MALO FILOZOFIRANJA

Ne znam što me inspiriralo na ovo razmišljanje. Ovih dana toliko se toga dogodilo u bližoj i daljoj okolini - Koradeov ubilački pohod s pet mrtvih ljudi, snimka mlaćenja tinejdžerice od strane šest vršnjakinja - "junački" uradak je stavljen na you tube, ljubavna veza oca i kćeri, ubojstvo svećenika, tučnjava na Farmi i mržnja koja se nastavlja nakon nje, putovanje Olimpijskog plamena i nasilje koje ga prati, spremanje Pukanićeve žene na psihijatriju s policijom i lisicama... Trebam li još nabrajati.

Grozim se svega toga ponaosob, bez obzira na veće ili manje grozne posljedice.

U životu se trudim ne uvrijediti i ne udariti nikoga po obrazu, čak i onda kad je zaslužio. Nikad prva. Za uzvrat, očekujem od drugih, da ulože maskimalan trud i da se isto tako ponašaju.
No još uvijek, u toj svojoj osobnoj vjeri, nisam evoluirala do te mjere, da na udarac okrenem i drugi obraz.
Mislim da okretanjem drugog obraza pružam beskrajnu mogućnost primanja novih udaraca, a ne njihovo spriječavanje.
Smatram da bi življenje u skladu s Božjim zapovijedima, trebalo predstavljati životni princip svakome, bez obzira - bio ili ne bio vjernik.

No, da li pružiti i drugi obraz, kad te netko klepi, pogotovo ako nisi zaslužio?
Prosvjetlite me, voljela bih čuti što mislite.

Nemojte se bojati, nisam prolupala (još)...

UPDATE

Meni najdražoj poetesi, pomalo zaboravljenoj - sretan 86. rođendan!

Vesna Parun

Prijateljska žalost

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru stari parobrodi.




&