BLUES

Malo me uhvatilo ...Ma kome ja lažem, jako me uhvatilo
Pogađate, otišla juniorka
Predhodna dva dana prošla su u pakiranju dviju velikih torbi. Nisam ni sumnjala da će biti manje. Moja Zmaja i kad na tjedan dana putuje, ma šta tjedan, tri dana, vuče i što treba i što ne treba No ako ništa drugo, to je smirivalo nervozu, koju smo svi troje pomalo osjećali.

No sada je to shvatljivo, jer se ide na puna četiri tjedna.
Pola jedne torbe zauzeli ručnici - za plažu, za tuširanje, za lice... Kako ljeto nije više u punom jeku, uzela je i trenirku i duge hlače, toplu pidžamu, pa kratko, pa garderobu za špancirung, pa tenisice, pa starke, pa japanke, pa sandale...
Kako je juniorka velika čistunica (da mi je samo znati na koga je), ponijela je hrpu toaletnog pribora - bočice šampona za tuširanje, za kosu, losiona za sunčanje, poslije sunčanja, poslije kupanja, dezodorane, parfem, pikse i piksice .Uz objašnjenje da su im rekli da moraju mirisati.
U ruksak je natrpala klopicu do tamo - sendviče, voće, piće, čokoladice i kokice. Glad uhvati čim se sjedne u autobus
Na kolodvoru hrpa roditelja i zbunjenih klinaca. Od toga je još sedmero iz Zmajina razreda - pet cura i tri dečka. Roditelji hinjeno vedri, a iz aviona se vidi da su zabrinuti. Klinci pomalo pokisli, ali čim su se našli zajedno, počeo je smijeh i graja
Utrpali torbe i sebe u bus.
Prije nego su se vrata zatvorila, uhvatila sam Zmajin izgubljeni pogled. Trajalo je samo trenutak. Mogla sam samo predpostaviti što se zbivalo u njenoj glavici. Sreća - zbog prilike da se dokaže kao "odrasla" i svijest da to baš i nije u potpunosti tako.
A ja...stegla me knedla u grlu, a osmijeh na licu je i dalje ostao.
Osjetila sam da me Pajina ruka stisla i malo mi je trebalo da puknem.
Teško je objasniti te osjećaje.
Nisam zabrinuta. Znam da je odgovorna i disciplinirana. Znam da će se truditi najbolje što može, iako joj rukovanje tanjurima i čašama nije jača strana. Znam da nije problematična i da zdravo razmišlja, ponekad mnogo zrelije, da i nas iznenadi. Znam da ima dobru kondiciju za toliki štrapac...
Bila sam tužna zbog toga što je prebrzo odrasla. Svjesna sam da će sa svakom godinom - učiniti po korak u život. A život nije lagan, na njemu je mnogo staza, lakših i težih, boljih i lošijih.
Sjetila sam se sebe, kad sam nakon mature po prvi put odlazila od kuće, u veliki grad. Sjedila sam pored otvorene torbe i sakrivala suze od mame. A bila sam skoro tri godine starija.

Da me barem mogla spakirati u najmanji pretinac torbe, pa da iskočim kad me zatreba, poput dezodorana ili kremice. Da sam barem na mjestu onog jastučića u obliku pseće kosti - poklona od Marte. Najomiljenijeg jastuka, kojeg zagrli kad ide spavati. Sa koncem izvezenim tragovima psećih šapica...
Istovremeno znam da na neke stvari ne mogu utjecati, da nekim putevima mora sama, da samo o njoj ovisi koji put će izabrati. Pa ako i izabere krivi, da nauči nešto iz toga i ne ponovi dvaput...

I da mogu u torbu - ne bih joj napravila uslugu. Život pod staklenim zvonom nikoga nije sačuvao.
Vratila sam se kući i potražila album s naših ljetovanja u Baškoj. Kad je malena i malo veća - trčala po plaži. S florescentnim plivalicama na rukama. Zatrčavala se u valove, igrala se lopaticama i spavala na luftiću, pokrivena ručnicima, ne obazirući se na vrisku i buku...
Gledam te fotke i mislim si - nisam ni slutila da će na istom tom mjestu zaraditi svoju prvu lovicu.
Javila se oko podneva. Prvo su se smjestili, pa otišli na ručak. Oduševljena je što ima juhe, na koju je navikla. A to je bila velika "briga".
Poslije ručka - plaža. More je malo hladno, no Baška je poznata po tome.
U šest večera, pa - popodnevna smjena. Odmah u ralje

Sjetila sam se riječi školskog psihologa koji ispraća svaku grupu:
Prvi dan su svi oduševljeni, nekoliko dana poslije kukaju kako su umorni i kako ih bole noge, pa zatim kažu da bi najradije - kući. A onda se pomalo privikavaju. A kad im je najljepše - moraju nazat. Kad se konačno adaptiraju i uhvate ritam - ide se kući.
Veli on - nekome treba dan manje, nekome dan više, ali sve ide po šabloni...

Nekoliko fotkica iz nekih bezbrižnijih vremena... Baška '95. i ' 97.