PRIJATELJ LARGO

Već par dana intenzivno nam u posjetu dolazi naš kućni prijatelj Largo. On dolazi zaredom po par dana, a onda ga nema po mjesec-dva. Da stvar bude čudnija, stanuje malo niže nas. Normalno - Largo mu je nadimak. Dobio ga je od mojeg zakonitog kad je prodavao zvučnike Kef - Largo. On je fanatični sakupljač rijetkih primjeraka HI-FI komponenata i svojedobno je našu obitelj osvijestio glede kvalitete i rariteta istih. Inače njegova žena je moja kolegica iz djetinjstva i ona koja me povremeno ubija sa shiatsu masažom. E sad nekoliko riječi o njemu, iako ne znam odkud bih počela. On je običan, na prvi pogled nezanimljiv tip (to tvrdi njegova žena). Stalno nešto mijenja i prodaje, đora i u biti nikad ne zaradi, ali ima dobru volju. Sa ženom je hodao godinama, a onda su se jedno ljeto - potajno vjenčali,na moru, a da nisu nikom rekli, vjenčani kum mu je bio mjesni škovacin iliti smetlar. Inače za njega nas vežu brojne dogodovštine - toliko ih je da bi trebala pisati do jutra, ali sve su jednako zanimljive. Danas ću opisati nekoliko njih, koje su me tako nasmijale da mi se kočila vilica. Jednom prilikom njegov mlađi brat je preko oglasa u novinama (koji je normalno nudio veliku zaradu), otišao prodavati slike u Italiju. A Largo kao pravi, stariji brat, uplašio se i krenuo za njim, jer je mislio da se radi o švercu droge(!!). Kad tamo - stvarno, radilo se o prodaji umjetničkih slika (nekih naivaca) po ekskluzivnim restoranima. I kad je već bio tamo, odlučio naš prijatelj malo zaraditi ( normalno ja prepričavam njegovu priču ). Uvalili mu mapu sa slikama ( nakon što se smjestio u sobi bez prozora, zajedno s desetak isto tako željnih zarade ), pa su nekim lokalnim vlakićem išli od mjesta do mjesta. Inače to je Genovska rivijera ili Sestri Levante - Portofino, gdje se skuplja svjetski jet-set. I sad zamislite situaciju - naš Largo u trapericama i traper jakni, s gojzericama na nogama - ulazi u takav jetseterski restoran, ( normalno ne zna beknut ni jedan svjetski jezik, učio je ruski u školi) i jedino što zna, a što su ga podučili na brzom tečaju talijanskog, je ponavljati - "akvarello, pastello"... Iz nekih restorana su ga izbacili, u neke ga nisu ni pustili, uglavnom - tu i tamo se netko sažalio pa kupio sliku da ga se riješi. Neki su ga nešto i pitali, ali badava, kad ne zna ni crne, ni bijele... Onda išao kupovati pizzu, pa kako smo mi navikli samo na - veliku i malu, njega pitali za koliko novaca. Ispostavilo se da nije dobio dvije velike, nego hrpu komada pizze, koja se tamo važe na kile. I sad ga bilo sram vratiti, pa hodao s tom hrpom, na kartonskoj tacni. Na kraju njegov brat prodao hrpetinu slika i stvarno zaradio, a naš Largo nije vratio ni lovu za prijevoz kući, bacio mapu sa slikama u kontejner sa smećem i nazat - kući.
Jednom smo bili zajedno na moru. Kako Largo između ostalog,voli ribičiju, odvezli smo ga na jedno usamljeno mjesto - čamcem. Doduše nikad mi nije bilo jasno koji užitak mu je bilo pecanje na tom mjestu. Ja volim more i sunce, ali tamo ne bi poslala ni mazohistu. Same hrpe stijenja, šiljci od kamenja vire iz vode i - tamo on provede cijeli dan. I dogovor je bio da kad sunce zađe, dođemo po njega. Mi smo ga cijelo vrijeme gledali s plaže dalekozorom kako skakuće po šiljkastoj obali i premeće štapove. Kad je stiglo dogovoreno vrijeme, naša plaža je opustjela, moj zakoniti sakrio oba auta iza nekog drveća i mi ga gledali kroz dalekozor. Redom smo se trgali za pogled i smijali se njegovoj zabrinutoj faci. Naime skužio je da smo otišli, a po njega - nikoga. Sad je vidio vrag šalu bere i krenuo pješke okolo-naokolo, dobrih dva-tri kilometra, po kamenjaru. Normalno je da nam je stalno bio na nišanu i tak smo se smijali da su nas ljudi uokolo gledali ko debile. Ne moram ni reći da je bio ljut i da nas je sve sterao u ku..c. Putem je strgao natikaču i hodao bos, a uz to i teglio nekoliko štapova.
Kako voli stalno trgovati, jednom je dobio ponudu od tipa iz Zagreba da mu pod račun za pojačalo daje krznenu bundu u vrijednosti 1.500 DM. I on, da razveseli ženu, pozove mene ( kako mi je ujak bio krznar, kao da ja vidim jel to vrijedi zamjene ili ne ) i stiže tip iz metropole u baloneru, s kaubojskim šeširom. I ne da nosi krznenu bundu nego i - poklon uz nju. Da ne dužim, bunda je bila neka ofucana, do struka dugačka jaknica, sva olinjala, sa škarama prerezanim rupicama za dugmad, od kojih je svako bilo drugačije. A poklon - malo manje ofucana kragna od lisice. Ja sam skoro pala pod stol kad sam vidjela "bundu". Odjurila sam van i drapala se od smijeha. Eto ti Larga za mnom i pita" jel da mijenjam ili ne?". Ja mu rekla da je lud ako to čudo uzme, a on će na to da mu je neugodno da je tip kao došao iz Zagreba - za badava. A njegova žena, jadna, sva razočarana, neće s njim ni razgovarati. Na kraju je uzeo "bundu" i "poklon", a frajer odjurio glavom bez obzira, s komponentom. Poslije on pokušavao oraspoložiti ženu - " ma nije tak loša, moći ćeš je nositi na posao,po zimi, u mraku te ujutro i tako nitko ne vidi..." Ne moram posebno naglasiti da je nikad nije stavila na sebe. Baš ću je jednom pitati gdje je završila.
Eto to je par pričica, ali ne moram ni reći da je to - uživo, bio neusporedivo bolji doživljaj.