RED HVALISAVOSTI, RED KRITIKE

Kako sam već napisala - ove godine Zmaja vjerojatno ne bude imala žetvu medalja kao lani. Prihvatili smo to zdravorazumski i svaka osvojena medalja nas veseli, ali kad je nema - nema veze
Juniorka stigla u nedjelju, ovjenčana broncom, umorna i naravno - gladna. A onda nastupa mamina juhica sa rezancima .
I juniorka za tili čas dođe k sebi.
Čujemo se mi mobitelom, kad juniorka uzmogne od buke i galame tamo .
Nije mi baš bilo svejedno kad je vozač kojeg sam spomenula u prošlom postu, osvanuo na polasku, a nekoliko dana prije toga je izašao iz bolnice.
Kako je on susjed našeg Noska, ono što sam čula, nije me nimalo utješilo. Čovjek je svako malo u bolnici.
Pajo je cijelo vrijeme bio na iglama, a ja svoju zabrinutost nisam pokazivala, ne želeći verbalno opterećivati i njega i sebe.
Roditelji su na odlasku jamrali sebi u bradu, ali naravno, nitko neće zinuti kad treba. A trebalo bi. No, kako to kod nas biva - "od sto glasa, glasa čuti nije", standardna boljka našeg mentaliteta .

Tko o čemu, ja naravno o djeci. Moja omiljena tema.
Nedugo smo bili s prijateljem Largom i njegovom ženom. Imaju klinca od 10 i klinku od 8 godina. I žale se oni nama - imaju problema s klincem, upao je u loše društvo. Nisam mogla doći k sebi od šoka
Ajde, da je barem 12, ali već u četvrtom razredu
Začudilo me to, jer roditelji mu nisu ni primitivni, ni glupi. Baka koja živi s njima (Largova mama), sama je odgojila dva sina, ostavši udovica s njima u pubertetskoj dobi. Ispali su doduše pomalo komotni, ali izrasli su u normalne ljude.
U čemu je problem. Malome se u kući sakupljaju razredni hahari, slušaju glazbu, potajice puše (!!), rade okolo razne svinjarije i štetu. I to - malo po malo. Neprimjetno, mislili starci - djeca se igraju, kad ono - vraga. Pozvali ih iz škole. Djeca od kuće do škole i nazat, naprave brdo svakakvih psina, od grebanja po autima, razbijanja prozora kamenjem, iskretanja koševa i sličnih "nepodopština"

Uvijek sam željela muško dijete, valjda iz razloga što smo uglavnom većinom babe u familiji. Valjda je zato Zmaja do puberteta izgledala kao dečec, šišala se i oblačila u tom stilu .



No, kad sam rodila djevojčicu, negdje sam pročitala, da su djevojčice - lakše odgojive. I uistinu, kad god sam gledala dječake, Zmajine kolege iz rodilišta - uvjerila sam se da je ta tvrdnja istinita.
To se vidi sad, po malom Perici, Tarinom braci, koji nema više od dvadeset kila i niži je od većine dječaka iz razreda, a po školi se mlati kao veliki.

Žalio se on jednom da ga svi tuku, kao ono manji od svih, pa je meta ovih velikih iz razreda. A ja Zmaji kažem da malo prigleda na odmoru i ako vidi da ga tuku, neka malo "odgojno djeluje". Kad, Zmaja osvane jedan dan i kaže mi da je mali - živi lukavac. Tresne klinca u prolazu, a onda glumata da je žrtva. To me baš nasmijalo. A moja juniorka odlučila da se "ne bi štela mešat'".
Uostalom, dok su njoj u prvom razredu bila plava rebra i cjevanice, nikad se nisam išla u školu žaliti. Rekla sam joj neka se suprostavi sama i to odmah.
Jer, nema kod mene one - tko tebe kamenom, ti njega kruhom. Nemoj prvi, ali ne daj na se, to je deviza. Inače, sve drugo je pušiona
Naravno da sam zato da se reagira kad nečije maltretiranje preraste u teror, fizički i psihički.

A onda, kao melem na dušu, dođe nam u nedjelju u posjetu Marta, dijete s najljepšim osmijehom na svijetu. S onim širokim osmijehom, s kojim se i oči zajedno smiju .
Slušajući je i razgovarajući s njom, budi se u meni onaj optimizam da ipak nije sve crno i tako loše. Možemo razgovarati o svakoj temi, čak i o najozbiljnijim "odraslim" temama, s Martom se može o svemu. Ona je naša mala ljubimica i uvijek će ostati tako.



Još me nešto razveselilo, ali ne i iznenadilo. Njezin braco, inače apsolvent fizike (21 godina), dobio je CERN-ovu stipendiju, jedini u Hrvatskoj, za najveći laboratorij na svijetu - Europski laboratorij za fiziku čestica u Ženevi.
Tako, mali lumen ide u zemlju - neutralnosti, satova, banaka, čokolada i najvišeg standarda na svijetu , što mi je neobično drago.
Već sam nekoliko puta napisala ovdje, da ima djece koja me oduševljavaju. I to ne samo ocjenama, nego prvenstveno - odgojem, kulturom, inteligencijom i ponašanjem. I nisu to umišljena djeca, nego jednostavno djeca s kojom o svemu možeš razgovarati i samo se ugodno iznenaditi, jer imaju bezbroj skrivenih interesa i talenata. I humora i duha uza sve ostalo

Ako vas zanima, zavirite u boks lijevo - "mlade nade" i ne bude vam žao

Za kraj ono što je već postalo tradicija
bronca iz Imotskog





Budite mi dobro &