DAVOR...

Oprala nas kiša noćas...
Jučer na tržnici, prođoh pored oglasnog stupa, a ime na osmrtnici, ošinulo me kao grom iz vedra neba...
Ode nam Davor, napunivši tek pedesetu.
Bio je Pajin šoferski kolega, a inače sin moje bivše profesorice Hrvatskog iz srednje. Njezini roditelji su pak dobri poznanici mojih roditelja i stari Bjelovarčani.
Pogreb je bio, osim rodbine - prepun Davorove generacije i prosvjetarske ekipe.
Ono što me najviše dirnulo je trenutak kad je Davorova majka naslonila glavu na rame njegova sina, dvadesetogodišnjaka. Kako mora da je strašno kad majka ispraća svoje dijete, a sin koji je tek krenuo u život - oca.

Cijeli dan prisjećali smo se naših zajedničkih trenutaka, posebno davnog ljeta '88. godine...

Tog ljeta, u dva navrata - Pajo i ja smo boravili u Prigradici na Korčuli, u njihovoj porodičnoj vikendici. Odmor za opuštanje, bez gužve, u idiličnoj atmosferi čistog mora, cvrčaka, riba i smokava. Domaća atmosfera - Davor, njegova baka, sestrina djeca i njegov maleni sinčić, od jedva godinu i pol. Djeca dobra, baka prepuna životna iskustva, prava stara domaćica, smirena i puna staračke mudrosti. Uvečer je slagala pasijans, provodili smo večeri u smijehu i zafrkanciji.
Davor se oženio na brzinu, žena je rodila sina i napustila ga neposredno nakon toga, ostavivši im dijete. Baka i majka udružile su snage s Davorom i prihvatile se dadiljanja u hodu.

Davor se pak snalazio kako je znao i umio. Spor i flegmatičan po prirodi, no kad si ga malo bolje upoznao, otkrio si kako je u stvari dobra duša i pun humora.
Sjećam se našeg noćnog lova na rakove. Pentrali smo se po stjenovitoj obali, Pajo je nosio bateriju, Davor rukavicu i ribu kao mamac, a ja - kantu s morskom vodom u koju smo trpali velike rakove. Onda nam je tu kantu objesio na granu iznad stola. A rakovi su grebli po kanti i ljuljali je. Dok nije došlo vrijeme da ih se ubaci u lonac, stalno smo strahovali da ne padnu i da se ogromni štipavci razmile posvuda. Rakove smo jeli jedino Davor i ja, a Pajo se radije primio pljeskavica na žaru. Majstor za ribolov "na prst", priuštio nam je uživanje u svježoj ribi svakodnevno...

Dolazeći u Prigradicu krajem ljeta, po baku i unuke, ponijeli smo novu getribu za njegovog Fiću, pa su on i Pajo majstorili skoro tjedan dana.

Jednom nas je poveo u ribolov u neku močvaru, u raspadajućoj renolki, izboli nas komarci, a ribu nismo ni vidjeli. Na povratku prečacem - zalijevala nas kroz rupu na podu - voda iz graba.
S njime nikad dosadno, uvijek sve prepuno iznenađenja.

No ono najzanimljivije su Davorovi srednjoškolski dani. Njegove eskapade bile su gotovo legendarne i prepričavale su se u nekoliko generacija. Kao sin gimnazijske profesorice, dozvoljavao si je mnogo više od prosječnih đaka. Bili su to ponekad pomalo gnjusni biseri.

Kad je majčinog Fiću, parkiranog ispred gimnazije, s još tri kolege - premjestio na parkiralište preko puta. Sirota žena pozvala je policiju i prijavila krađu, da bi ga plavci pronašli - preko ceste. Naravno zaključanog. Davor je često šerafao po autu, tako da nije bila rijetkost da mama sjedne u auto i ustanovi da - kočnice ne rade.
Jednom je u sjedeći u prvoj klupi - prignječio ogromnu muhu mesarku, profesorici Engleskog ispred nosa. Jadna žena je povratila preko imenika. Kolegi iz klupe je istrgnuo maramicu iz ruke, baš u trenutku kad je krenuo ispuhati nos. Naravno, ovaj je to učinio u prazne dlanove i po koljenima.
Na školskim stepenicama je skočio na sok u tetrapaku, koji je sav razletio i zalio profesoricu biologije po suknji.

Nekoliko puta se izvukao iz teških zdravstvenih kriza. Nakon operacije gušterače prije petnaestak godina, smršavio je četrdesetak kila. Život mu je visio o niti, samo čudom se izvukao. Prije nekoliko godina operirao je srce i ponovno se izvukao.

Ovaj put je prekasno stigao u bolnicu.
Nema ga više...
A nama ostaju uspomene. Jer, Davor je bio beskrajno zanimljiv, možda ponekad čudna smisla za humor, simpatično smotan, nesvakidašnje flegmatičan, ali dobar prijatelj i dobar čovjek.
Laka mu zemlja...

U Blatu "Kod Šeparovića"...





Budite mi dobro

&