Put kojim ne kročim sam
nesiguran je,
prljav, prašnjav i pust.
Anđeo ponekad
raširi krila
nekako baš
kad volja ode
i kad zamire strast.
Žena za koju nisam svjestan
koliko ju volim, a možda
ju nisam ni upoznao
poklanja sebe za svu moju ljubav,
sve ono što jesam.
Ona hoda ispred mene
i zna sve moje demone,
što ne žele da postojim..
Molim ju da mi oprosti
već sada sve greške
što ću ih neminovno počiniti,
sve ono čim ću ju povrijediti
i da me zagrli jer mi to treba.
Iako se činim odrastao
u sebi sam dijete sa tisuću
nemogućih pitanja,
svjestan da je i na ovom putu
sve puno sumnji i lutanja.
Često se čini da se spotičem,
onako prljav ostajem u blatu
i ovako malen previdim
da se ustvari nalazim
više i dalje nego prije pada.
Nastavljam dalje
jer za drugo ne znam.
Nesigurnim glasom
na klimavim nogama
izgovaram molitvu
da me kad konačno stignem
podigne i dočeka
prijateljski ispružena
Ruka.
Post je objavljen 21.12.2005. u 22:54 sati.