Iako mislim da su putokazi koje vidim tek svjetionici u mećavi, nekad su neophodni. Stajao sam uz cestu što za mene bijaše kao autoput nazirući tek svjetla automobila kroz pahulje snijega. Nisam mogao, a da se ne zapitam bi li bilo tako jednostavno da skočim pred jedan od njih i utopim se u zimi. Ta me misao proganjala samo za trenutak, no i trenutak je prevelik za nju. Okrenuh se nastojeći vidjeti neko čudno crveno svjetlo na vrhu nebodera. Oči vampira ili antena... Ovisno kako na to gledam. Kao i sve u životu. Rekoh da ću doma promijeniti ploču. Možda blues pretvoriti u jazz. Tugu u impovizaciju. Ili inspiraciju... Svejedno. Na moju imaginaciju pada prašina. Doba u kojem bi bilo zanimljivo biti tek je ispred mene. Kročim ponovno u neki svoj film i molim molitve koje još nitko nije izmolio Bogu kakvog samo ja vidim, a on nije ni izbliza onakav kakvim mi ga drugi žele predočiti, pijem pivo iako mi se gadi jer od njega barem lakše zaspim. Svaki san mi se čini prekratak i svaka livada na koju bih mogao leći premala. Dobro je dok mogu sanjati. Dobro je dok mogu spavati. . . Barem se tako čuvam da skroz ne poludim.
Umom se igraju skrivača neke čudne slike koje rijetko kad sačekaju da nabrojim do sto. Iskaču iza svakog ugla dopuštajući, slično Kairosu, da ih tek na trenutak ulovim za čuperak. Nož reže trenutak označavajući tako njegovu kratkoću. I bolje da je tako. Kad bi bio duži izgubio bi ljepotu. Stvari općenito gube ljepotu ako dugo traju ili ako im damo ime. Ime znači klasifikaciju, ladicu, oznaku... Tako je lako svemu dati ime i prihvatiti to kao takvo. Zašto ne bismo dali svemu svatko svoje ime? Zašto definirati svijet oko sebe? Radi sigurnosti? Možda, ali ona je ionako lažna... Onakva kakvom nam je predoče drugi.
Tko sam ja? U svjetlu nijekanja imena pitanje se čini sasvim logičnim... Uzimam pisanje kao sedativ dok živim ovu balkansku čajanku jer sam za sve drugo pomalo izgubio vjeru. No, ona je ipak diskutabilna i relativna stvar. Pitah danas nekog "Što ima nova?", ne iz klišeja, ne iz kurtoazije. Za promjenu. Koliko nas ustvari iskreno pita "Što ima nova?". Kome je od nas je zaista iskreno drago kada nekog upoznaju? Ljudi su banalni u svom egoizmu i zabiti u svoje življenje bez bitka i samo rijetko hvataju one trenutke od kojih je vjerojatno i sazdan ovaj svijet. Neki možda te trenutke ulove češće i tad se osjećaju ludima i napuštenima jer ih nitko ne prepoznaje.
Doživljavam dvije muhe u mojoj neposrednoj blizini i upravo je jedna drugu lupila u oko. Hoće li joj ostati modrica to ćemo tek vidjeti. Koja će biti njena osveta? Da li se muhe uopće osvećuju? Ne znam odgovor na to pitanje i molio bih da mi ga netko javi ako zna. Upaljač gori dok tražim svoju livadu na koju ću leći. Nema dovoljno trave da ju zapalim i tako ispušem sve frustracije koje me gone kao zečeve neki nedresirani psi. Tramvaj prolazi pored mene u neku novu daljinu i ja se pomalo gubim u toku misli. Skačem u mjestu pokušavajući barem sa sebe strgnuti vreću za spavanje, no i dalje kao i ostali spavam bez poante. Teško je dati poantu rastrganom snu... Previše alkohola i sumraka, a premalo zore... Mali masni čvarak patuljak dolazi do mene i nastoji me nagovoriti na neki zamišljeni randevu sa nekom zamišljenom ženom. Ne pristajem. Da ju slučajno sretnem nikad ne bi bila kao sada. Potpuno moja. Stojim kao Šantićevo ropče pored sultanove kćeri, no za razliku od njega ne odgovaram ni na čija pitanja. Primjer govori sve samo kad bi htjeli vidjeti. Jezik stoji isplažen dok se rugam cijelom svijetu za promjenu sretan i zadovoljan što sam barem na trenutak dao razmišljati da li postojimo ili se samo prilagođavamo. Mi smo ustvari kamenje i svatko od nas kleše sam sebe. Nažalost, nikad nisam bio dovoljno dobar u likovnim umjetnostima.
Post je objavljen 06.12.2005. u 21:18 sati.