Petak, kao i svaki drugi...

Danas sam na nogama od šest ujutro. Doduše u posljednje vrijeme stalno se budim prije radio-ure, trebala bi buditi ja nju, a ne ona mene. Jurcala sam cijeli dan, te kao i obično shvatila da što više jurim - manje stignem. I kao za vraga kamo god krenula, sretnem nekog poznatog, pa - bla, bla tu, pa bla,bla tamo i eto ti prođe dopodne. A onda sam se skulirala, sjela, zapalila cigaretu, odbrojala do deset, s jezikom stisnutim u nepce,(ako ne znate, na taj način se možete smiriti ako ste bijesni, ili lakše skoncentrirati). I onda sam u sat vremena završila što nisam u pola dana. Čak sam i odgledala i borbu Cro-Copa, koja je bila (MIrko kao da je znao da imam posla) kratka i efikasna. Malo gruba, ali mogla sam nastaviti što sam započela. Bila sam na informacijama u školi i čula kako su djeca na "terenskoj nastavi" prošli tjedan, nalijevala u sokić - Votku. Dobro to sam i znala,ali me ponovo zaprepastilo da djeca od 13 cugaju u prisutnosti nastavnika. Onda sam dojurila kući (na mom bicu), i kad tamo naš kućni prijatelj Largo. To mu je nadimak i njemu ću posvetiti jedan poduži post jer on je nepresušna tema. Onda sam odjurila u dvoranu gdje se nisam baš strgala. Sutra malu otpremim ujutro u 5 sati u Liku na turnir i - spavam do podneva. Bar tako planiram, ali čisto sumnjam. Toliko za danas, a preko vikenda slijede duži postovi. Pisat' ću onako kako ja znam. Samo kad se zatrčim...