Zagrebačka je noć žena
odjevena u maglenu haljinu
bez zvijezda.
Na sebe je stavila
parfem od snijega
ne bi li prividom
ubila hladnoću.
Zagrebačka je noć
posječena grana
zbog koje zastanem
prepustivši sve
mirisima pahuljica
kroz koje prodire
prozirna neonska haljina.
Požuda polako pritiska,
nagon me siluje do gubitka
svijesti i imena.
Ne postojim.
Svlačim haljine s nje,
a one dotiču grane
tvoreći tako
sasvim moju
pjesničku sliku.
Ljudi prolaze
gledajući ispod sebe
u neke maglene daljine.
Ne vide mene u ekstazi
i ne vide nas kako spaljujemo
zadnje dodire zime
svršavajući u isti tren.
Odlazeći trenutak
prekrštavam u uspomenu
zahvaljujući usput
zadovoljenoj ženi
u maglenoj haljini
bez zvijezda.
Post je objavljen 24.11.2005. u 22:48 sati.