branitelja koji su im obranili domove. Naravno, brojni su ostali i dali obol obrani svojih gradova, gradića, sela i zaselaka...
Većini nije do činova, ordenja ni materijalne koristi.
Mnogi od njih kažu da je sve bilo uzalud. Da se vrijeme može vratiti - ne bi tako emotivno pohrlili u obranu domovine. Neki pak kažu da bi to učinili ponovno...
Ali jedno im je zajedničko - ovako nisu zamišljali državu za koju su krenuli devedesetih.
Oni će imati čistu savjest, za razliku od onih drugih koji su rat iskoristili za osobno sređivanje egzistencije, osiguravanje materijalne sigurnosti...
Čista savjest je navodno odavno bačena u zapećak i postala je više mana nego vrlina. No, kad-tad dođu vremena kad nečista dođe na naplatu.
Danas sam odgledala i odslušala Stankovićeva gosta, branitelja koji je otišao u rat s nepunih osamnaest - Igora Hamera. Spas od ratnih sjećanja, prerane mirovine i PTSP-a, pronašao je u pisanju i radu u kazalištu...
U istoj emisiji ponovno poslušala Sanju Knežević i njezino pismo preminulom ocu - "Kada umreš više nisi branitelj"...
Ako vas zanima, nisam ni ja tako zamišljala svoju domovinu. Baš kao i velika većina vas. Optimistična po prirodi, što me mnogo puta spasilo u teškim životnim okolnostima. No, ima trenutaka kad moj optimizam na trenutak poklekne pred svime što se događa i na što ne mogu zažmiriti. I potražiti utjehu u toplini svoje dekice.
Ne znam zašto, ali uvijek kad se govori o braniteljima i kad razmišljam o njima, sjetim se nezaboravnog govora Franka Sladea u "Mirisu žene". Možda na prvi pogled nije vezano uz temu. Ali, samo na prvi pogled...
Budite mi dobro
&
komentiraj (26) * ispiši * #
10
utorak
studeni
2009
NEŠTO ZA DUŠU...
Danas sam sva sentiš. Poslijepodne sam uživala uz mog obožavanog Morriconea i glazbu iz filma "Misija"...
Božanski, zar ne?...
Zaklopiš oči i osjećaš se kao na nebu...
Budite mi dobro
&
komentiraj (13) * ispiši * #
05
četvrtak
studeni
2009
UDROBLJENI
Eto mene nazat u anonimnost, sad mogu baljezgati što god mi padne napamet...
Od prošlog vikenda, sve je nekako išlo naglavce. Točnije, od posjeta groblju u petak. Tjedan dana prije Svih svetih, odvezoh se na groblje i počistih grobove - mame, brata i zajednički - svekrve i svekra. Noseći cvijeće u petak, skoro nas šlagiralo. Rub gornje ploče grobnice Pajinih roditelja, odlomljen, a komadići leže na okviru...
Normalno da smo odmah otišli do uprave, normalno da uprava nije radila u petak poslijepodne, normalno da garancija za grobnicu tog istog Komunalca koji ju je izrađivao - vrijedi tri godine, normalno da je bilo prekasno da se išta popravi...
Gruntali mi pokušavajući shvatiti kako se oštećenje dogodilo. I upalila mi se lampica. Kad sam tjedan prije čistila grobove, živica iza nadgrobne ploče bila je još neošišana. Onaj tko ju je uređivao naknadno, stao je na rub i odvalio komad.
Zamislite kako je to izgledalo - na grobu aranžman, upaljene svijeće, a komadići betona pored.
Malo smo se smirili i nastojali da se bijes i loše raspoloženje slegne preko vikenda.
U ponedjeljak je Pajo otišao do uprave. Oni sliježu ramenima, prave se ludi, obavijestili su nas da popravak moramo obaviti o svom trošku, jer je garancija istekla još devedesete, bla bla bla... Ukratko, stvar ne možemo dokazati, pa cijela stvar pada u vodu. Dakle - pljunite lovu.
Onda je krenuo stampedo ostalih popratnih događanja. Zmaja je cijeli vikend kašljala, da nitko od nas nije spavao po cijelu noć. U petak poslijepodne ju otjeraše s nastave kući. S time smo također čekali ponedjeljak, nadajući se da će se kašalj smiriti.
Onda je Fanika stavila petardu u guzu, otišla do doktorice i ostavila karticu. Tamo svi kišu i šmrcaju, puna ordinacija ljudi za otpis.
U međuvremenu se javio Nosko sa zaštopanim kateterom, a kako ne moš dobiti uputnicu u hitnoj, ostavila sam i njegovu karticu kod njegove doktorice (čitaj - na drugom kraju grada)...
Ukratko, nisam ništa stavila u usta do pet poslijepodne.
Juniorka je kod kuće od ponedjeljka, pije klavex i sirup, litre čaja i konačno danas, mnogo manje kašlje. Kao bolesnik je živa katastrofa - kuka, jamra, zanovijeta...Najradije bi je opalila muhomlatom po riti. I dekicu mi prisvojila.
Pogotovo što znam uzrok prehladi. Ona i njene cure su prošli tjedan otišle na trening kojeg nije bilo. Kad su već došle, bedasale su se u blizini, pronašle neka stara kolica iz robnog centra, koja je netko ostavio, vozale se u njima i smijale. I naravno, ovjekovječile svoje budalesanje mobitelima...
U posljednje vrijeme, primjetila sam da im je svaka fotka cirkusantska. One s prakse u Baški pune su grimasa i rogova. A Zmaja se očito voli voziti kolicima svih vrsta. Na onima za posluživanje na praksi je čak uspjela razdrapiti suknju i nogu...
U međuvremenu, konačno sam obavila redovitu godišnju mamografiju, za koju mi je uputnica stajala od kolovoza. To je pak bila živa smijurija, ali nije za detaljno opisivanje. Problem pri mamografiji stvara moja mršava jedinica, pa je tehničaru potrebno mnogo živaca. No Fanika to okrene na humor, pa opusti i sebe i tehničara...
Normalno da je Nosko danas odmah otišao na cijepljenje protiv sezonske gripe. Za cijepljenje protiv svinjske neće ni čuti - što bi oni na njemu eksperimentirali cjepivo...
Inače, vrijeme je krajnje depresivno, dođe mi da zalegnem do proljeća...
Budite mi dobro
&
komentiraj (19) * ispiši * #
02
ponedjeljak
studeni
2009
ZAMOLBA
"Molim lijepo uredništvo, da objavljene postove s bloga pod nazivom "Blog bijesne domaćice" - na adresi fanny7.blog.hr, više ne stavlja na naslovnicu i blog skine s cool liste.
Zahtijevam to, jer smatram da moji postovi, objavljeni na naslovnici nisu dovoljno vrijedni da tamo nađu svoje mjesto. Dajte šansu onima koji mnogo više truda ulažu u pisanje postova i mnogo kompleksnije pristupaju tako ozbiljnom poslu.
Unaprijed zahvaljujem
Bijesna domaćica"
Ovaj mail sam željela poslati već nekoliko puta. I konačno ga uputih administraciji bloga, u petak.
Blog pišem već pet godina, opušta me i uživam u susretu s ljudima koje sam preko njega upoznala. Izabrala sam društvo sebi sličnih stavova i razmišljanja. Kad se i ne slažemo oko nečega, polemiziramo kulturno, tolerantno i ljudski.
Kao i svatko od nas blogera, imam svoje dobre i loše dane, tj. dobre i loše postove.
Nikad nisam željela impresionirati postovima pisanim poput disertacija, prepunim nerazumljivih pojmova, kojima se samo budale dive, jer ih ne razumiju...
Blogeri koji me posjećuju redovito, to dobro znaju i prihvaćaju me onakvom kakva jesam kao i način na koji pišem...
Moji najbolji postovi nikad nisu dospjeli na naslovnicu, ali su zato dospjeli oni senzacionalistički najavljeni.
To je bio moj prvi susret s padobrancima, koji te ne čitaju redovito, koji sude paušalno i prema trenutnoj frustraciji ili ovisno na koju nogu su ustali...
Doduše, u jednom se slažem - smatram da vrijedni blogovi najčešće ostaju daleko od svih "cool" i "almost cool" lista.
Kako sam ja tamo dospjela? Iskreno - nemam pojma. Ali, smetaju me insinuacije da imam neku "vezu", koja me tamo "gurnula".
Naslovnicu otvaram samo kad pišem novi post, tako da i ne pratim što se na njoj zbiva. No, dogodi se i to, da kliknem na neki blog s naslovnice, pročitam post i ne slažem se sa sadržajem, ni kvalitetom posta. Obično tada ne ostavljam komentar i - produžujem dalje.
Na niti jednom blogu nisam ostavljala drske, bezobrazne i omalovažavajuće komentare. Ne moram se složiti, ali vrijeđanje mi nije na kraj pameti. Tako nisam odgajana, niti je to odlika mog karaktera.
Zbog toga očekujem da se i drugi tako ponašaju kad dođu ovamo. Moj blog je samo moj i na njemu su uvijek prešutno vladala ta pravila. Ne čini drugome, ono što ne želiš da drugi čine tebi...
Čude me ljudi, koji svoje osobne frustracije iskaljuju preko komentara, dok u isto vrijeme iz kože iskaču, brišu negativne kometare upućene njima i zabranjuju komentiranje. Predlažem im jedno dobro znojenje i pražnjenje zločeste i negativne energije u teretani. Ili ako ništa drugo - neka naprave veliko pospremanje vlastitog životnog prostora...
I čude me oni, kojima se ne sviđa moje pisanje, pa ostavljaju po nekoliko komentara. Ne shvačam zašto troše vrijeme i riječi na nešto što im se ne sviđa...
Nikad nisam, niti neću brisati negativne komentare, niti komentare anonimaca. Oni ionako najviše govore o onima koji pišu, njihovoj kulturi i toleranciji, pa neka ih.
Blog je s vremenom postao preslik društva u kojem živimo, ljudi i mentaliteta kojima smo okruženi, a moja ružičasta slika o blogu kao opuštanju, odavno više nije takova.
No, ja sam samo jedna prosječna domaćica, bez pretenzija da pišem dubokoumno i impresivno, pa da svi padaju na tjeme. Kome odgovaram kao takova, neka me čita, kome ne - neka slobodno produži dalje. I neka filozofira na svom blogu...koji neću čitati, ali neću ni pljuvati po njemu.
No, da nije sve tako crno i pesimistično, da u svemu lošem ima i nešto dobro - dokazuje moja mail prepiska s jednim od negativnih kometatora. Oprao on mene, oprala ja njega. S jednim dijelom kritike i sama sam se složila.
Na kraju mi je poslao mail, a ja odgovorila u pomirljivom tonu, što priznaje, nije očekivao. Pružili smo jedno drugom ruku pomirenja i tolerancije. Svojim negativnim komentarom je isporovocirao moju znatiželju, pa zirnuh na njegov blog. I ustanovilh da piše fantastične postove. Pa kad me već kritizira da sam površna, nije mi žao... Barem ima tri čiste. Za razliku od kritičarke koja piše post u kojem je ljuta na samu sebe i svoj jezik (!!), a frustracija vrišti iz svake druge riječi...
Osjećala sam potrebu i dužnost da se obratim prvenstveno svojim blogerima iz boxa lijevo. I da objasnim svoje razloge obraćanja adminu bloga.
Nije mi stalo do naslovnice, tko god došao - dobrodošao. Ne tražim aplauz, ali ne odobravam drskost. No i dalje neću brisati komentare, ma kakvi bili.
A adminu ću dosađivati mailovima, dok god me ne skine s cool liste i s naslovnice. Tko vapi za njom, drage volje je prepuštam...
Budite mi dobro
&
UPDATE
Opet sam anonimka, maknuli me s liste yessssss 
. K vragu brzopletost i nepromišljenost, tko zna gdje bi mi kraj bio, mogla sam postati celebrity, pa da me stilizira modni mačić. Mogla sam ubost' nešto pod stare dane
komentiraj (21) * ispiši * #
