Mirisna jutra su pričala glasom koji se ne nalazi nigdje osim u pogledu pjesnika kad gleda izlazak sunca nad morskom pučinom... Glas je putovao trenutačno i time prkosio svim poznatim zakonima fizike. Nije da je mario za to... Nije svatko čuo. Taj glas, mislim... On nije bio ni namijenjen za sve. Stvoren je samo za posebne, poremećene ljude koji u svijesti svijeta ne nalaze sebe. Takvi ljudi su izvan uobičajenih pravila. Uobičajeno neshvaćeni a ipak tako puni duha. Bacio sam se u filozofiranje s prikrivenim motivom. Filozofiranje je na neki način umorstvo. Umorstvo teksta. Što se više filozofira gubi se na ljepoti i ne hvata se glas. Glas mirisnih jutara koji i dalje putuje.
Postoje ljudi koji se nalaze u okovima vlastite osobnosti. Njih obično nazivamo budalama. No je li to baš tako? Mnogi su ljudi u ljudskoj povijesti barem isprva nosili ponosan naziv budale. Einstein, Dostojevski, Bach... No ti su ljudi nosili promjene. Bili su za korak ispred svog vremena koliko god pripadali vremenu u kojem žive. Mirisna jutra, zvjezdano nebo i ostale bezbroj puta opjevane pjesničke ljepote i dalje pričaju. Rijetki ih čuju no kročili smo u vrijeme kada ih ni rijetki ne žele čuti... Što sad?
Sve te bezvezne pjesničke ljepote, svi stihovi, kritike i aplauzi posustali su, rasplinuli se u prah pred jednom istinom. Ženom. Nije bitno njeno ime. Njen fizički izgled i psihičke kvalitete. Za osobu okova, koja je usto sasvim slučajno i muškarac, ona je predmet žudnje, opsesije i mržnje istodobno. On sanja o njoj, njenim oblinama, zamišlja svoje usne na njenima, osluškuje otkucaje njenog srca, njeno disanje, proklinje ju kao Kamov svoju Ciganku... Tanka je linija između ljubavi i mržnje... Sanjam o tvojim oblinama svakog dana, želim postati jedno zajedno s tobom ljubavi moja. Istodobno te svakoga dana i mrzim svim svojim bićem jer znam da te nisam dostojan i da sam bezvrijedan pokraj tvoje ljepote... Zelenooka, smeđooka, plavooka, crnooka ŽENO. Njiše se vani list pod težinom kišne kapi koja je na njega pala onako kako ja želim pasti pred tvoja koljena i nježno ti šapnuti – ime ljubavi.
Nesanica. Moja patnja i prokletstvo. Ove zvjezdane noći reda slike u izmučenom umu. Smrt i dvije, tri riječi na neuglednom grobu... To je sve. Sve što ćemo dobiti kao nagradu. Bar od ovog svijeta. Zatvaram oči i tada kao kazna za neki nesvjesno počinjen grijeh vidim još jasnije ono što ne želim vidjeti. Vidim naša tijela isprepletana u bespuću vječnosti. Vidim naše leševe kako trunu zajedno makar su ih odvojili savjesni grobari. Crvi su ipak našli put da pomiješaju dva raspadnuta tijela koje je strast svezala još prije nego su izašla iz utrobe majki. Suđen sam, ljubavi moja, i osuđen na sanjanje tvog tijela koje mi je u ovom svemiru uskraćeno kao što je Tantalu uskraćeno uživanje u plodovima koji mu se nadvijaju nad izgladnjela usta. Vjeruj mi, kao što su njemu usta izgladnjela tako sam i ja izgladnio. Za tvojim dodirom, za tvojom riječi i cjelovom – ZA TOBOM. Ja – prokleta budala – što se udostojah poželjeti da s tobom dijelim trenutak, za mene vječnost, ostao sam na raskršću omeđenom kišom i munjama i povikao – nisam te vrijedan! Ženo. Ti pred kojom sve prestaje i nestaje. Odlazim. Odlazim a da ni sam ne vjerujem u svoje riječi. Odlazim da se utopim u prosječnosti mase zauvijek se odričući ponosnog naziva budale. Odlazim u visoko suicidalnom stanju pitajući se zašto se nikad nisam usudio – pokušati.
Glas mirisnog jutra je zašutio.
Post je objavljen 16.11.2005. u 11:37 sati.