PUTOVANJA

Bila sam u posjeti, na jednom simpatičnom blogu, gdje se opisuje bračno putovanje - krstarenje. U prvim godinama svoje veze sa budućim "zakonitim", stalno smo laufali. Stalno sam bila "na gotovs" i u roku desetak minuta sam spremila torbu i - put pod gume. Krajevi koje smo prošli bili su i prekrasni i manje prekrasni ( neki su me razočarali ). Mogla bih satima pisati o zakutcima gdje smo se zaustavljali, onako kako samo možeš putovati bez organizacije. Znali smo samo krajnje odredište, a put do tamo, bio je naš izbor. Vjerujte, to je tisuću puta ljepše nego uplatiti gotov aranžman ( dobro moj je darling još pri tome spojio ugodno s korisnim, jer mu je to bio posao ).
No sjetila sam se i svojih putovanja sa roditeljima, jer i tata mi je radio posao koji je iziskivao putovanja, pa sam na spoj ugodno-korisno navikla odmalena. Naravno, kako je mama bila suvozač, ja sam imala prostor na stražnjem sjedalu samo za sebe i svoju komociju - uz hrpe hrane, voća i sokova... Između spavanja i hranjenja uživala sam u prirodi i kraju kroz koji smo prolazili. Pa ću tako opisati jedno putovanje na koje su, osim mojih roditelja i mene išle - moja starija sestra i njena, tada još jedina kćer ( Daša je došla poslije).
Moj tata nas je polovicom lipnja ( taman je završila školska godina - sedmi razred ), poveo na jedno lijepo vikend putovanje, tamo gdje još nismo bili - preko Banja Luke, Tešnja, Sarajeva, pa do mora i nazat kroz Slavoniju. Sve je bilo dobro isplanirano, no nije baš i tako ispalo. To nam je kasnije služilo kao vječna šala ( zvali smo ga - putovanje u Debrc, a zašto tako, objasnit ću kasnije ).
Moj tata, Nosonja ( kako ga od milja zovemo radi - naravno njegova, kukastog nosa, od kojeg sam nešto i ja naslijedila, doduše srećom više mamin, ali moja sister je naslijedila "sav njegov", pa je zbog kompleksa u srednjoj školi otišla Padovanu na plastičnu. Nije joj bilo lako, zbog primjedbi "makni nos da vidim crkvu" ). Kako ništa nije prepuštao slučaju, bilo je provjereno ulje i voda u motoru, rezervna guma, svjećice, gorivo, uredno složene stvari u prtljažniku...
Ali uz svu njegovu pedanciju, zamazao je košulju pa ju je mama prala i peglala zadnji čas ( jer mu je ta bila najugodnija ). Mo'š mislit - posljednja stvar koju radiš prije puta - peglanje.
I krenusmo na otprilike + 30 i nešto stupnjeva, put Bosne. Prvi dio puta bio je civiliziran. Kad smo zašli u brdovitije krajeve, vrućinu je bilo lakše podnositi. Odlučili smo prespavati u Tešnju, malom gradiću, prilično izgrađenom za ondašnje doba. Hotel je bio B kategorije, uredan i čist, bio je užitak otuširati se nakon cijelog dana u autu ( da sam znala otuširala bi se tri puta ). Prošetali smo, večerali i polijegali. Kad pred jutro, još se nije razdanilo - dreka pod prozorom. Moja mama jadna, koja je cijelim putem bila u nedoumici - da li je iskopčala peglu ili ne, i uzdisala kad god se sjetila, dežurala je na prozoru, ispod kojeg se se svađala dva tipa, jedan drugom brojeći sve po spisku. Bilo je tu i prijetnji čakijom, pa je moja mama uz brigu s peglom imala još i tu da se ova dvojica ne pobiju pod prozorom. Naravno, od te cijele galame nije bilo ništa i ono što me začudilo bilo je, da su se razišli bez intervencije sa strane i maltene izljubili.
Osvježeni, nakon dobrog doručka, krenusmo u nova osvajanja teritorija. Sreća imali smo auto-kartu, najnovije izdanje, za koju smo nakon što smo prvi puta zalutali, shvatili da nam i nije od neke pomoći. Naime, vozili smo se kilometrima okolo-naokolo po nekoj planini, gdje je Bog rekao laku noć, da bi došli pred stijenu do koje je uredno vodio asfaltni put, ali - nema dalje. Odlučili smo baciti kartu i pitati ljude usput, ali lakše reći nego učiniti, nigdje živa čovjeka. Napokon nas neki deda uputio na glavnu cestu, koja je navodno bila desetak kilometara daleko. No prošli smo trostruko i počeli se penjati dublje u planinu i surovi kamenjar s mnogo borovine. Sreća što je usput bilo mnogo hladnih izvora, pa smo se bar hladne vode napili i napunili termosice. A onda prvi maler - pukla guma na drumu ( asfalta više ni na vidiku ). Sreća naletjeli smo na vojsku, dobro skrivenu u šumi, bivša JNA. Čudili su nam se, mo'š misliti što su si pomislili vidjevši nas slijepljene od znoja, prašnjave. Još su se više čudili što smo na - izletu. Pokrpali nam gumu, popili smo sviježu tursku kavu ( bila su to vremena kad je JNA služila svim narodima bivše Juge ) i na karti zacrtali dalji put.
Onda je moja mama uz brigu o pegli, ostavila na izvoru i naočale, pa smo se vraćali ( ako ništa onda zbog Silhouette okvira ). Tata, vidno nervozan, rušio je sve po spisku. Tako nas je ulovio i prvi sumrak, šuma i - zasvijetlila je lampica za gorivo. Opet nas je neki domorodac uputio da je grad na desetak km, a ono nikad kraja šumi. Tata je psovao naglas - Bosnu, ljude i bosanske kilometre, koji su bar tri puta dulji od naših. I napokon, počeli smo se spuštati i ugledali - "svijetla velegrada".
Doduše, nije bio grad u koji smo trebali doći, a ni velegrad, ali mi smo bili sretni. Bilo je to Valjevo, a mi krenuli prema jugu. Sestra i ja smo se počele svađati koja će prva u kupaonu, moja mama je bila još zabrinuta za peglu. Prvi hotel je bio u adaptaciji. Preostao je još jedan - "Beli narcis". Veliki, osvjetljen, s velikom terasom i živom muzikom...ali... nema soba. Bio je to trik recepcionera, to smo na žalost shvatili tek drugi dan. On nas pun iskrene brige, uputio na privatnu adresu svoje tetke.
To je vjerojatno bila adresa, na koju je uputio brojne lakovjerne jadnike, kao što smo mi. Samo što nam je ovaj put dreka pijanaca iz Tešnja zamjenjena s lavežom kere, koja je cijelu noć lajala svezana za neku šupu. Naša svađa oko kupaone bila je besmislena, jer smo dobili - limeni lavor i pumpu u dvorištu, na kojoj smo se izredali, perući se Christian Dior sapunom (sjećam se, zvao se Miss Dior i mirisao na đurđice ), jedinom blagodati iz civilizacije. Tata je spavao u sobi s tetkinim podstanarom, mama i ja u jednom krevetu, gdje posteljina nije mijenjana mjesecima, pa smo ispod glave stavile ručnike, a sestra s malom nećakom u nekoj dvorišnoj sobici. Džukela nije bila gostoljubiva, pa se trgala s lanca do jutra. Ujutro, naravno nismo dobili doručak, jer nismo ni bili u hotelu. Ali zato je tetka dežurala pred vratima, jer je moj tata rano autom otišao na pumpu i pronaći vulkanizera. Sve skupa nam je naplatila skuplje nego noćenje večer prije. A što se tiće "Debrca", poslije smo u nekom ženskom časopisu čitali, da kraj Valjeva postoji "javna kuća" gdje "dame" preko dana kopaju kukuruz, a na večer zabavljaju goste, a vlasnica je bila pljunuta - tetka. A javna kuća zvala se "Debrc".
I tako završilo naše putovanje. Bili smo tamo gdje nismo ni namjeravali ići, a nismo mora ni vidjeli. Vratili smo se najkraćim mogućim putem, bez stajanja, prašnji, znojni i prljavi ("Ružni, prljavi, zli" ).
I odlučili više nikad - na tu stranu. A pegla nas je čekala - uredno iskopčana iz utičnice. Ali bar smo saznali da bosanski kilometri nisu kao naši i da ne treba baš uvijek vjerovati recepcioneru i - auto-karti.