Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista

srijeda, 28.12.2005.

naslijeđe

Pisma sa ispisanih
tisuću stranica
sama i napuštena
čekaju smrt
na dnu vlažnih,
prljavih ladica.

Svako slovo
jedan trenutak,
svaki redak
jedna priča,
svaka stranica
ko oporuka
onim trenucima
kad izgubih hrabrost.

Negdje u nekoj brvnari
u poluraspadnutom stanju
bez peći za grijanje
zamrznute mašte
žena čeka samo
ovaj trenutak.

Nema me više
i tisuću pisama stoji
kao oporuka onomu
što nije smjelo...
... što nije moglo...
biti.

Ona piše tisuću i prvo,
posljednje pismo
najiskrenije od svih.
Šeherazada stihova
što nisu napisani
pa su ostali
potpuno moji.
Potpuno njeni.

Ovo je njen trenutak,
njene trube zovu na slavlje.
Nema me više...
Ipak, ladice se daju otvoriti
i tisuću pisama,
tisuću pjesama
ostaje

moja ostavština.

* klesani... *

Snovi
kao meduze
pretvaraju u kamen
ono što slabi.

U trenu sam jak
pa drugom zvijezdom desno
plovim do jutra.

Ali kad to iščezne
bez vilinske prašine
čudan zvuk me budi.

Ne volim tihe zvukove
u ovom svijetu tišine
što tako podli
nemaju hrabrosti
stati iza riječi
šaptanih u zboru
zmijskim jezikom.

Ne volim ni glasnu tišinu
koja očekuje
da nešto kažem,
no što želim reći
nije odveć pametno
pa i dalje šutim
pokorno...

Ili samo želim
da drugi to misle?

Ne daj Bože
da dospiju
u moje snove.

srijeda, 21.12.2005.

MOLITVA

Put kojim ne kročim sam
nesiguran je,
prljav, prašnjav i pust.
Anđeo ponekad
raširi krila
nekako baš
kad volja ode
i kad zamire strast.
Žena za koju nisam svjestan
koliko ju volim, a možda
ju nisam ni upoznao
poklanja sebe za svu moju ljubav,
sve ono što jesam.
Ona hoda ispred mene
i zna sve moje demone,
što ne žele da postojim..
Molim ju da mi oprosti
već sada sve greške
što ću ih neminovno počiniti,
sve ono čim ću ju povrijediti
i da me zagrli jer mi to treba.
Iako se činim odrastao
u sebi sam dijete sa tisuću
nemogućih pitanja,
svjestan da je i na ovom putu
sve puno sumnji i lutanja.
Često se čini da se spotičem,
onako prljav ostajem u blatu
i ovako malen previdim
da se ustvari nalazim
više i dalje nego prije pada.
Nastavljam dalje
jer za drugo ne znam.
Nesigurnim glasom
na klimavim nogama
izgovaram molitvu
da me kad konačno stignem
podigne i dočeka
prijateljski ispružena
Ruka.

srijeda, 14.12.2005.

Prozirna providnost
obučena je u haljinu
kroz koju nazirem
iluziju i laž...
Lakše je vjerovati
u sve ispričane priče
servirane na tanjuru
bez priloga da
uljepšaju stvar.
Riba pliva triput,
a ljudi nijedamput.
Tope se kao tableta
u čaši vode,
kao droga u
nesigurnu umu.
Prozirna providnost
stoji naga preda mnom,
a ja sam previše pristojan
da joj saspem u lice
sve što zaslužuje.

Laž ispričane priče
servirane bez priloga
na tanjuru
što čeka da konačno
bude razbijen.

utorak, 13.12.2005.

zapaljeni um...

Možda imam temperaturu
ili je samo prekasno
pa haluciniram... Ne znam.
Ne znam da li su slučajno
trenuci iskrenosti rijeđi
od potrebe za ljubavi
ili zagrljajem?
Zato rijetko shvaćam
da su jedini pravi put.

Ako sam, ipak, shvatio
da želim zagrljaje i dodire
bez ikakve pretenzije
ili perverzije
da li je došlo vrijeme
da nešto poduzmem
u ovoj igri šaha
sa samim sobom?
Nemam konja
da te zaskoči,
ni lovaca
da te ukradu
na daljinu.

Smotanost.
Iskrenost.
Glupost.

Oprosti ako nije dovoljno.

Zavidim ti na svemu
sa čim se nosiš
daleko bolje od mene.
Preosjetljiv lomim grane
predbožićnom drvcu
što bez tebe stoji
neokićeno.
Negdje tamo
prodaju bez pitanja
ono malo dostojanstva
što mi je još ostalo,
a sve što je bitno
je prekinuta lakrdija
mog vlastita egoizma.
Glumim patnju
dok se iznova hrvam
sa ovom boli poput starca
ne radeći ništa da to promijenim.

Koraci venu kao cvijeće
ako ih ne zalijevam,
postaju sve teži
dok se sve više
predajem štakama
kao da će me one
odnijeti kroz kišu
i ovih par mjeseci
kričave zime.

Možda imam temperaturu
ili samo haluciniram
grleći prikazu na
istrošenom jastuku
kao osnovnoškolac nastojeći
zašlatati trenutak kad
velikim očima nasmiješ
tmurnu sobu punu
ustajala zraka.

Derem se - Ženo! -
studena tijela
u prosincu
dok gorim nastojeći
pobrati češere
što su ti ispali
kao kićenica
zamišljena drvca
što miriši na smolu.

Gorim
i sve se vše borim
da ga ne zapalim.

utorak, 06.12.2005.

Iako mislim da su putokazi koje vidim tek svjetionici u mećavi, nekad su neophodni. Stajao sam uz cestu što za mene bijaše kao autoput nazirući tek svjetla automobila kroz pahulje snijega. Nisam mogao, a da se ne zapitam bi li bilo tako jednostavno da skočim pred jedan od njih i utopim se u zimi. Ta me misao proganjala samo za trenutak, no i trenutak je prevelik za nju. Okrenuh se nastojeći vidjeti neko čudno crveno svjetlo na vrhu nebodera. Oči vampira ili antena... Ovisno kako na to gledam. Kao i sve u životu. Rekoh da ću doma promijeniti ploču. Možda blues pretvoriti u jazz. Tugu u impovizaciju. Ili inspiraciju... Svejedno. Na moju imaginaciju pada prašina. Doba u kojem bi bilo zanimljivo biti tek je ispred mene. Kročim ponovno u neki svoj film i molim molitve koje još nitko nije izmolio Bogu kakvog samo ja vidim, a on nije ni izbliza onakav kakvim mi ga drugi žele predočiti, pijem pivo iako mi se gadi jer od njega barem lakše zaspim. Svaki san mi se čini prekratak i svaka livada na koju bih mogao leći premala. Dobro je dok mogu sanjati. Dobro je dok mogu spavati. . . Barem se tako čuvam da skroz ne poludim.
Umom se igraju skrivača neke čudne slike koje rijetko kad sačekaju da nabrojim do sto. Iskaču iza svakog ugla dopuštajući, slično Kairosu, da ih tek na trenutak ulovim za čuperak. Nož reže trenutak označavajući tako njegovu kratkoću. I bolje da je tako. Kad bi bio duži izgubio bi ljepotu. Stvari općenito gube ljepotu ako dugo traju ili ako im damo ime. Ime znači klasifikaciju, ladicu, oznaku... Tako je lako svemu dati ime i prihvatiti to kao takvo. Zašto ne bismo dali svemu svatko svoje ime? Zašto definirati svijet oko sebe? Radi sigurnosti? Možda, ali ona je ionako lažna... Onakva kakvom nam je predoče drugi.
Tko sam ja? U svjetlu nijekanja imena pitanje se čini sasvim logičnim... Uzimam pisanje kao sedativ dok živim ovu balkansku čajanku jer sam za sve drugo pomalo izgubio vjeru. No, ona je ipak diskutabilna i relativna stvar. Pitah danas nekog "Što ima nova?", ne iz klišeja, ne iz kurtoazije. Za promjenu. Koliko nas ustvari iskreno pita "Što ima nova?". Kome je od nas je zaista iskreno drago kada nekog upoznaju? Ljudi su banalni u svom egoizmu i zabiti u svoje življenje bez bitka i samo rijetko hvataju one trenutke od kojih je vjerojatno i sazdan ovaj svijet. Neki možda te trenutke ulove češće i tad se osjećaju ludima i napuštenima jer ih nitko ne prepoznaje.
Doživljavam dvije muhe u mojoj neposrednoj blizini i upravo je jedna drugu lupila u oko. Hoće li joj ostati modrica to ćemo tek vidjeti. Koja će biti njena osveta? Da li se muhe uopće osvećuju? Ne znam odgovor na to pitanje i molio bih da mi ga netko javi ako zna. Upaljač gori dok tražim svoju livadu na koju ću leći. Nema dovoljno trave da ju zapalim i tako ispušem sve frustracije koje me gone kao zečeve neki nedresirani psi. Tramvaj prolazi pored mene u neku novu daljinu i ja se pomalo gubim u toku misli. Skačem u mjestu pokušavajući barem sa sebe strgnuti vreću za spavanje, no i dalje kao i ostali spavam bez poante. Teško je dati poantu rastrganom snu... Previše alkohola i sumraka, a premalo zore... Mali masni čvarak patuljak dolazi do mene i nastoji me nagovoriti na neki zamišljeni randevu sa nekom zamišljenom ženom. Ne pristajem. Da ju slučajno sretnem nikad ne bi bila kao sada. Potpuno moja. Stojim kao Šantićevo ropče pored sultanove kćeri, no za razliku od njega ne odgovaram ni na čija pitanja. Primjer govori sve samo kad bi htjeli vidjeti. Jezik stoji isplažen dok se rugam cijelom svijetu za promjenu sretan i zadovoljan što sam barem na trenutak dao razmišljati da li postojimo ili se samo prilagođavamo. Mi smo ustvari kamenje i svatko od nas kleše sam sebe. Nažalost, nikad nisam bio dovoljno dobar u likovnim umjetnostima.

ponedjeljak, 05.12.2005.

PEDAGOGIJA

Usne plaču,
a oči me lažu.
Riječi i suze
su isto.
Prve tako varljive
kad kažu
kako sam dobro
kad nastavljam dalje.
Druge tako opasne
dok teku
u kriva vremena
suhe poput vina.
Pakujem Božić
u blagdansko ludilo,
a svi se čude
stalnoj paranoji.
Slušam jeku
što vrišti blizu mene
kako sam sam kriv
što osmijeh vene
jer kao i drugi
ne mogu zapakirati ništa
osim onoga što imam.
Nije pristojno odbiti poklon
koliko god mrzak i hladan bio,
ali osjećam se izložen
kao čizmica na prozoru
u kojoj nitko osim mene
ne može hodati.

Usne plaču,
a oči me lažu.

Zašto je tako teško
obući tuđe
cipele?

subota, 03.12.2005.

Johnny i Andrić?

Ono Što je Miroslav Krleža za hrvatsku književnost, to je Branimir Štulić za hrvatski rock – tako misli Miljenko Jergović. A može li se pitati obrnuto: što je Krleža za hrvatski rock, a što Johnny za hrvatsku književnost?

Danas starci razmetnu sinu svom donesoše mesine mrsne, novaca i nekoliko tipičnih savjeta. Između ostalog donesoše i Novi list u čijem prilogu naletjeh na ovo pitanje pod velikim naslovom :
Je li Johnny važniji od Andrića?
Zanimljiva je usporedba njih dvojice pošto su se obojica deklarirali kao ljudi čija država više ne postoji, a obojica se koriste za nečije ideološko - političke igre. Za to ih vjerojatno koriste ljudi koje su obojica prezirali, pa im do njihova mišljenja zasigurno ne bi previše stalo. Pitanje je li Johnny Štulić pjesnik ili ne besmisleno je i može ga postaviti samo netko tko nikada nije čitao njegove tekstove. Da se glazbenici kod nas još uvijek premalo cijene u vodama književnosti stoji, no ako poput Popovića kažemo da je Johnny važniji od Andrića trebamo li to uzimati kao opću ocjenu? Prepustimo sve ukusima, ali da je Johnny i meni neusporedivo važniji od Andrića moje je subjektivno mišljenje. Ne bih išao toliko daleko da poput onih u Novom listu kažem kako izražavam mišljenje cijele jedne generacije, ali Branimir Štulić je bio ispred svog vremena u režiji svog vlastita filma. Možda će i za njega jednom netko reći kako je samo nastojao objasniti ljudima oko sebe što vide i što ih okružuje, kao što je Don McLean to učinio s Van Goghom, ali ja se ipak nadam da će završetak pjesme biti drugačiji tj. da će barem neki od nas shvatiti poruku... Dotad, da se malo dotaknem i Andrića, gubit ćemo se u polemikama je li on srpski, bosanski, hrvatski ili jugoslavenski pisac zanemarujući djelo kao takvo. Kao što je parafrazirajući Nietzscheovo Bog je mrtav Bahtin odgovorio Autor je mrtav i živi kroz svoj opus, tako se i ja pitam nije li sve več rečeno? Sjetih se Društva mrtvih pjesnika i ne mogu si pomoći, a da se ne zapitam koliko ćemo još morati istrgnuti stranica ovakvih suhoparnih tekstova dok ne shvatimo da su i jedan i drugi sve što su imali za reći odavno - napisali.

četvrtak, 01.12.2005.

Zagušljiva tamna soba. Na podu mrlje za koje ne znam odakle su. Vino ili krv? Fikcija ili... ?? Zaglušujem emocije, zatomljujem suze. Svijet se mijenja. Neka lagana glazba vuče na crveno, na komunizam kakav se nikad nije ostvario. Onaj Lennonov. Zaboravljam odakle sam. Cvilim poput psa željnog malo pažnje. Sebično. Prikaze plešu kao dijete što uči prve korake. Zaboravio sam da su nekada ti koraci najteži. Kao i prijateljstvo naglo prekinuto zato što nekom moje filozofiranje i pametovanje ide na živce. Pogrešni su dani u takvom raspoloženju, rekao je još Čorba dodavši kako ipak treba ostati đubre do kraja. Iznevjerih sam sebe i sad pišem kao ispušni ventil bez auspuha. Zašto se osjećam kao da vozim kajak na divljim vodama, a nekako te divlje vode idu nekamo kamo ja ne smijem? Kajak se svako toliko napuni vodom i prevrne. Uvijek iznova uskrsnem nakon utapljanja i zapamtim količinu nagutane vode. Za drugi put. Zagušljiva tamna soba vapi za čišćenjem, no ja nemam ni živaca ni snage. Da završim parafrazirajući Bajagu:

Teoretski sve to lijepo zvuči
malčice je drukčije u praksi...

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.


Ukoliko imaš više za reći (mail)

Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs

some things that should be seen

lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK