Usne plaču,
a oči me lažu.
Riječi i suze
su isto.
Prve tako varljive
kad kažu
kako sam dobro
kad nastavljam dalje.
Druge tako opasne
dok teku
u kriva vremena
suhe poput vina.
Pakujem Božić
u blagdansko ludilo,
a svi se čude
stalnoj paranoji.
Slušam jeku
što vrišti blizu mene
kako sam sam kriv
što osmijeh vene
jer kao i drugi
ne mogu zapakirati ništa
osim onoga što imam.
Nije pristojno odbiti poklon
koliko god mrzak i hladan bio,
ali osjećam se izložen
kao čizmica na prozoru
u kojoj nitko osim mene
ne može hodati.
Usne plaču,
a oči me lažu.
Zašto je tako teško
obući tuđe
cipele?
Post je objavljen 05.12.2005. u 21:29 sati.