TRISTOTI - ILI - ŠTO TI JE ŽIVOT

Eto, pišem svoj tristoti...
Prošlo je već više od dvije godine kako pišem blog.
Na njemu se opuštam, tugujem, nasmijem, komentiram ozbiljne teme, jer ne živim s glavom u pijesku, tračam svoje selo malo, najbliže, ispovijedam se i - svašta po malo.

Prilično je prošlo od posljednjeg, jer sam smišljala što bi pametno napisala za okrugli. Nije mi ništa padalo na pamet.

No, život se kao i obično pobrinuo za temu.

U nedjelju navečer, Tarina mama, moja nećakinja, završila je u bolnici i - porodila se. Dotle je mala Tara kunjala po kući, sva vrela od temperature. Uskočila tetka-baka i tetak-djed, dok se tata nije snašao. A tata je uzdisao kao da njega čeka porod. Tako sam postala po treći put tetka-baka. Mali Patrik je stigao na svijet za tili čas.

S druge strane, susjed, Rexov gazda je u petak završio u bolnici. On je inače - djed onih malih brbljavica, Zmajinih prijateljica s kojima je bila na moru. A bili smo uvjereni da će se vratiti kući...
Na žalost, noćas je izgubio bitku.
Laka mu zemlja bila.
Ovih dana smo se i veselili i naplakali, a Rex se snuždio u kutu, legao da nikome ne smeta...

Eh, što ti je život. U isto vrijeme - rađa se jedan, a jedan odlazi.

Nisam baš raspoložena za pisanje.

Budite mi dobro...

&

UPDATE:

Stigoh na svijet...



Između ovih dvoje treba opstati...



Zmaja s kolegicom krenula večeras na plivanje, dvije na jednom biciklu, jedna vozila, druga na guvernalu sjedila. Sklanjajući se pred autom, obje izabrale - grabu s koprivama. Moš mislit' u kratkim hlačama i golih ruku upast' u koprive. Dobro su prošle. Mami Faniki skoro para na uši krenula.
A onda se sjetih kako sam s jedanaest, vozeći se na biciklu, sklanjajući se od kamiona, upala u grabu s koprivama - u badiću. Povijest se očito ponavlja. Imam li pravo uopće prigovarati???