Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista
četvrtak, 17.11.2005.
ljetni zaostatak
LUŠKI AKVAREL
Kažu da se u svakom akvarelu prelijevaju boje. Ne bih znao jer nisam slikar, no znam da se ovih dana prelijevaju misli. Teško nastale kao što u današnje vrijeme misli općenito teško nastaju, a kad nastanu onda se krenu prelijevati do apstrakcije pa ih ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Nije bez razloga opjevana ova Vela Luka... Ne znam da li ono modro more i zeleni borovi imaju neke posebne veze sa blagom podvojenošću koju osjećam ili je ona uzrokovana ljetnim temperaturama što se ovdje penju do četardesetak stupnjeva. Dobro mi dođe za promjenu i kino pod zvjezdama gdje u društvu koje najvjerojatnije do sljedeće godine neću vidjeti gledam filmove koje, da sam u Zagrebu, ni u ludilu ne bih gledao. Ovako sve djeluje pomalo fiktivno, a kako sam ja, prije svega, u nekoj svojoj sasvim nejasnoj fikciji, dopustio sam si malo hedonizma i zadovoljstva. Ostavljen sam sa svojim perverzijama glumim predstavu monologa dok ne dosadim svima oko sebe i baš to je ono što mi najviše paše. Uostalom, svi imamo svoje vlastite perverzije, samo što je za razliku od mene većina dovoljno pametna da o tome ne priča. Ne opterećujem se previše i znam da ne zvučim suvislo. No, ovo je ipak akvarel i misli ne bi ni trebale zvučati suvislo. Ionako je većina onoga što imamo prilike vidjeti, čuti ili pročitati potpuna glupost, pa ni ovaj tekst nije iznimka od tog sveprisutna pravila.
REHABILITACIJA... Možete čuti tu kompliciranu riječ u bezbroj različitih konteksta, pa se tako kod nas rehabilitiraju zatvorenici, lažljivci, političari (mada nisam siguran da su to dvije različite kategorije), profesori, preljubnici, studenti i alkoholičari... Svi se nešto rehabilitiraju jer su svi kao nešto zgriješili protiv uvriježenih moralnih konvencija. Rehabilitiram se i ja i to u mnogim smislovima te riječi. Rehabilitiram se od svojih fizičkih problema i to je jedino što u svom licemjerju javno priznajem u svakoj situaciji, no rehabilitiram se i od zaglupljenosti, zaljubljenosti, zapijenosti i zatupljenosti, a to je samo ono čega se u ovom trenutku mogu sjetiti. Vela Luka je idealno mjesto za tako nešto jer jednom rekovalescentu kao što sam ja nudi sve što je potrebno. Glazbu, relativno zgodne žene i jedan rehabilitacijski centar zanimljiva naziva Kalos koji, u svojoj sentimentalnosti zbog toga što sam tu napravio prve korake kad mi nitko nije davao šanse, smatram najboljim te vrste u našoj maloj državi. Naravno da je prva asocijacija kad čujem riječ Kalos uvijek kaos pa se, zbog kaosa koji proživljavam kao i zbog kaosa koji vidim oko sebe, ovdje zbilja osjećam kao kod kuće. Profil ljudi što se tu rehabilitiraju uglavnom naginje prema starijoj populaciji prepunoj zanimljivih priča, no to će najvjerojatnije biti tema za neki drugi tekst.
Osvrnuo bih se ipak na nekoliko posebnosti koje su mi prepriječile melankoliju zadnjih dana. Tzv. osobe s posebnim potrebama ukoliko žele radom ostvarivati vlastita mala čuda, rehabilitaciju moraju smatrati nužnošću, bila ona fizička ili karakterna sasvim je svejedno... Nerijetko i sam ostanem zatečen onime što su neke od takvih osoba sposobne ostvariti. Spomenuo bih ovdje dvije krajnosti, dva pola shvaćanja i jednu pogrešku koju sam počinio potpuno nesvjestan iste. Svaki tip fizičkog oštećenja ima idealan tip rehabilitacije. U teoriji, no ona je najčešće drugačija od prakse, što potvrđuje svaki realniji pogled na svijet oko sebe. Nema te teorije koja osigurava uspješnu rehabilitaciju. Jedina vrijedna spomena je ona koja se geografski nalazi negdje između dva uha osobe koja se rehabilitira. Djevojka koju želim spomenuti i koja predstavlja onaj jedan pol shvaćanja boluje od bolesti zbog koje ne može normalno koristiti ruke i noge, a kad govori u potpunosti je razumiju samo njeni najbliži. Usprkos tome njena briljantnost, bilo da se radi o bilo kojem obliku kreativnosti (slikanje, pisanje...) ili najobičnijoj komunikaciji ostavlja me bez teksta. Ljudske veličine su zaista oko nas i zbog takvih kao što je ona ostajem posramljen u svojoj predstavi što ju igram, svom monologu za mase... Ona je ta koja me upozorila i na pogrešku:
„Ne osobe s posebnim potrebama, nego osobe specijalnih sposobnosti” , rekla je.
Nisam imao odgovora na to. Kad je netko toliko bolno u pravu onda ti ostaje samo da pogneš glavu i suočiš se s vlastitom greškom. Dubina osobne i okolne dvoličnosti i gluposti izjeda me do srži te prisiljava na sram... U skladu s tim naslov ovog teksta trebao bi biti Pogled preko barijera no nisam siguran da sam sposoban vidjeti svijet onim očima kakvim ga ona vidi. Nisam siguran niti da to želim. Nije svatko od nas predbilježen za ulogu Supermena. Možda se jednostavno želim, zajedno sa svima oko sebe, truditi koliko mogu. Više od toga je vrlo teško ponuditi.
Sad dolazimo i do onog drugog pola shvaćanja. Pola koji se u svojoj veličini otvorio preda mnom istog dana kad i one riječi i koji mi je još jednom dokazao kako se zaista sve nalazi u glavi. Odrastao čovjek, sa daleko manjim problemom od spomenute djevojke, gleda kako čitava grupa radi u bazenu vježbe razgibavanja. Sve što radi u njegovom se slučaju svodi na gledanje i riječi. Riječi kako ništa ne valja, kako njemu nitko ništa ne garanitira, te kako se on osjeća gore nego kad je stigao... Ruku nije pomaknuo, nogu nije podigao, ali je svejednako pljuvao sve koji su mu pokušali na to ukazati. Ispod njegove časti, ispod ponosa i ispod iscifrana odjela kakvo nosi svuda, skriva se jedna ljuštura koja se uporno želi prikazati nečim što nikako nije. Ne zavređuje ni naziv idiota jer Forrest Gump nam je dokazao da i oni mogu biti izvanredni ljudi. On će uvijek teoretizirati koju čašu bi bilo najbolje uzeti no nikad neće ispiti život, zato što o njemu nema pojma. Trulež i gnoj skriveni su ispod perja takva pauna. Kompleksi i zavist... Nikad se on nije pomirio sa životom, njemu je on najveći protivnik i gad. On će govoriti svima što i kako bi trebalo, a zapet će negdje u svojim govnima. Dva pola shvaćanja...
Zbog takvih mi je naposljetku ipak drago što živim sa svojim perverzijama i fikcijama. Što se kuntenat utapam u hedonizmu pljujući masni hračak, onako iz pete, na svijet oko sebe znajući da oko nas još ima ljudskih veličina. Nisam stvoren da budem jedna od njih no mogu im se diviti kao idealu. Mogu zato sasvim miran ostaviti da se i u mom akvarelu boje počnu prelijevati i pustiti misli da iskipe... Možda neću postati Supermen, no kao i toliki drugi sa specijalnim sposobnostima uzet ću čašu života preda mnom da ju ispijem do dna. Neću dozvoliti da se zagrcnem negdje usput... Svečano obećajem da ću se rehabilitirati svaki dan. Vinom, poezijom ili ženama – svejedno... Za početak sasvim dovoljno i ovom klapom što pjeva u blizini... Ipak je ovo Luški akvarel...
| studeni, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.
Ukoliko imaš više za reći (mail)
Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs
some things that should be seen
lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK