Oštri glasovi odzvanjaju, u mojoj sobi, odbijaju se poput najgore jeke… Srce tupo udara, lagano i bolno. Čudna toplina i nestvarne stvari. Osjećaj da mi je srce zauzelo svaki organ, sve postaje tupo. Samoća hrani neispunjene osjećaje, osjećaje praznine.. Želim plakati, izbaciti teret, ali suze nisu dovoljne. I želim se smijati, ali nema razloga… Čemu ismijavati nesreću. Ponovo zujanje, odvodi me u dubinu, u najtamniju spilju vlastitog straha. I nema izlaza, samo kamen, stijene, teške i ogromne, hrapave, oštre.. Osjećam pod prstima.. i hladnoća… svježina… Čujem svoje disanje, jedino što postoji. Kao da diše netko drugi, neko prestrašeno biće koje želi pobjeći, ali ipak osjeća neku povezanost, neobjašnjivo… ali to sam ipak samo ja…
Post je objavljen 22.02.2006. u 22:23 sati.