eviltwin

Umro je generalni sekretar CK. Ovaj put zapravo. Vanjka je sjeo na avion i pojurio brzo na jug, istim putem kojim su Tatari išli na konjima. Vanjka je skinuo kapu i zapravo nije puno razmišljao. "Takva su vremena" - samo to mu je prolazilo glavom, kao odgovor na nešto, a nije bio siguran što. I još, pitao se jesu li čitali Kurta. I još "kurta-murta kurta-murta" i kako su misli čudne, a ne treba ih se stidjeti - treba ih reći.

Držeći u rukama Paustovskog, Vanjka je imao osjećaj kao da zajedno s njim drži i tu knjigu "koja treba da se nađe pri ruci", da drži u rukama Rusiju, ili barem "srednjorusku oblast zemlje crnice", da ima u rukama Puškina, Čajkovskog, da ima u rukama Ruse.

Vanjka se točno sjeća trenutka kad mu je na glavu pao Dostojevski. Njega nikad nije imao u rukama - uvijek mu se činilo baš to, da mu je pao na glavu.Ciolkovski i Vanjka se domahuju za okruglim stolom, vajar Golubkina predstavlja novu statuu

- Sergej? Oprostite, jeste li Vi Sergej?
- Sergej? Ne, ja sam Vanjka!
- Oprostite...

Vanjki se učinilo kao da je na aerodromu, a ne u predvorju kazališta. Poželio je da malo zastane, htio je vidjeti toga Sergeja, koji je sigurno prevalio golem put da bi došao tu, na isto mjesto gdje i on, Vanjka, toliko puno je prešao, a sada postoji prilično velika mogućnost da se izgubio negdje u ovom, ne tako velikom gradu, a da nikog ne može pitati jer nitko, nitko tu ne govori njegov jezik, nitko ne razumije ni riječ, mada smo se nekad sasvim dobro mogli sporazumjeti, Sergej, je li tako, Serjoženjka?

- Tako je, Vanjka!

Iznenađeno se osvrnuo. Iza njega nije bilo nikoga.

Vanjka se nostalgično prisjeća vremena okrupnjivanja zemljišta. Uvijek je nastojao imati svoj mali vrt, s petrusimulom, selenom, kapulom, pomidorama, a onda su stigli neki uniformirani momci i "proveli postupak okrupnjivanja". Ne, ništa nisu dirali, niti su izgazili vrt, samo su nešto zapisivali. Otišli su prašnjavim kolima kako su i došli, ali Vanjka je znao da više ništa neće biti isto.


Vanjka je otišao u grad i upisao se na univerzitet. Tamo je od uličnih pjevača stalno tražio da mu opet i opet pjevaju onu o "radosti pređašnjih leta" ("Citira je Paustovski, znate", govorio im je. "Kako ne bismo znali", odgovarali su) i u šešire im ubacivao pregršti sitnih novčića, koliko god je imao.

- Anspiče, ovo će biti bez multimedije. Popis usuvo, s malo teksta, slobodnog prijevoda i uklapanja Vanjke :)
"Nakon što sam vodio ljubav s tobom" - o prijevari, motelu, krivnji i ljubavi
Mala, zašto ne osjećamo krivnju, zašto se čini sve tako u redu,
kad radimo nešto prljavo u unajmljenoj sobi, večeras?
"Radi pjesme" - tuga, nametanje krivnje i možda nesporazum, pretjeran oprezKad će vidjeti da je dobiti samo izgubiti
Sve što mi nudi su lanci - moram odbiti
"Prazna kutija" - poslije: gorčina, skuliravanje, ritam, nestanakRekla je da mi šalje sve što joj nikad nisam dao
Rekla je: napuni je i pošalji natrag. Pa sam joj poslao natrag praznu kutiju
"Psihodjevojka" - ultimativna psiho/ljubavna pjesmaAko ja budem tvoj psiholog,
tko će biti psihologov psiholog?

- A sada, na pozornicu pozivamo Vanju da proglasi pobjednika! Hajde, Vanjka naš, dođi, popni se!
- Hvala. Dakle, u kategoriji psiho/ljubavnih, od pet nominiranih, iako redom sjajnih kandidata, pobjednik ipak ni jednog trenutka nije bio upitan. Kipić ide australskom kantautoru Nicku Caveu!

"Od nje do vječnosti" - i to verzija iz "Neba nad Berlinom"
Čujem kako plače. Suze cure kroz pukotine,
na moje lice. Hvatam ih u usta!

Vanjki je jednom davno neki kukac sjeo na lice i stao mu isisavati krv i, činilo se Vanji, sve drugo što se još može pronaći unutra. Puno kasnije, Vanjka je odjednom primijetio da mu to isto vrlo često čine i - ljudi. Dakako, Vanja je dotad već razvio apstraktnu kognitivnost i razumijevanje za ono što se u školi naziva "preneseno značenje". Često mu se takvo značenje činilo i mnogo stvarnije...

učit ću voziti i učit ću talijanski da mogu sam da mogu sve sam

Teško je to uopće opisati. Babu Rogu je Vanjka vidio jednom u nečem nalik halucinaciji, a čemu tada nije znao imena. Baba Roga je u Vanjinoj glavi nastala kad je tamo ubacio Vanjin tata, pričajući priču o Ivici i Marici, šarenu kombinaciju lijepih kućica od čokolade i strašnih krušnih peći u kojima se peku - djeca! Trebala je unutra biti i neka pouka, od djece se traži nepovjerljivost prema lijepim šarenim slatkim stvarima, kad im ih nude nepoznati. No, Vanja tada nije razumio tu poruku, razumio je samo boje, slatko, strah, vatru i sretan završetak. Međutim, takav završetak nije donosio zaborav boje i slatkog, a pogotovo straha i vatre, pa kad su gasili svjetla i tjerali Vanjku spavati, on je dugo gledao u ormar iscrtan nekim neobičnim drvenim šarama, a one su se pretvarale u crte lica babe Roge...


da, Vanjki su, kad je bio mali, poklonili plavu mornarsku kapicu

Cijelo jutro Vanjku je udarala struja, što god da je dotaknuo. Svaki put ga je tako streslo, da mu se u srce uvukao neki nemir. To ga je podsjećalo na nagle valove hladnoće, one što ih je znao osjetiti na zimskim sprovodima. Sjetio se razgovora s monahom o pijankama na pogrebima u Meksiku. "Ali, Vanjuška!" govorio mu je monah, s lažnom prisnošću, uvjeravajući ga u nešto, a Vanja je cijelo vrijeme mislio kako monahu iz nosa viri nešto žućkasto i sasušeno, čak ne previše gadljivo, ali da bi ga možda na neki način trebao upozoriti, a nije znao kako.

Samo jedan mršavi konj vukao je kolica sa šoferom i Vanjkom u Kislovodsk. Nad Kislovodskom stajalo je brdo s čijeg se vrha, kažu, za najvedrijih dana moglo vidjeti Crno more. Problem je što se za najvedrijih dana nikom nije dalo penjati na brdo, nego bi svi ostajali ispruženi na verandama, pušeći turkmenske lule. Vanja je na sve izlete odlazio noću. Tada su se događale sve velike avanture, o kojima je danju čitao u antologijama bajki. Noću se njegov grad zvao Lodz, a kroz Lodz su stalno projahavali kozaci na putu na istok, uvijek na istok, a imali su iste onakve kape kakvu je on kupio na vašaru u Ekaterinburgu. Vanjka je danas htio pjevati vesele proljetne sonete, no između neba i Kislovodska stao je debeli sloj oblaka kao da govori: ne idem nikud, a ptice su formirale jata na način koji su stari čitali kao: ništa od sunca, danas ništa od sunca...

u prošloj emisiji primili smo pitanje letećeg mrava: a šta mu je to na glavi?

Vanja se izlegao iz malog stvaralačkog jaja (veličine prepeličjeg). Dogodilo se to negdje 2004, u neuspjeloj istoimenoj pjesmi: "Vanja".

stih po stih
pjesnik korača
noć je duga
pera se laća

tko se pera laća
od pera će i poginuti

tako je Vanja, lutajuć pustinjom


Dva velika tunela dijele naš mali svijet na tri klimatska pojasa: kontinentalni, planinski i sredozemni. Točno se to osjeti po vremenskim prilikama, koje često bivaju sasvim različite na ulazu i izlazu iz tunela. Poslije drugog, cesta izbija na more, a zatim se opet uvlači u unutrašnjost - krševitu pustaru od vapnenca i čvornatog grmlja. Čitajući upravo neke ruske knjige sjetio sam se Vanje i zavirio u prašnjave foldere na najdonjim policama. Najnajdonjim, duboko duboko. Vanjka je rekao da sve skupa nije bilo vrijedno truda. Ja sam rekao da previše virtualnih Germana i, jao, Indijaca u pozi meditacije, obitava ovim prostranstvima i da je napokon potreban i jedan Slaven. Vanjka mi je rekao da brijem, naoštrio je pero, umočio ga u tintu i zapisao...

car Ivan Grozni osvojio je naš svijet
udarao žezlom o tlo da se sve treslo
Rusija se okrenula naglavce od njegovih samih srditih misli
zato ga i prozvaše: Grozni

po njemu sam dobio ime
a majka me, kao i sve majke, zvala Vanja, pokatkad i Vanjka
na zadnjem sjedištu kočije, oštreći pero, pomislih
i Ivana Groznog majka je zacijelo zvala Vanjka

Onda je na početku dodao naslov: "Vanjka Grozni". Rekao je: to je tek skica, da ne zaboravim misao. Najvažnije je da ne zaboravim majka-Vanjka. Ljepše ću to napisati kad stignemo u Ekaterinburg i kad se ispružim na ležaljci pod lipom, s pogledom na šumu.