Pregled posta

ŽIVOT DUHOVA

Ne mogu spavati. Noć mi je posljednja opomena. U daljini čujem violinu. Visoki tonovi podsjećaju me na kišu koja neumorno pada. Kišu u studenom. Svijeće gore. Dan mrtvih... Ne izgaraju. Duše su slobodne. Iskaču iz okvira u kojem su zatočene. Njihov je dan. Histerični smijeh – nemoguć kaleidoskop tonova. Ljubičasta izmaglica u kojoj se ništa ne nazire. Šaljem poljubac onom što je davno umrlo. Rozo ili ljubičasto. Ne želim ljude u crnom na svom pogrebu. Ni suze. Dan je mrtvih. Ja ne mogu spavati a morbidnost je obavezna.
Možda je ovo što osjećam konfuzno, no vidim ljude koji ne postoje. Odavno su umrli. Jesam li shizofreničar? Ne znam. Mogu li golubovi biti crni? Kamo sve to vodi? Posljednja filozofija. Danas je sve isprazno kao televizija. Zatupljuje.
Nesanica je gonič robova. Nesanica je okrutnost. Ne spavam već danima. Za san kad umrem ima vremena. Svake godine na ovaj datum pričam sa ljudima koji ne postoje. Netko će reći da umišljam i da je sve to zato što sam bivši narkoman, no ne zanima me. Meni svake godine troje ljudi daje ruke i odvede me. Svake godine oni mi pričaju o svijetu kakav bi mogao biti. Nikada ne znam da li se radi o snu, javi ili halucinaciji.
Znate onaj klišej o duhovima? Onaj da kad vas dotaknu osjetite jezivu hladnoću. To je prokleta laž. Njihove ruke su prilagodljive. Ukoliko to žele mogu biti sasvim normalne, ljudske i tople. Mogu vas uhvatiti i osjetiti dodir. Ukoliko žele. Opet, njihove ruke mogu biti kao želatina, rastezljive i sluzave. Kad su takve čine se kao konopci. Stežu kao piton. Prekidaju cirkulaciju i dovode do smrti. To oni nazivaju Posebnim darom. Darom kojim postajete jedan od njih.
Ovo ne bih smio pisati. Ipak se radi o svijetu za koji je puno lakše reći da ne postoji. Kiša i dalje pada. Kiša u studenom. Religiozan sam čovjek i trebalo mi je puno da prihvatim da postoje. No, oni nisu u suprotnosti s religijom, kakva god ona bila. Oni su samo oko nas, mada ih ne osjećamo. Svatko od nas može ih strpati u svoju ladicu, ako to želi. Uvijek se pojavljuju na ovaj dan. Dan mrtvih. Točno u ponoć između Dana mrtvih i Dana duša dolaze da me odvedu i svaki put ja se bojim. Bojim se da me ne odvedu zauvijek.
23.55. Crvene brojke razbijaju noć. U glavi vidim oči vampira i cerekanje. Još uvijek svira violina. Za vampire kakve znamo iz fiktivnih priča ne znam da li postoje. No za duhove sam siguran. Tu su. Zatočeni u okvire Svijesti promatraju svijet. Približava se ponoć. Smiren sam i pušim posljednju cigaretu. Čekam da se pojave. Svijeće ne izgaraju a gore cijeli dan. Tri svijeće. Za svakoga po jedna. Tri slova J. Početna slova imena. Ljubičasta izmaglica zajedno s kišom pada na grad. Tama mi ne skriva put. Još minuta i bit će tu. Kamo će me odvesti? Nije ni bitno. Kazaljka se približava broju dvanaest. Posljednje sekunde Dana mrtvih i početak Dana Duša. To nešto govori ma koliko poricali. Vrijeme je za kućnu posjetu. Sat otkucava. Zatvaram oči. Dvanaest otkucaja kao hici pred streljačkim vodom dok si privezan za drvo. Svijeće su počele gorjeti i ljubičasta se magla rasplinula. Zvjezdano nebo mi je poslalo poljubac. Stigli su.

*

Sjede mirno. Uživaju u kratkim trenucima slobode. Značila je nešto više od puke riječi. Nekada kad su mogli reći da žele promijeniti sve. Svijeće polako gore. Svi znamo da su one stražar koji određuje vrijeme posjeta. Svaka sekunda je dragocjena i svjesni smo da ne smijemo gubiti vrijeme. Primili su se za ruke, a ja sam stupio u sredinu kruga. Sve se rasplinulo, samo sam vidio svijeće kako gore. Ja sam također gorio. Izgarao kao i one. U jednom sam se trenu pretvorio u plamenu buktinju. Meteor koji umjesto da pada na Zemlju odlazi od nje. Visoko. Kroz ljubičastu izmaglicu poljubio sam nebo.
Sva četvorica ležali smo na mjestu koje ne smijem opisati. Svi oko mene bili su duhovi. Trojka koja me dovela gledala je dolje. Gledala je svijet kakav jest. Znao sam da je različit od njihovog. Percepcija stvari morala je biti različita. Puno se lakše utopiti, nego usprotiviti masi. Sveopćim nazorima normalnog ponašanja. Svijet je prepun slijepih ljudi, sretnih što ne vide i ne rade ništa. Oni su zamišljeno gledali dolje, vjerojatno misleći što bi sve dali da se mogu vratiti. Putanja je neizbježna. Kaos. Jedina izvjesna istina. Budućnost genija.
Tri slova J stajala su ispod svijeća što su konačno gorjele. Tri slova, za tri imena. Duhove epohe promjena. Duhove glazbe što je jača od vremena.
Jedan od njih imao je dugu kosu i naočale. Činilo se da je on najžalosniji od svih. No, kako sam saznao, on neće ovdje ostati zauvijek. Čeka da mu se priključe oni koje je ostavio za sobom. Kada je napustio onaj oblik postojanja koji mi zovemo životom nije se mogao pomiriti s time što je ostavio za sobom. To je također jedan klišej o duhovima. No, za razliku od onog s dodirima, ovaj je istinit. Zato je ovdje. U ovom malom trenutku može dati oduška svojoj percepciji svijeta. Zamišljao je da nema raja, pakla, granica i sukoba. Želio je samo miru dati šansu. Sada je ovdje i sve što želi je svoj mir. Smirenje. Kao i ostala dvojica i on je bio čovjek snova. Pitam se, da li svi snovi ostaju utopija? Ima li nade za ostvarenje ovoga? Okrenuo se prema meni i pogledao me. Nije izgovarao riječi. Čuo sam ih u glavi:
Nikad ne znaš što je san, što java a što halucinacija. Nadam se da barem znaš što osjećaš. Da si za to sposoban. Sve je puno laži, prilagođenih istina. Sve je puno praznih, punih želudaca, tromih genijalaca ugušenih u samozavaravanju i lijenosti, napuhanih glava i prokurvane svetosti. Ne zaboravi – bez ljubavi sve je isprazno. Ostaje samo frustracija.
Dok sam još razmišljao o njegovim riječima, nastojeći shvatiti poruku koju možda nikada neću moći prenijeti, prema meni se okrenuo čovjek raskuštrane, crne kose, s brčićima. U rukama je gitaru koja je bila isto toliko nestvarna kao i on sam. Za razliku od prve utvare on je ovdje došao Posebnim darom. Živio je ispunjen život. Brisao je granice između stvarnosti, sve dok na kraju nije postao dijelom drugog svijeta, više nego onog u kojem je živio. Zvuk njegove gitare bio je moćan medij, koji je kombiniran sa ispunjenošću života otvorio vrata percepcije što ga je dovela u zagrljaj duhova. Da on i njegova glazba postanu dijelom njih, utkani u pore vremena. Prešao je k njima kao što je želio cijelog života. Sreća je bila obostrana. Taj se čovjek dakle okrenuo prema meni unio mi zvuk gitare u svijest. Zvuk gitare praćen riječima:
Improvizacija. Sve oko nas je improvizacija. Mi živimo po principu nasumično odabranih vučjih čopora, a alfa je onaj koji zna stvoriti svoja pravila. Norme čopora su mu okovi a njegova glavna snaga je nepredvidivost. Um ne poznaje granice, samo mi mu ih namećemo. Ti nemaš limita, ne daj nikom da te u to uvjerava. Živi spontano, punim životom i osjeti zrak kako bridi kroz svaku dlaku na tvom tijelu i odjebi sve koji ti govore drugačije. Sve što čini da se osjećaš dobro, u redu je. Uživaj. To je sve.
Nakon toga gitara je poludjela. Kao što je u ovoj posebnoj noći violina svirala visoke tonove, tako se sad i gitara uživjela u improvizacije različitih boja. Nijansiranje do najmanje vrijednosti – iluzije.
Pod šokom od genijalne gitarističke tehnike i melodije što otvara vrata iluzije ostao sam sam. Sam sa utvarom što je bila gola do pasa u izlizanim trapericama. Utvara me gledala velikim očima. Izgledala je najljepše od trojice, a u totalnoj suprotnosti s tim bio je natpis iznad njene glave – Kralj guštera. Prodoran pogled kao da je prodirao u moju nutrinu. Utroba mi je gorjela a on je počeo:
Izgubljeni smo u divljini boli i djeca nam se utapaju se u nerazmišljanju. Robovi smo materijalizma što guši puteve strasti. Sve je manje ljudi podzemlja, što se usuđuju dočekati sunce kao dokaz nevinosti novog dana. Nepoznati vojnici i dalje pogibaju bez imena na grobovima, sve za volju šonja u foteljama, što prodaju živote za čašu viskija. Rijeka zna. Pokvarenu gamad željnu slave pokriva voda, krv i suze. Dotaći ćemo dno, ako ne budemo zajedno. Zajahati zmiju željnu grijeha što prezire osjećaje. Utapamo se i ako samo ne pokušamo isplivati, upaliti vatru osjećaja, prekrit će nas sjena. Hladna ko kurvino srce. Rijeka zna. Ovo je kraj, moj prijatelju. Kraj.

*
Osjetio sam kako lebdim. Negdje u međuprostoru. Izgubljen. Ljubav, sloboda i strast. Samo to mi je prolazilo kroz glavu. Odjednom, klečao sam na koljenima ni sam ne znjući zašto. Bio sam zahvalan što su me vratili. Svijeće su dogorjele. Tri su slova bila prekrivena voskom i laticama crvenih ruža. Do sljedećeg puta. Kad se možda neću vratiti. Zato koristim priliku da ovo zapišem, jer ne znam da li će mi se opet pružiti. San, java ili halucinacija? Kiša i dalje pada. Kiša u studenom. . .



Post je objavljen 17.11.2005. u 10:43 sati.