U polumraku ovog mjesta na kojem se trenutno nalazim, u ovom neodređenom vremenu, početak je izviranja straha. Polako se uvlači u mene, u cijelo moje biće, u dušu i tijelo i raste i prerasta me. Toplina postaje vruća i nepodnošljiva i osjećam kako se topim, kako vrućina topi sve , pa čak i ovaj strah koji se činio tako nepobjedivim. Kao da sanjam, spavam otvorenih očiju iz kojih izlaze kapljice topline i tako mi još jače griju lice. Ne osjećam ruke, ne osjećam tijelo, samo nepodnošljiva bol u dubini glave, a nema nikoga.. sve se izgubilo, promijenilo oblik i polagano odlazi.. a ja ostajem..i borim se..u ovom okrutnom svijetu..
Post je objavljen 09.03.2006. u 14:46 sati.