Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista

utorak, 29.11.2005.

***

ULICA
GLAVA ŠTO RASTE
BALON HELIJA
HIDROGENSKA BOMBA
ŠTO SVAKOG DANA
IZNOVA EKSPLODIRA

ZAČARAN KRUG

NE STOJIM UZALUD
BEZ KOŽE
OGULJEN DO KOSTI
U RAZRUŠENOM SVIJETU

NE NOSIM ŠMINKU
JER OSTAVLJA TRAGOVE
PRONAĆI ĆE ME ONI
ZA KOJE ŽELIM
DA ME NAĐU

PRIHVATE LI RIZIK
DA IH OGULIM
DO KOSTI

KURTIZANA

Ponekad poželi
otići na sva mjesta,
razodjenuti sve žensko
i voljeti sve ljude.

No, mjesta su prljava,
dosadna i plošna.
Prizemna.

Žensko slično
igra uvijek iznova
ulogu života.

Ljudi djeluju prazno,
sluzavo i istrošeno
u skrovištu od
lateksa.

Ostaje joj samo
da raširi noge
i sve ih primi
u svoje pjesme.

petak, 25.11.2005.

*buđenje*

prošla je
još jedna od mnogih
sa svojim crvenim očima
od nespavanja ili vampirluka
sa čvrsto stisnutom kavom
u izblijedjelim rukama.
Jutarnje buđenje
spada u neke nove fantazije,
a sve što noć nudi
odavno je kupljeno
i preprodano kao svaka smrt
zapakirana u celofan.
Zaboravih na svirku gitare
što zvuči kao violina
i na ovaj mjesec
na koji svake godine
iznova zavijam.
Prošla je
još jedna od mnogih
i privukla sekundu razmišljanja
što me na trenutak odmakla
od svih.
Nemam više krvi za ispiti,
suši sam od baruta
i dilam davno otkrivene stihove
negdje između noći
i buđenja.

četvrtak, 24.11.2005.

ZAGREBAČKA NOĆ

Zagrebačka je noć žena
odjevena u maglenu haljinu
bez zvijezda.
Na sebe je stavila
parfem od snijega
ne bi li prividom
ubila hladnoću.
Zagrebačka je noć
posječena grana
zbog koje zastanem
prepustivši sve
mirisima pahuljica
kroz koje prodire
prozirna neonska haljina.

Požuda polako pritiska,
nagon me siluje do gubitka
svijesti i imena.
Ne postojim.
Svlačim haljine s nje,
a one dotiču grane
tvoreći tako
sasvim moju
pjesničku sliku.
Ljudi prolaze
gledajući ispod sebe
u neke maglene daljine.
Ne vide mene u ekstazi
i ne vide nas kako spaljujemo
zadnje dodire zime
svršavajući u isti tren.

Odlazeći trenutak
prekrštavam u uspomenu
zahvaljujući usput
zadovoljenoj ženi
u maglenoj haljini
bez zvijezda.

petak, 18.11.2005.

JUGBAND BLUES

JUGBAND BLUES

It's awfully considerate of you to think of me here
And I'm much obliged to you for making it clear
That I'm not here.
And I never knew the moon could be so big
And I never knew the moon could be so blue
And I'm grateful that you threw away my old shoes
And brought me here instead dressed in red
And I'm wondering who could be writing this song.
I don't care if the sun don't shine
And I don't care if nothing is mine
And I don't care if I'm nervous with you
I'll do my loving in the winter.
And the sea isn't green
And I love the queen
And what exactly is a dream
And what exactly is a joke.
(Syd Barret)

Znam da misliš da postojim, znam da ti se čini da gledaš u mene ali sve je to samo laž. Jer tko ti kaže da nisam privid, virtualna stvarnost koju samo ti vidiš? Oštrim nožem režem uzicu što veže zdravi um da ne pobjegne od tebe. Ljepotice svog svijeta stvorenog da te zadovolji kad ništa drugo ne može.
Ovo što vidiš nisam ja. To je samo gluma. Govorim ti ono što želiš čuti. Dopuštam ti da se zaljubiš u moju iluziju jer znam da istina nije dovoljno dobra. Nekoliko pari starih cipela u ormaru svjedoče o putniku koji se nikada nije dugo zadržao na jednom mjestu. Nikada dovoljno dugo da bi shvatio da je sve oko njega upravo takvo kakvim se čini. Da ne treba idealizirati. Besmislenost iluzije, mašte i ideala u svijetu oko mene je očita. No ja i dalje vjerujem da je mjesec isuviše plav i velik da bih prestao na njega zavijati.
Reći ćeš da sam lud i da me treba poslati na liječenje. Reći ćeš da se bojiš da me ne nađeš u krevetu ili kadi prerezanih vena sa oproštajnim pismom na ormariću u kojem kažem da sam samo htio okusiti smrt. Kad ti već nisi tako dugo poljubila moje usne tada sam prisiljen potražiti drugu ljubavnicu. Problem je bio samo u tome što nisam znao da se zove Smrt i da ima sadomazohističke sklonosti. Da, ja sam sada samo iluzija i ovo što vidiš tek je privid onoga što sam nekad bio. Moja nova ljubavnica isisala je iz mene sve ono što me činilo bar malo sličnim tebi. Sada sam utvara, duh iz neke druge dimenzije. Pitam se, ako je to istina, tko onda piše ove redove?
Ne tresi me! Ne izgovaraj moje ime tako glasno! Samo me mama tako tresla, ali nju sam, za razliku od tebe, volio. Ženo, napraviš li to još samo jednom tada ću konačno prerezati tu tanku uzicu koja ti čuva razum. Ti nisi sirena te sreće da se vratiš moru. Možeš se vratiti samo u jednu moru a ta se nalazi negdje u mojoj glavi. Vjeruj mi, nije zelena niti plava, maglovita je kao zimsko jutro nad gradom i nalazi se negdje u meni. Hm... A kada konačno budeš ostavljena kao pas lutalica i preplavljena trajnim ožiljcima na psihi tada, samo tada ću te uzeti i iskasapiti kao najgori ubojica samo zato što te volim. Volim i mrzim. I što je san? I što je šala? Čuješ li!? ČUJEŠ LI!? Svira gitara i odjekuje smijeh luđaka samo za tebe tatina djevojčice
- Kurvetino stara.

četvrtak, 17.11.2005.

ljetni zaostatak

LUŠKI AKVAREL

Kažu da se u svakom akvarelu prelijevaju boje. Ne bih znao jer nisam slikar, no znam da se ovih dana prelijevaju misli. Teško nastale kao što u današnje vrijeme misli općenito teško nastaju, a kad nastanu onda se krenu prelijevati do apstrakcije pa ih ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Nije bez razloga opjevana ova Vela Luka... Ne znam da li ono modro more i zeleni borovi imaju neke posebne veze sa blagom podvojenošću koju osjećam ili je ona uzrokovana ljetnim temperaturama što se ovdje penju do četardesetak stupnjeva. Dobro mi dođe za promjenu i kino pod zvjezdama gdje u društvu koje najvjerojatnije do sljedeće godine neću vidjeti gledam filmove koje, da sam u Zagrebu, ni u ludilu ne bih gledao. Ovako sve djeluje pomalo fiktivno, a kako sam ja, prije svega, u nekoj svojoj sasvim nejasnoj fikciji, dopustio sam si malo hedonizma i zadovoljstva. Ostavljen sam sa svojim perverzijama glumim predstavu monologa dok ne dosadim svima oko sebe i baš to je ono što mi najviše paše. Uostalom, svi imamo svoje vlastite perverzije, samo što je za razliku od mene većina dovoljno pametna da o tome ne priča. Ne opterećujem se previše i znam da ne zvučim suvislo. No, ovo je ipak akvarel i misli ne bi ni trebale zvučati suvislo. Ionako je većina onoga što imamo prilike vidjeti, čuti ili pročitati potpuna glupost, pa ni ovaj tekst nije iznimka od tog sveprisutna pravila.
REHABILITACIJA... Možete čuti tu kompliciranu riječ u bezbroj različitih konteksta, pa se tako kod nas rehabilitiraju zatvorenici, lažljivci, političari (mada nisam siguran da su to dvije različite kategorije), profesori, preljubnici, studenti i alkoholičari... Svi se nešto rehabilitiraju jer su svi kao nešto zgriješili protiv uvriježenih moralnih konvencija. Rehabilitiram se i ja i to u mnogim smislovima te riječi. Rehabilitiram se od svojih fizičkih problema i to je jedino što u svom licemjerju javno priznajem u svakoj situaciji, no rehabilitiram se i od zaglupljenosti, zaljubljenosti, zapijenosti i zatupljenosti, a to je samo ono čega se u ovom trenutku mogu sjetiti. Vela Luka je idealno mjesto za tako nešto jer jednom rekovalescentu kao što sam ja nudi sve što je potrebno. Glazbu, relativno zgodne žene i jedan rehabilitacijski centar zanimljiva naziva Kalos koji, u svojoj sentimentalnosti zbog toga što sam tu napravio prve korake kad mi nitko nije davao šanse, smatram najboljim te vrste u našoj maloj državi. Naravno da je prva asocijacija kad čujem riječ Kalos uvijek kaos pa se, zbog kaosa koji proživljavam kao i zbog kaosa koji vidim oko sebe, ovdje zbilja osjećam kao kod kuće. Profil ljudi što se tu rehabilitiraju uglavnom naginje prema starijoj populaciji prepunoj zanimljivih priča, no to će najvjerojatnije biti tema za neki drugi tekst.
Osvrnuo bih se ipak na nekoliko posebnosti koje su mi prepriječile melankoliju zadnjih dana. Tzv. osobe s posebnim potrebama ukoliko žele radom ostvarivati vlastita mala čuda, rehabilitaciju moraju smatrati nužnošću, bila ona fizička ili karakterna sasvim je svejedno... Nerijetko i sam ostanem zatečen onime što su neke od takvih osoba sposobne ostvariti. Spomenuo bih ovdje dvije krajnosti, dva pola shvaćanja i jednu pogrešku koju sam počinio potpuno nesvjestan iste. Svaki tip fizičkog oštećenja ima idealan tip rehabilitacije. U teoriji, no ona je najčešće drugačija od prakse, što potvrđuje svaki realniji pogled na svijet oko sebe. Nema te teorije koja osigurava uspješnu rehabilitaciju. Jedina vrijedna spomena je ona koja se geografski nalazi negdje između dva uha osobe koja se rehabilitira. Djevojka koju želim spomenuti i koja predstavlja onaj jedan pol shvaćanja boluje od bolesti zbog koje ne može normalno koristiti ruke i noge, a kad govori u potpunosti je razumiju samo njeni najbliži. Usprkos tome njena briljantnost, bilo da se radi o bilo kojem obliku kreativnosti (slikanje, pisanje...) ili najobičnijoj komunikaciji ostavlja me bez teksta. Ljudske veličine su zaista oko nas i zbog takvih kao što je ona ostajem posramljen u svojoj predstavi što ju igram, svom monologu za mase... Ona je ta koja me upozorila i na pogrešku:

„Ne osobe s posebnim potrebama, nego osobe specijalnih sposobnosti” , rekla je.
Nisam imao odgovora na to. Kad je netko toliko bolno u pravu onda ti ostaje samo da pogneš glavu i suočiš se s vlastitom greškom. Dubina osobne i okolne dvoličnosti i gluposti izjeda me do srži te prisiljava na sram... U skladu s tim naslov ovog teksta trebao bi biti Pogled preko barijera no nisam siguran da sam sposoban vidjeti svijet onim očima kakvim ga ona vidi. Nisam siguran niti da to želim. Nije svatko od nas predbilježen za ulogu Supermena. Možda se jednostavno želim, zajedno sa svima oko sebe, truditi koliko mogu. Više od toga je vrlo teško ponuditi.
Sad dolazimo i do onog drugog pola shvaćanja. Pola koji se u svojoj veličini otvorio preda mnom istog dana kad i one riječi i koji mi je još jednom dokazao kako se zaista sve nalazi u glavi. Odrastao čovjek, sa daleko manjim problemom od spomenute djevojke, gleda kako čitava grupa radi u bazenu vježbe razgibavanja. Sve što radi u njegovom se slučaju svodi na gledanje i riječi. Riječi kako ništa ne valja, kako njemu nitko ništa ne garanitira, te kako se on osjeća gore nego kad je stigao... Ruku nije pomaknuo, nogu nije podigao, ali je svejednako pljuvao sve koji su mu pokušali na to ukazati. Ispod njegove časti, ispod ponosa i ispod iscifrana odjela kakvo nosi svuda, skriva se jedna ljuštura koja se uporno želi prikazati nečim što nikako nije. Ne zavređuje ni naziv idiota jer Forrest Gump nam je dokazao da i oni mogu biti izvanredni ljudi. On će uvijek teoretizirati koju čašu bi bilo najbolje uzeti no nikad neće ispiti život, zato što o njemu nema pojma. Trulež i gnoj skriveni su ispod perja takva pauna. Kompleksi i zavist... Nikad se on nije pomirio sa životom, njemu je on najveći protivnik i gad. On će govoriti svima što i kako bi trebalo, a zapet će negdje u svojim govnima. Dva pola shvaćanja...
Zbog takvih mi je naposljetku ipak drago što živim sa svojim perverzijama i fikcijama. Što se kuntenat utapam u hedonizmu pljujući masni hračak, onako iz pete, na svijet oko sebe znajući da oko nas još ima ljudskih veličina. Nisam stvoren da budem jedna od njih no mogu im se diviti kao idealu. Mogu zato sasvim miran ostaviti da se i u mom akvarelu boje počnu prelijevati i pustiti misli da iskipe... Možda neću postati Supermen, no kao i toliki drugi sa specijalnim sposobnostima uzet ću čašu života preda mnom da ju ispijem do dna. Neću dozvoliti da se zagrcnem negdje usput... Svečano obećajem da ću se rehabilitirati svaki dan. Vinom, poezijom ili ženama – svejedno... Za početak sasvim dovoljno i ovom klapom što pjeva u blizini... Ipak je ovo Luški akvarel...

PIJANAC

POSVEĆENO SVIMA S KOJIMA
SAM POPIO BAREM LITRU VINA

Krčma je za njega bila hram, jer vino oslobađa od sebičnosti i kao ljubav primiče dušu raju. Sretni su samo pijanac i ljubavnik, jer su se stopili u vezu s beskonačnim, a licemjer i bukvojed dostojni su samo prezira. Pijanstvo odvaja čovjeka od mrske stvarnosti, a erotika, čaša i religija čine za njega neku osobitu sintezu. Njega je Božja volja punomoćno odredila da bude pijanac, i zato se tome ne može oduprijeti zemaljskom silom.
Tin Ujević


Čovjek razbarušene kose, slobodnog stila odijevanja i ponašanja u kojem se očituje trojstvo erotike, čaše i religije na najbolji mogući način. Iz očiju mu isijava neka čudna dobrota koju, zbog svoje ranjivosti, predobro skriva. Po definiciji okoline smatran je boemom ili umjetnikom, neki su ga jednostavno zvali propalicom. Stvar je gledišta. Glazba nije samo ono što svira s radija. Glazbu možemo čuti ako osluhnemo oko sebe. Sve je to ipak stvar percepcije. Iz vinarije se osjetio težak miris fermentiranog grožđa. Ušao je unutra nastojeći svoje nosnice prilagoditi zagušljivom prostoru u kojem su dominirale bačve i korpulentan muškarac, očito iskompleksiran zbog ćelavosti. Na glavi je imao periku koja je klizila s jedne na drugu stranu asocirajući ga na zmiju u rajskom vrtu. Groteska. Prizor su prekinule nevoljke riječi: „Što hoćeš?”
- Želio bih bocu bijelog vina. Najjeftinije koje imate.
- Vi mladi... Nikada nećete naučiti što je dobro vino.
Daj to vino i šuti. Nitko te nije pitao za komentar – mislio je u sebi vadeći zgužvani novac. Na glas nije rekao ništa. Bio je pisac, ili je bar volio tako misliti o sebi. Pitao se zašto uopće pije. Pije li zbog žudnje za ženom, potrebe za seksom, ili možda zato što je čuo da su neki poznati pisci i pjesnici otvarali nove vidike alkoholom? U središtu svega što je volio u književnosti nalazila se žena. Odmah negdje do nje nalazila se praznina i melankolija. Kao Poe, Byron ili Baudelaire. Alkoholom možda dosegne takvu višu razinu. Barem se nadao. Opajati se s prijateljima. Činiti to redovito predstavljalo mu je zadovoljstvo. Nije se zato smatrao pijancem. Razliku između sebe i pijanca vidio je upravo u toj redovitosti. On bi se prije, kako je to rekao Tin, nazvao pilcem. Uživateljem vina. Stan je bio neuredan kao zapuštena žena. Knjige, čarape, pepeljara i prazne boce dočaravale su sliku. Jedini dašak reda u kaosu bio je stol sa pisaćim strojem. Nije volio kompjutore. Stari dobri zvuk pisaće mašine dovodio ga je do ekstaze. Usporedive s orgazmom.

On je zalagao svoj plašt u mehani, a tražio je i da ga poslije smrti ostave u podrumu i bace u puno bure. U krčmu, u kojoj se nalazi sva mudrost svijeta, on bježi iz mošeje i iz društva cjepidlaka. Za nj je vino logička potreba u vezi s proljećem i ljubavi, a glavni njegov autoritet iz starozavjetne ostavštine je Noa koji je otkrio blagosti vinove loze. Ni mudraci ni sveci nisu dostojni poštovanja kao taj drevni patrijarh koji se otkrio u snu i pokazao djeci svoju golotinju.
Tin Ujević

Mehandžinica je nosila vino za drugove okupljene oko stola. Zadnja para koju je imao odlazila je na uživanje. Hedonizam kao način života. Žena kao potreba. Nagoni moraju biti zadovoljeni. Umjesto da mu izoštri percepciju alkohol ju je otupio, a ionako je bila slaba. Kreativnost mu je opasno podrivena, a on još uvijek misli da je za korak bliže nirvani. Žena. Crnokosa, velikih crnih očiju koje su ga usisavale u sebe kao da su crne rupe. U njima je bio izgubljen. U njega bi navrla krv koja pomiješana s alkoholom čini mješavinu ludila, pohote i opsesije. Žena je biće što uzrokuje ludost, i čini da ljudi postaju smiješni. On, kad je pokušavao nešto napisati uvijek je nastojao idealizirati ženu. Baš zato, zatočen u alkoholnom deliriju, zna da ne može napraviti ništa. Ova žena možda predstavlja nešto najljepše i najnježnije što je u životu vidio, no da bi je mogao idealizirati mora živjeti bez nje. Lud je. Mora, želi, a ne smije. Njene dojke pozivale su njegove usne krvavim pirom pomućenog uma. Seks je zavladao njegovim umom. Poezija, proza i ostale vrline pale su u drugi plan. To više nije on. Sad je samo životinja što traži partnera za parenje. Pokušava doći do nje, a ne može napraviti korak, vrti mu se u glavi. Tog trenutka shvaća da mu je ideologija kriva. Jadan stvaraoc kojem za stvaranje treba piće. Mada djelo može biti dobro ili loše i nije bitno kako je nastalo. On pada na tlo. Delirium tremens. Žena odlazi kao što uvijek odu. Njemu ostaju idealizacija, čaša i religija. Ovo potonje samo zato da bi se imao s kim svađati, koga proklinjati i kriviti za sve ono što se nije dogodilo. Erotika se odsada ograničava na bordele. Lake žene za malu paru. Čaša i ćelavi, mrzovoljni vinar jedina su realnost. Nije više pilac. Nema zašto biti. Njega je Bog predodredio da bude pijanac, i tome se sad više ne može oduprijeti. IN VINO VERITAS.

ŽIVOT DUHOVA

Ne mogu spavati. Noć mi je posljednja opomena. U daljini čujem violinu. Visoki tonovi podsjećaju me na kišu koja neumorno pada. Kišu u studenom. Svijeće gore. Dan mrtvih... Ne izgaraju. Duše su slobodne. Iskaču iz okvira u kojem su zatočene. Njihov je dan. Histerični smijeh – nemoguć kaleidoskop tonova. Ljubičasta izmaglica u kojoj se ništa ne nazire. Šaljem poljubac onom što je davno umrlo. Rozo ili ljubičasto. Ne želim ljude u crnom na svom pogrebu. Ni suze. Dan je mrtvih. Ja ne mogu spavati a morbidnost je obavezna.
Možda je ovo što osjećam konfuzno, no vidim ljude koji ne postoje. Odavno su umrli. Jesam li shizofreničar? Ne znam. Mogu li golubovi biti crni? Kamo sve to vodi? Posljednja filozofija. Danas je sve isprazno kao televizija. Zatupljuje.
Nesanica je gonič robova. Nesanica je okrutnost. Ne spavam već danima. Za san kad umrem ima vremena. Svake godine na ovaj datum pričam sa ljudima koji ne postoje. Netko će reći da umišljam i da je sve to zato što sam bivši narkoman, no ne zanima me. Meni svake godine troje ljudi daje ruke i odvede me. Svake godine oni mi pričaju o svijetu kakav bi mogao biti. Nikada ne znam da li se radi o snu, javi ili halucinaciji.
Znate onaj klišej o duhovima? Onaj da kad vas dotaknu osjetite jezivu hladnoću. To je prokleta laž. Njihove ruke su prilagodljive. Ukoliko to žele mogu biti sasvim normalne, ljudske i tople. Mogu vas uhvatiti i osjetiti dodir. Ukoliko žele. Opet, njihove ruke mogu biti kao želatina, rastezljive i sluzave. Kad su takve čine se kao konopci. Stežu kao piton. Prekidaju cirkulaciju i dovode do smrti. To oni nazivaju Posebnim darom. Darom kojim postajete jedan od njih.
Ovo ne bih smio pisati. Ipak se radi o svijetu za koji je puno lakše reći da ne postoji. Kiša i dalje pada. Kiša u studenom. Religiozan sam čovjek i trebalo mi je puno da prihvatim da postoje. No, oni nisu u suprotnosti s religijom, kakva god ona bila. Oni su samo oko nas, mada ih ne osjećamo. Svatko od nas može ih strpati u svoju ladicu, ako to želi. Uvijek se pojavljuju na ovaj dan. Dan mrtvih. Točno u ponoć između Dana mrtvih i Dana duša dolaze da me odvedu i svaki put ja se bojim. Bojim se da me ne odvedu zauvijek.
23.55. Crvene brojke razbijaju noć. U glavi vidim oči vampira i cerekanje. Još uvijek svira violina. Za vampire kakve znamo iz fiktivnih priča ne znam da li postoje. No za duhove sam siguran. Tu su. Zatočeni u okvire Svijesti promatraju svijet. Približava se ponoć. Smiren sam i pušim posljednju cigaretu. Čekam da se pojave. Svijeće ne izgaraju a gore cijeli dan. Tri svijeće. Za svakoga po jedna. Tri slova J. Početna slova imena. Ljubičasta izmaglica zajedno s kišom pada na grad. Tama mi ne skriva put. Još minuta i bit će tu. Kamo će me odvesti? Nije ni bitno. Kazaljka se približava broju dvanaest. Posljednje sekunde Dana mrtvih i početak Dana Duša. To nešto govori ma koliko poricali. Vrijeme je za kućnu posjetu. Sat otkucava. Zatvaram oči. Dvanaest otkucaja kao hici pred streljačkim vodom dok si privezan za drvo. Svijeće su počele gorjeti i ljubičasta se magla rasplinula. Zvjezdano nebo mi je poslalo poljubac. Stigli su.

*

Sjede mirno. Uživaju u kratkim trenucima slobode. Značila je nešto više od puke riječi. Nekada kad su mogli reći da žele promijeniti sve. Svijeće polako gore. Svi znamo da su one stražar koji određuje vrijeme posjeta. Svaka sekunda je dragocjena i svjesni smo da ne smijemo gubiti vrijeme. Primili su se za ruke, a ja sam stupio u sredinu kruga. Sve se rasplinulo, samo sam vidio svijeće kako gore. Ja sam također gorio. Izgarao kao i one. U jednom sam se trenu pretvorio u plamenu buktinju. Meteor koji umjesto da pada na Zemlju odlazi od nje. Visoko. Kroz ljubičastu izmaglicu poljubio sam nebo.
Sva četvorica ležali smo na mjestu koje ne smijem opisati. Svi oko mene bili su duhovi. Trojka koja me dovela gledala je dolje. Gledala je svijet kakav jest. Znao sam da je različit od njihovog. Percepcija stvari morala je biti različita. Puno se lakše utopiti, nego usprotiviti masi. Sveopćim nazorima normalnog ponašanja. Svijet je prepun slijepih ljudi, sretnih što ne vide i ne rade ništa. Oni su zamišljeno gledali dolje, vjerojatno misleći što bi sve dali da se mogu vratiti. Putanja je neizbježna. Kaos. Jedina izvjesna istina. Budućnost genija.
Tri slova J stajala su ispod svijeća što su konačno gorjele. Tri slova, za tri imena. Duhove epohe promjena. Duhove glazbe što je jača od vremena.
Jedan od njih imao je dugu kosu i naočale. Činilo se da je on najžalosniji od svih. No, kako sam saznao, on neće ovdje ostati zauvijek. Čeka da mu se priključe oni koje je ostavio za sobom. Kada je napustio onaj oblik postojanja koji mi zovemo životom nije se mogao pomiriti s time što je ostavio za sobom. To je također jedan klišej o duhovima. No, za razliku od onog s dodirima, ovaj je istinit. Zato je ovdje. U ovom malom trenutku može dati oduška svojoj percepciji svijeta. Zamišljao je da nema raja, pakla, granica i sukoba. Želio je samo miru dati šansu. Sada je ovdje i sve što želi je svoj mir. Smirenje. Kao i ostala dvojica i on je bio čovjek snova. Pitam se, da li svi snovi ostaju utopija? Ima li nade za ostvarenje ovoga? Okrenuo se prema meni i pogledao me. Nije izgovarao riječi. Čuo sam ih u glavi:
Nikad ne znaš što je san, što java a što halucinacija. Nadam se da barem znaš što osjećaš. Da si za to sposoban. Sve je puno laži, prilagođenih istina. Sve je puno praznih, punih želudaca, tromih genijalaca ugušenih u samozavaravanju i lijenosti, napuhanih glava i prokurvane svetosti. Ne zaboravi – bez ljubavi sve je isprazno. Ostaje samo frustracija.
Dok sam još razmišljao o njegovim riječima, nastojeći shvatiti poruku koju možda nikada neću moći prenijeti, prema meni se okrenuo čovjek raskuštrane, crne kose, s brčićima. U rukama je gitaru koja je bila isto toliko nestvarna kao i on sam. Za razliku od prve utvare on je ovdje došao Posebnim darom. Živio je ispunjen život. Brisao je granice između stvarnosti, sve dok na kraju nije postao dijelom drugog svijeta, više nego onog u kojem je živio. Zvuk njegove gitare bio je moćan medij, koji je kombiniran sa ispunjenošću života otvorio vrata percepcije što ga je dovela u zagrljaj duhova. Da on i njegova glazba postanu dijelom njih, utkani u pore vremena. Prešao je k njima kao što je želio cijelog života. Sreća je bila obostrana. Taj se čovjek dakle okrenuo prema meni unio mi zvuk gitare u svijest. Zvuk gitare praćen riječima:
Improvizacija. Sve oko nas je improvizacija. Mi živimo po principu nasumično odabranih vučjih čopora, a alfa je onaj koji zna stvoriti svoja pravila. Norme čopora su mu okovi a njegova glavna snaga je nepredvidivost. Um ne poznaje granice, samo mi mu ih namećemo. Ti nemaš limita, ne daj nikom da te u to uvjerava. Živi spontano, punim životom i osjeti zrak kako bridi kroz svaku dlaku na tvom tijelu i odjebi sve koji ti govore drugačije. Sve što čini da se osjećaš dobro, u redu je. Uživaj. To je sve.
Nakon toga gitara je poludjela. Kao što je u ovoj posebnoj noći violina svirala visoke tonove, tako se sad i gitara uživjela u improvizacije različitih boja. Nijansiranje do najmanje vrijednosti – iluzije.
Pod šokom od genijalne gitarističke tehnike i melodije što otvara vrata iluzije ostao sam sam. Sam sa utvarom što je bila gola do pasa u izlizanim trapericama. Utvara me gledala velikim očima. Izgledala je najljepše od trojice, a u totalnoj suprotnosti s tim bio je natpis iznad njene glave – Kralj guštera. Prodoran pogled kao da je prodirao u moju nutrinu. Utroba mi je gorjela a on je počeo:
Izgubljeni smo u divljini boli i djeca nam se utapaju se u nerazmišljanju. Robovi smo materijalizma što guši puteve strasti. Sve je manje ljudi podzemlja, što se usuđuju dočekati sunce kao dokaz nevinosti novog dana. Nepoznati vojnici i dalje pogibaju bez imena na grobovima, sve za volju šonja u foteljama, što prodaju živote za čašu viskija. Rijeka zna. Pokvarenu gamad željnu slave pokriva voda, krv i suze. Dotaći ćemo dno, ako ne budemo zajedno. Zajahati zmiju željnu grijeha što prezire osjećaje. Utapamo se i ako samo ne pokušamo isplivati, upaliti vatru osjećaja, prekrit će nas sjena. Hladna ko kurvino srce. Rijeka zna. Ovo je kraj, moj prijatelju. Kraj.

*
Osjetio sam kako lebdim. Negdje u međuprostoru. Izgubljen. Ljubav, sloboda i strast. Samo to mi je prolazilo kroz glavu. Odjednom, klečao sam na koljenima ni sam ne znjući zašto. Bio sam zahvalan što su me vratili. Svijeće su dogorjele. Tri su slova bila prekrivena voskom i laticama crvenih ruža. Do sljedećeg puta. Kad se možda neću vratiti. Zato koristim priliku da ovo zapišem, jer ne znam da li će mi se opet pružiti. San, java ili halucinacija? Kiša i dalje pada. Kiša u studenom. . .

srijeda, 16.11.2005.

Mirisna jutra

Mirisna jutra su pričala glasom koji se ne nalazi nigdje osim u pogledu pjesnika kad gleda izlazak sunca nad morskom pučinom... Glas je putovao trenutačno i time prkosio svim poznatim zakonima fizike. Nije da je mario za to... Nije svatko čuo. Taj glas, mislim... On nije bio ni namijenjen za sve. Stvoren je samo za posebne, poremećene ljude koji u svijesti svijeta ne nalaze sebe. Takvi ljudi su izvan uobičajenih pravila. Uobičajeno neshvaćeni a ipak tako puni duha. Bacio sam se u filozofiranje s prikrivenim motivom. Filozofiranje je na neki način umorstvo. Umorstvo teksta. Što se više filozofira gubi se na ljepoti i ne hvata se glas. Glas mirisnih jutara koji i dalje putuje.
Postoje ljudi koji se nalaze u okovima vlastite osobnosti. Njih obično nazivamo budalama. No je li to baš tako? Mnogi su ljudi u ljudskoj povijesti barem isprva nosili ponosan naziv budale. Einstein, Dostojevski, Bach... No ti su ljudi nosili promjene. Bili su za korak ispred svog vremena koliko god pripadali vremenu u kojem žive. Mirisna jutra, zvjezdano nebo i ostale bezbroj puta opjevane pjesničke ljepote i dalje pričaju. Rijetki ih čuju no kročili smo u vrijeme kada ih ni rijetki ne žele čuti... Što sad?
Sve te bezvezne pjesničke ljepote, svi stihovi, kritike i aplauzi posustali su, rasplinuli se u prah pred jednom istinom. Ženom. Nije bitno njeno ime. Njen fizički izgled i psihičke kvalitete. Za osobu okova, koja je usto sasvim slučajno i muškarac, ona je predmet žudnje, opsesije i mržnje istodobno. On sanja o njoj, njenim oblinama, zamišlja svoje usne na njenima, osluškuje otkucaje njenog srca, njeno disanje, proklinje ju kao Kamov svoju Ciganku... Tanka je linija između ljubavi i mržnje... Sanjam o tvojim oblinama svakog dana, želim postati jedno zajedno s tobom ljubavi moja. Istodobno te svakoga dana i mrzim svim svojim bićem jer znam da te nisam dostojan i da sam bezvrijedan pokraj tvoje ljepote... Zelenooka, smeđooka, plavooka, crnooka ŽENO. Njiše se vani list pod težinom kišne kapi koja je na njega pala onako kako ja želim pasti pred tvoja koljena i nježno ti šapnuti – ime ljubavi.
Nesanica. Moja patnja i prokletstvo. Ove zvjezdane noći reda slike u izmučenom umu. Smrt i dvije, tri riječi na neuglednom grobu... To je sve. Sve što ćemo dobiti kao nagradu. Bar od ovog svijeta. Zatvaram oči i tada kao kazna za neki nesvjesno počinjen grijeh vidim još jasnije ono što ne želim vidjeti. Vidim naša tijela isprepletana u bespuću vječnosti. Vidim naše leševe kako trunu zajedno makar su ih odvojili savjesni grobari. Crvi su ipak našli put da pomiješaju dva raspadnuta tijela koje je strast svezala još prije nego su izašla iz utrobe majki. Suđen sam, ljubavi moja, i osuđen na sanjanje tvog tijela koje mi je u ovom svemiru uskraćeno kao što je Tantalu uskraćeno uživanje u plodovima koji mu se nadvijaju nad izgladnjela usta. Vjeruj mi, kao što su njemu usta izgladnjela tako sam i ja izgladnio. Za tvojim dodirom, za tvojom riječi i cjelovom – ZA TOBOM. Ja – prokleta budala – što se udostojah poželjeti da s tobom dijelim trenutak, za mene vječnost, ostao sam na raskršću omeđenom kišom i munjama i povikao – nisam te vrijedan! Ženo. Ti pred kojom sve prestaje i nestaje. Odlazim. Odlazim a da ni sam ne vjerujem u svoje riječi. Odlazim da se utopim u prosječnosti mase zauvijek se odričući ponosnog naziva budale. Odlazim u visoko suicidalnom stanju pitajući se zašto se nikad nisam usudio – pokušati.

Glas mirisnog jutra je zašutio.

jos jedna melankolija

iznad ove kiše
stoje pisma poslana
Bogu da zna...
stoje molbe tisuća
za uslišanje
svih želja i ufanja.
iznad ove kiše
stoji duga
ispod koje
moramo proci.
iznad ove grmljavine
keith moon bubnja
sa svojim prezimenjakom
duet boema...
Komarac na ruci.
Iza ove kiše
nazire se kraj samoći
suzama i laži.
prividi i wild thing.
zasto smo na koncu
svi tako slijepi?

... i ne znamo fliper.

Ne mogu a da se ne zapitam nekoliko besmislenih pitanja. Jedno od njih bilo bi zašto je svake godine u mojoj glavi studeni sinonim za melankoliju i kakve to veze ima sa pjesmom Gunsa... Ne mogu a da ne slušam Balaševića u ovako blaženom i flegmatičnom raspoloženju i možda će nakon nekoliko ispijenih piva nakon što se vratim s faksa sve biti bolje ali dotad jedno od besmislenijih pitanja ostaje

zašto smo na koncu
svi tako slijepi?

... i ne znamo fliper.

	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.


Ukoliko imaš više za reći (mail)

Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs

some things that should be seen

lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK