Samo jedan mršavi konj vukao je kolica sa šoferom i Vanjkom u Kislovodsk. Nad Kislovodskom stajalo je brdo s čijeg se vrha, kažu, za najvedrijih dana moglo vidjeti Crno more. Problem je što se za najvedrijih dana nikom nije dalo penjati na brdo, nego bi svi ostajali ispruženi na verandama, pušeći turkmenske lule. Vanja je na sve izlete odlazio noću. Tada su se događale sve velike avanture, o kojima je danju čitao u antologijama bajki. Noću se njegov grad zvao Lodz, a kroz Lodz su stalno projahavali kozaci na putu na istok, uvijek na istok, a imali su iste onakve kape kakvu je on kupio na vašaru u Ekaterinburgu. Vanjka je danas htio pjevati vesele proljetne sonete, no između neba i Kislovodska stao je debeli sloj oblaka kao da govori: ne idem nikud, a ptice su formirale jata na način koji su stari čitali kao: ništa od sunca, danas ništa od sunca...