Snovi
kao meduze
pretvaraju u kamen
ono što slabi.
U trenu sam jak
pa drugom zvijezdom desno
plovim do jutra.
Ali kad to iščezne
bez vilinske prašine
čudan zvuk me budi.
Ne volim tihe zvukove
u ovom svijetu tišine
što tako podli
nemaju hrabrosti
stati iza riječi
šaptanih u zboru
zmijskim jezikom.
Ne volim ni glasnu tišinu
koja očekuje
da nešto kažem,
no što želim reći
nije odveć pametno
pa i dalje šutim
pokorno...
Ili samo želim
da drugi to misle?
Ne daj Bože
da dospiju
u moje snove.
Post je objavljen 28.12.2005. u 00:57 sati.