"A sad zbogom dame, zbogom prijatelji Ja bas moram Da odem Da odlazim.. I steta sto je jutro tako brzo svanulo Nisam stigao Od svih vas Da se oprostim..." |
Čuješ li dah slanog vjetra; bistrina očiju upija tišinu. Osjećaš li sreću mirnog pogleda; skriven osmijeh uljepšava unutrašnjost. ....... čuješ li ...... ...... osjećaš ...... |
"Sing me a song of your beauty of your kingdom Let the melodies of your harps caress those whom we still need Yesterday we shook hands My friend Today a moonbeam lightens my path My guardian" - Nightwish- |
"Zašto toliko spavaš?" –pitaju. Moj se život odvija na onoj strani. Gdje su suze povezane jedino- -sa srećom. Gdje je najveće bogatstvo- -ljubav. Gdje je najskupocjeniji poklon- -osmijeh. Gdje razum nadvladavaju osjećaji, bez negativnih posljedica. Tamo- gdje sve je čisto, Nelažno, smireno, bezbolno…. …..ne budite me…… |
Davno je to bilo Kad smo sretni šetali Stazom nježnosti. Prošlo je u trenu To lažno sretno vrijeme. Kad onaj, kog najviše voliš, Okrene ti leđa u trenu, Kako je teško živjeti... i znam, da još volim.. A bilo je davno……. I don't have plans and schemes, And I don't have hopes and dreams. I don't have anything, Since I don't have you. And I don't have fond desires, and I don't have happy hours. I don't have anything, Since I don't have you. Happiness, and I guess, I never will again. When you walked out on me, In walked ol' misery, And it's been here since then. I don't have love to share, And I don't have one who cares. I don't have anything, Since I don't have you. G n' R |
Kada otkuca ponoć, počet će iznova moj život. Gledat će mi u leđa ta moja nelijepa prošlost. Pogled usmjeren ravno Neće skretati s puta… Glazba će ispunjati svaki trenutak, Sreća, hrabrost, volja, LJUBAV. Vrijeme na mom satu- -stalo…..ne pomiče se kazaljka… točno u pet do 00:00…… ne pomiče se........ |
|
Bio je to trenutak, jedan od onih…. Kada ne znam kako dalje…. Kada oči nepomično gledaju u jednom smjeru, a pogled počne boljeti. Oči- ne mogu se zatvoriti. Visoka staklena čaša počinje drhtati, pod snažnim pritiskom mog dodira. Pogled ostaje usmjeren u zid, u sliku bolne istine, u trenutke nesretnog života. Neispunjenost, Razlomljena unutrašnjost, Raspadanje….. |
Ovo moje izmoreno tijelo i još umornija polumrtva duša žele se sakriti..iza teških, nepomičnih olujnih oblaka.. Da suze, pomješane s kišom, izgube jačinu, stopljene s hladnim kapima da postanu nevidljive. Želim da se ponovo, strahom izazvan, uvuče u dio mog bića. Kao udarac, kao odgovor na beživotan život. Pomisao na život bez osjećaja, bez tuge, boli, bez sreće, ljepote...ne..... Život bez osjećaja......beskonačan...? Želim da me pokrene.... |
|
Slabašan plamen tinja, polako se gasi, I nestaje, gotovo neprimjetno. Mrak zavlada prostorijom. Čuju se samo beskonačni otkucaji starog sata. Sat koji otkucava život, sekunda po sekunda.. Razabire se zvuk glazbe, iz daljine. Otkucaji postaju brži. Vrijeme prolazi prokleto sporo, glazba postaje jača. Razabiru se tonovi ispraznog glazbala…koje svira, u prazninu. Nepoznati upali svijetlo, i uništi ljepotu. Uplaši se, i ode. Ostaju prazne misli i realnost. I tuga. |
Zvuci tišine. Glas nepostojećeg. Ljepota nedostižnog. Daljina savršenstva. Kako je lijepo sanjati… Pod krošnjom neba, U toplini noći. U tišini.. |
no inspiration. |
"She looked down from the mountain, Waiting desperately to leap off… Waiting to fly.. To spread her arms and just fall Not a care in the world. Not a soul to care for. No one left to understand her. No one to listen to her pleas.. Pleas of sorrow, pleas of pain. Head hurting so bad… Eyes swollen shut.. Not a tier left in her to shed. Free… she will be free.." |
sve je tu... i tuga i sreća-život. postoji li bolje... let's find out! |
a little more fantasy...... wish I was there.... well...maybe in dreams.... see you there...;) |
far far away...... there, in my head.... beautiful.... endless... |
.. |
Kada jednom poželiš poletjeti, A krila se od tuge slome, Sjeti se… Kada počneš ludjeti od tuge, A samoća te obuzme cijelog, Sjeti se… I kad shvatiš da dalje ne može, Da život postaje besmisleniji, krvaviji… Javi se…jer bili smo jedno, I mogu razumjeti… Javi se….. |
Prošli tjedan dobila sam cd od jedne hrvatske nekomercijalne grupe, moram priznat, počela sam onak, slušat, ne očekujući previše.. ali ljudi!!! To su tako dobre stvari, dečki tako dobro sviraju….gitara, bubnjevi….. Stvarno su me iznenadili! A vokal? Podsjeća me na Rippera iz Pipsa….. ako ćete ikad bit u prilici, poslušajte ih, oni su SONICS i najvjerojatnije će imat gažu krajem ovog mjeseca, u Sesvetama…. Još ću vas obavijestit, kada točno i gdje.. trebamo slušat i naše, dat im šansu da se pokažu… a ovi dečki stvarno imaju kaj za pokazat.. nadam se da ćete ih imat priliku čut… potrudila sam se napisat i riječi od jedne njihove pjesme koja mi je prva zapela za uho..: PONOR Pogledaj kako život leti ti pred očima, tako nestvaran. Samo su ostala sjećanja i žaljenja za prošlim danima. Znaš kako sve mijenja se, polako nestaje, gdje nalaziš se I kad jednom zastaneš na rubu ništavila Sve što si bio, nestat će. Ovo je posljednja granica, odavde nema povratka, Odavde nema povratka. Sad više ništa nije ti jasno, nisi ni u što siguran Sve je tako prolazno. I što sad ti znači sve što si imao, sve što si volio, jer sve je nestalo, sve si izgubio. I kad jednom zastaneš na rubu ništavila sve što si bio, nestat će. Ovo je posljednja granica, odavde nema povratka, odavde nema povratka. Sad kao da, kao da, Kao da toneš, gubiš dah, kao da tijelo te više ne sluša, Pomičeš usnama, samo izlazi zrak. I dublje toneš u ponor bez daha. ……………. |
Bezvoljnost i tuga i nezainteresiranost. Dosada i žaljenje i sjećanja. Opet razmišljanja, kao paukova mreža…nikako da odu… Samo sjećanja. I bol. Tuga u dubini glave, glasovi-sve će bit u redu.. Prolaznost, samo jedna od mnogih duša, Koja su u istom sranju, u istim govnima…. Samo jedna od mnogih.. |
MOJ GROB U planini mrkoj nek mi bude hum, Nad njim urlik vuka, crnih grana šum, Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg, Muku moje rake nedostupan bijeg. Visoko nek stoji, ko oblak i tron, Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon, Da ne dopre do njeg pokajnički glas, Strah obraćenika, molitve za spas. Neka šikne travom, uz trnovit grm, Besput da je do njeg, neprobojan, strm. Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, - I kada se vrati, nek poravna trag. IVAN GORAN KOVAČIĆ (1913-1943) |
.. |
U polumraku ovog mjesta na kojem se trenutno nalazim, u ovom neodređenom vremenu, početak je izviranja straha. Polako se uvlači u mene, u cijelo moje biće, u dušu i tijelo i raste i prerasta me. Toplina postaje vruća i nepodnošljiva i osjećam kako se topim, kako vrućina topi sve , pa čak i ovaj strah koji se činio tako nepobjedivim. Kao da sanjam, spavam otvorenih očiju iz kojih izlaze kapljice topline i tako mi još jače griju lice. Ne osjećam ruke, ne osjećam tijelo, samo nepodnošljiva bol u dubini glave, a nema nikoga.. sve se izgubilo, promijenilo oblik i polagano odlazi.. a ja ostajem..i borim se..u ovom okrutnom svijetu.. |
Želim pobjeći, sama, u neki drugi, daleki svijet. U toplinu, u netaknutu prirodu, obasjanu tamom. Tamo, gdje me nitko neće tražiti, gdje me neće pronaći. Uz divlje cvjetove velikih listova kraj uske staze, koja me vodi… U dubini tajanstvenog mjesta naići ću na izgubljenu dušu. Naći ćemo se, tamo, nenadano, u tami. Upoznat ćemo se toplinom dodira, mekoćom riječi, snažnim zagrljajem. I bit ćemo sretni…. |
Tragovi u pijesku…. Dođe vjetar, nestanu. Tragovi u snijegu, Sunce- nema ih.. Tragovi u blatu, Kiša-odlaze.. Na srcu, u duši-ostaju. Zauvijek Da barem mogu izbrisati neka sjećanja, neke događaje, obrisati ih, kao prašinu sa starog sata. Nije mi žao što su se dogodili neki trenuci, uživala sam u njima, ali ne znam se nositi sa prošlošću.. Uvijek se stvore neke slike, koje su dovoljne da postanem tužna.. Ali zašto? Zašto jednostavno ne mogu prihvatiti činjenicu da je sve otišlo, i neće se vratiti? Zašto ne mogu biti sretna zbog predivnih sati, tjedana, godine… Sve me dira, svaka sitnica, i znam da to nije dobro…nije dobro.. Pa kako ću se nositi s težim stvarima u životu? Previše razmišljam, tako nastaju problemi, koji realno ni ne postoje, ja ih izmišljam.. Možda volim kompliciran život… Za sve ću okrivit pms, to je najjednostavnije. Proći će.. |
Bila sam izgubljena, pronašla sam se u toplom biću tvoje neprocjenjivosti, u nekoj magiji zbog koje sam sretna (nekad tužna i luda), U TEBI-mojoj nadi za život. Ali sada je kraj….. Nema života, uzeo si nadu…. Kraj. |
Tisuću zvukova javlja se u mislima, Stotine tuđih razmišljanja zabija se u mozak… I nemam snage razumjeti, nemam snage slušati. Prostor oko mene ispunjen je neizrečenim glupostima, I beskrajnim lažima i šumovima koji ubijaju. Zaglušujuće postaje glasno, Bol postaje mučenje, Prostor se zatvara, postaje sve manji, i manji… I nestaje… I ostajem u vlastitim mislima, vlastitim Šumovima svojeg mučenja. I to je previše……….. Zatvaram se, postajem sve neprimjetnija….. I nestajem.. |
Oštri glasovi odzvanjaju, u mojoj sobi, odbijaju se poput najgore jeke… Srce tupo udara, lagano i bolno. Čudna toplina i nestvarne stvari. Osjećaj da mi je srce zauzelo svaki organ, sve postaje tupo. Samoća hrani neispunjene osjećaje, osjećaje praznine.. Želim plakati, izbaciti teret, ali suze nisu dovoljne. I želim se smijati, ali nema razloga… Čemu ismijavati nesreću. Ponovo zujanje, odvodi me u dubinu, u najtamniju spilju vlastitog straha. I nema izlaza, samo kamen, stijene, teške i ogromne, hrapave, oštre.. Osjećam pod prstima.. i hladnoća… svježina… Čujem svoje disanje, jedino što postoji. Kao da diše netko drugi, neko prestrašeno biće koje želi pobjeći, ali ipak osjeća neku povezanost, neobjašnjivo… ali to sam ipak samo ja… |
"Stajala je kao obamrla, znajući da je živa još jedino stoga što joj kuca bilo koje kao da je nalik na zaglušnu glazbu, izbijalo iz nje i ispunjalo cijelo polje. Tlo joj je pod nogama bilo mekše od vode, a brazde joj se učine poput golemih tamnosmeđih valova što se slamaju o obalu. Sva sjećanja, sve misli što ih je imala u svijesti u hipu joj bljesnu pred očima poput tisuća iskrica kakva vatrometa. Obuze je neka vrsta ludila, prepadne se, ali se uspije pribrati- nekako zbrkano, doduše, jer nikako da se sjeti uzroka svog strašnog položaja. Bolovala je samo od svoje ljubavi i osjećala kako je kroz sjećanje na nju napušta duša, kao što ranjenici u samrtnom hropcu osjećaju kako im život istječe kroz krvareću ranu." (G.Flaubert-Emma Bovary) |
< | kolovoz, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv