NAPOKON...

Sad je konačno posve sigurno da je stiglo pravo proljeće, sve voćke procvjetale, pokošena trava miriši...
Uskrs sam proljenčarila uz klopu i filmske spektakle. Prvo - "Deset zapovijedi", pa "Ben Hur". Taj film sam gledala prvi put kao desetogodišnjakinja, u kinu. Skoro četiri sata provela sam sjedeći na pomoćnom sjedalu bez naslona. Sve me boljelo, ali uživala sam. I uvijek iznova uživam u Michelangellovskoj pojavi Charltona Hestona.
Jučer nam je nedostajao - treći bicikl. Zmaja uzela svoj i otišla s curama na Borik. Vrtilo u guzi - treći dan bez treninga. Tako Pajo i ja nismo mogli s dva bicikla, jer je ostao samo gecko. Pa je prvo išao on, pa poslije ja. Predlagao mi je da idemo autom, no mene je u auto teško natjerati.
Poslije sam odvezla oko 30 km - do Dobrovite i nazat. Tamo hrpa ljudi - izmilila na sunce, klinci vrište i skaču, a veliki - istresaju kalorije.
Nisam ostala dugo, jer sam u biti željela tišinu i cvrkut ptica.
Isprobala sam novi nogostup prema Đurđevcu, koji može poslužiti i kao biciklistička staza. Traljavo je napravljen, sa udubljenjima za šahte, pa nema onih prijelaza za bicikl, nego su svako malo rinzoli, tako da sam na posljetku vozila po cesti.
No za razliku od jučer, kad sam bila puna energije - danas sam k'o pokisla pura, sve me živo boli...
Seka je dobro, malo previše hoda okolo, špotam je, ali ona ne sluša. Idući tjedan ide u Zagreb. Ni sama ne znam da li je bolje da se što više kreće, ili da malo uspori.
Polagano crtam, dovršavam Zmajin portret, no ima mnogo sjenčanja... Htjela mi je pozirati, na što sam se nasmijala, znajući da neće izdržati ni deset minuta na miru. Zato sam je uslikala i isprintala fotku.
Kako se osjećam, tako mi i ovaj post izgleda - bljedunjavo i pospano.
Pa da ne zamaram ni sebe, a ni vas - pa pa

UPDATE
Ljudi moji, kak' sam ja pala večeras. Doslovce sam ronila niz tri stepenice. Davala sam mačkama jesti, nagnula se s prve stepenice, šlapa mi se izmakla i - aterirala sam na sve četiri. Kako sam doktorirala padanje iz svih mogućih kuteva i prilika, dobro je prošlo. "Gard" - s rukama prema naprijed, spasio mi nos, bradu i zube. No nešto je moralo dobiti - ogulila sam cjevanicu na rub stepenice. Zdjelica je odletila, mačke se jadne razbježale (ne bi ih vrag više dozvao), a ja sjela na pod i smijem se k'o luda. Sve ne mogu vjerobvati da sam ostala čitava...

Tanita Tikaram
"Only the Ones We Love"