K'O SE VODE BOJI JOŠ...

Eto, došao je jučer naš dan za opuštanje, koji smo sami sebi obećali.
Pokupili smo Marticu (Ludu Martu) i stigli na sastanak ispred groblja (!!). Natrpali smo se u dva automobila i krenuli. Normalno, Pajo je dolazeći u Koprivnicu, slušajući naše brbljanje - promašio put do bazena. U dva pokušaja da upitamo za put, pogodili smo one "koji nisu odavde", onda na klinca sa slušalicama u ušima, koji nam je, nakon što ih je izvadio (konačno), pokazao put.
Na parkiralištu nas je čekala ekipa, smijući se iz našeg lutanja u krug.
Onda smo dogovorili koja će biti "naša" djeca, da se provučemo na obiteljsku kartu za 60 kn. Bilo bi malo previše da Pajo i ja imamo osmero djece, a nismo se sjetili da ja "posvojim" mlađu grupu, a on stariju. Sad znamo za drugi put.
Kako su moji već bili, a ja nisam, pravili su se važni - upućujući me u čuda tehnike - upotrebu narukvice, koju svatko dobije kod plaćanja. Ona se stavlja na ruku i uniformira nas odmah pri ulasku. Izabireš slobodni ormarić, natrpaš garderobu, stvari i - jednostavno ga zaključaš narukvicom. Svlačionica je odmah preko puta. Pranje nogu pri ulasku i zauzimanje slobodnih ležaljki.
Za cijelo vrijeme boravka, nije mi bilo jasno da sam u Koprivnici - em nije bilo mnogo ljudi, em je većina bjelovarčana.
Zauzeli smo ležaljke kod - staklom odvojenog plivačkog bazena, gdje je zrak malo manje ispunjen parom, pa se lakše diše. Ekipa je odmah krenula - svatko u svoju prugu, kao da su dobili - domaću zadaću. Neki su plivali više, neki manje, a neki su odmah uronili u jacuzzi...
Temperatura vode u plivačkom bazenu uopće nije privukla mene zimogroznu, iako sam ušla sa ljetne temperature izvana. A i nisam došla s velikim ambicijama za plivanje.
Mili bože, kakva uživancija - zasjedneš na one vodene masaže koje te drukaju po svim dijelovima tijela. Ima ih svih jačina. Ona najjača te prosto drži na vodi.
Vodena rijeka koja se pali svakih pola sata, vrti u krug, nosi te, baca, onemogućava ti da izađeš na stepenice i pobjegneš. Na kraju - jacuzzi s penzionerskom temperaturom...
Smjestila sam se među penziće i izdržala nekih petnaestak minuta, jer ne mogu dugo biti na jednom mjestu (!!).
Kroz stakla na krovu i sa strane - prodiru sunčeve zrake...
Jedina manjkavost je što se kava ne može popiti unutra, tj. može, ako nisi pušač. Ako jesi, moraš se obrisati, obući se i izići u hol, gdje je dozvoljeno pušenje. Ja sam izdržala s jednom kavom, a moj Pajo je malo-malo nestao na kratko. Naravno da je dao prijedlog da omoguće pušenje u odvojenoj prostoriji iznutra, što mu je konobarica (na njegovu radost) - potvrdila da će učiniti, jer se mnogo ljudi već žalilo.
Vrijeme je brzo prolazilo. Cure su se zabavljale, cerekale, otkrile nekog pedofila (!!), koji je buljio u njih (nevjerojatno od toliko malo ljudi, baš smo na takvog morali naletjeti). Sva sreća, djeca su pametnija, nisu se obazirala.
Normalno Fanika, ko Fanika svašta vidi - tako sam u jacuzziju, na trenutak pomislila da je čovjek umro. A ne bi ni bilo veliko čudo, čovjek ima jednu svoju normalnu tešinu - viška. Kad sjedne, zauzme dva normalna mjesta. Opustio se, glava mu klonula, neprirodno se ljulja, a ja - zabrinuta.
No, ipak je bio živ, nakon petnaestak minuta, zatreptao očima i - odmah mi je bilo lakše.
Uvečer je atmosfera - prekrasna. Decentno osvjetljenje, vani potpuni mrak - daje osjećaj da si u svemirskom brodu koji plovi po nebu... Tu se Fanika igrala kamerom, zaboravivši pri tome da stavi na noćno snimanje.
Snimala sam cure - kako bezuspješno pokušavaju plivati nasuprot struji, uporne, ali protiv sile se ne može.
Vrijeme je prošlo tako brzo, djeca gladna i umorna - navalila na klopu. Zmaja pohrdala sve što smo ponijeli (a ja uvijek dosta ponesem).
Pajo i ja odgledali meč Stipe Drviša u navijačkoj atmosferi u predvorju. Sjetila sam se Mirkovog poraza, pa me ovaj naslov prvaka svijeta donekle utješio.
Krenuli smo kući u pola jedanaest navečer.
Sve u svemu, zadovoljna sam, no ne i činjenicom da od tolikog grada - nema domaćih ljudi. Poznati iz Bjelovara mi je rekao da dolazi svaku subotu i da je uglavnom tako, iako veli da je veći posjet - nedjeljom.
Što bi mi dali, da imamo takav prostor (Đurđa, molimo te, usliši nas), samo oni entuzijasti - roditelji s djecom - popunili bi prostor.
No, što je - tu je, odlučili smo pobjeći tamo, kad god nam se pruži prilika.

Muški dio ekipe


Ženski






Na brzinu se spašavaju rastopljene čokolade, Zmaja se sama ponudila pomoći


Martica i Zmaja




Pajo i Martica


Večernja čarolija - Pajo


Fanika


Martica i Fanika u baby-bazenu


Marta


Zmaja


Borba protiv zakona fizike




Zaključila sam da je sa mnom sve OK, samo me treba pokriti krpom po glavi, zbog fotogeničnosti