Evanđelje u molitvama
nedjelja, 27.04.2008.
Odgovori srca - I meditacija...
Čujem tvoj glas...
Čujem tvoj glas pred vratima moga srca,
Isuse, i molim te da uđeš k meni, u moj dom,
da mi pomogneš sročiti riječi zajedništva,
i neka tvoja ljubav u radosti mijenja moj život,
svaki dan neka ga iznova obuhvaća, ispunja,
čini novim iz temelja...Želim te slušati Isuse,
dotakni moje srce da te mogu prepoznati, jer,
želim pripadati tebi, tamo gdje si ti, tu želim biti i ja,
za tebe želim djelovati i s tobom poći putevima tvojim.
Ovaj svijet, Bože moj, kojeg živimo učeći, samo
se formalno mijenja, ali u duhu ostaje isti. Duh
svijeta ostaje duh svijeta, a Duh Božji je Duh Božji,
pa te molim Gospode da me odijeliš od duha svijeta,
da me obnavljaš svaki dan i vodiš Duhom svojim,
jer želim živjeti živu vjeru po kojoj si se objevio ljudima,
i da s čvrstim uvjerenjem prihvaćam sva tvoja načela
moralnog života koja ti nalažeš radi čovjekova dobra.
Vrata koja si otvorio u svjetlo Neba i ponovo otvaraš
svima nama, upućuju nas i podsjećaju Gospode,
da je to jedan od razloga što si postao čovjekom.
Donio si spas čovjeku od njegova grijeha, otvarajući
rajske dveri, koje su bile zatvorene od Adamova grijeha.
To je tvoj blagoslov kojeg zavrjeđuju sve vjerne duše,
koje mogu slaviti, jer su sa svojim Bogom, Bogom koji
ih ljubi u svom svojem sjaju. Hvala ti Gospode.
Potakni sve ljude Bože moj, da ti ne okreću leđa, i onima
koji svojim grijesima zastiru svjetlo Neba, koji se klanjaju
slavi i imetku te dopuštaju da im zabave svijeta oduzimaju
usmjerenost od onoga kojega treba više ljubiti. Hvala ti
Gospode, što nam po ispovjedi dopuštaš obnovu milosti
u našoj duši, kada tvoje svjetlo i toplina postaju dar tvoje
ljubavi, kada osvjetljavaju naš pot da te slijedimo jačom
vjerom. Zahvaljujem ti Gospode, što nas oslobađaš od
bijede naših grijeha i tako nam iznova otvaraš rajske dveri
da možemo doći u Nebo i imati udjela u Ljubavi tvojoj.
Napomena:
Tjedni nastavci koji slijede, moći će se spojiti u jednu
meditativnu molitvu tako da će "odgovori sraca"
postati odgovori na sve meni pristigle objave
objavljene u katoličkom tisku u novije vrijeme...
Mir i blagoslov svima...
subota, 19.04.2008.
Smisao života u vremenu...
Vrijeme započinje stvaranjem, jer da Stvoritelj
nije stvorio svemir ne bi bilo vremena, postojala
bi samo Božja vječnost...Stvaranjem je, dakle,
darovan život u vremenu, a darovatelj je Bog,
koji ujedno daje smisao našem vremenu i našem
životu. Mi vrijeme svog života mjerimo godinama.
Što je onda godina?to je otkucaj svemirskog sata
u kojem zemlja načini krug oko sunca. Taj krug
ništa ne mjenja u dugoj povijesti ¸jer je to nama
samo vremenska mjera kojom mjerimo zemaljski
život. Prema vječnosti, godina ili vijek, samo je
trenutak, ali o tom trenutku ovisi naša vječnost.
Radi toga je neizbježno pitanje, u što ulažemo
to naše vrijeme, kako smo iskoristili ili upotrijebili
taj trenutak, taj Božji dar postojanja. Kakav smo
smisao dali vlastitom životu! Jesmo li gradili kuću
na stijeni koju ne mogu razoriti vihori, ili odnijeti
bujice, ili smo gradili na pijesku da u vremenu
postane velika ruševina. Tu je i pitanje svima
nama, koliko jedni druge razumjeno, koliko mi
shvaćamo čovjeka i čovjekov život, upravo tako
shvaćamo i svoje vrijeme, krivo ili istinito.
Nadalje, što je dakle, čovjek u trajnosti njegova
života na zemlji, Stotinu godima izgleda vrlo dugo.
A, prema vječnosti to su godine kao kap morske
vode ili zrno pijeska. Upravo radi toga, Gospodin
je s nama strpljiv! Stvara nam uvjete i daje svima
šansu, obasipa nas svojim milosrđem. Božje riječi,
često nas na svetim misama upozoravaju kako
odživjeti svoj trenutak vremena. Isto tako tješe nas
nadom oproštenja i pomirenja po milosrđu njegovom.
Radi toga je Bog i sišao iz svoje vječnosti u naše
vrijeme te se rodio kao čovjek, da bi poveo čovjeka
u vječnost sa sobom, na put istine, života, stvaranja.
Kao zaključno izlaganja, može se reći, da nas je Bog
stvorio u vremenu, a mi moramo, ili imamo zadaću
oživjeti ga...Vrijeme dodiruje vječnost, i teži za njom
po Isusovom otkupljenju čovječanstva. Na koncu,
moje vrijeme je kratak trenutak boravka na zemlji, i
od vjernosti Gospodinu u to vrijeme, ovisi moja sudbina,
moja zrela dob, životni plod, svetost ili njena negacija.
Tako u vremenu postajemo svjesni, da je u nama jedan
život koji nije od ovoga svijeta, nego od drugoga, da je
u nama život koji se ne zatvara u okvir vremena nego
nadilazi vrijeme. U transcedentalnosti naših misli, kada
prihvaćam vjeru kao istinu, ili istinu u vjeri i nadi, granica
između vremena i vječnosti tako postupno nestaje, te taj
prijelaz više nije nestajanje nego novo nastajanje. Grčki
mudrac Diogen, napisao je iznad svojih vrata: "ovdje se
prodaje mudrost". Neki atenski trgovac, da mu se naruga,
posla svog slugu sa tri sesterca, da mu proda mudrost.
Mudrac je uzeo novac, te na ploču napisao: "što god radiš,
misli na svršetak". Atenjaninu su se te riječi toliko svidjele
da ih je dao napisati iznad vrata svoje kuće. Ta mudra
izreka vrijedi i danas. Ako je život dar Božji, u vremenu -
za vječnost, onda ga treba doista živjeti ozbiljno, mudro
i odgovorno, da ga uludo ne rasipamo. Na koncu, završimo
riječima svetog pisma: "nauči nas dane naše brojiti, da
steknemo mudro srce".
Mir i blagoslov svima...
subota, 12.04.2008.
12/5 - Pismo iz pakla, završni nastavak
Zajadno sa ovim poučnim pismom, završava i serijal
"čovjek ljubavi" te se Pavel od nas oprašta jednom
prekrasnom odom o ljubavi:
"Ljubav je kao lijek, koji liječi rane.
Ljubav je kao umjetnik, koji svako lice čini lijepim.
Ljubav je snaga koja i iscrpljenoj duši daje snagu.
Ljubav je ona atmosvera u kojoj se svi dobro osjećaju.
Ljubav je oslobađanje od sebičnosti u brizi za druge ljude.
Ljubav je nerazoriva kao vječnost...
Gdje je ljubav na djelu, tamo život cvjeta i donosi plod.
Gdje je ljubav, tamo raste mir, zajedništvo, nebesko kraljevstvo.
Jer, Bog je ljubav, a gdje su ljubav i dobrota, Bog je prisutan.
Gdje se mi otvaramo toj ljubavi, tamo Bog dolazi i ostaje kod nas.
Nijedan čin, nijedno djelo nije premaleno, kao dokaz tvoje ljubavi.
Ljubav je temelj svega, i nema umora dok ima ljubavi....
Ljubav nas oslobađa, daje snagu, i bdije nad nama...
Klara ( završava Annettino pismo):
Sjećaš li se kad smo jednom raspravljale o paklu? Ti si ga
opisivala kao vatru koja sažiže. Tada sam ti približila upaljenu
žigicu i zapitala: Da li ti smrdi? Ti si žigicu lako ugasila. Ovdje
vatru nitko ne može ugasiti. Kažem ti vatra o kojoj govori
Evanđelje ne znači samo grižnju savjesti. Vatra je doslovno vatra.
Doslovno teba shvatiti što je onaj rekao: "Idite od mene prokleti -
u oganj vječni!" Doslovno. Da, ona je drukčija vatra nego vaša
na zemlji, ali je vatra. Vama je naše stanje posve neshvatljivo.
Ali, naša najveća muka sastoji se u tome što nikada nećemo
vidjeti Boga. Čudno, da te u vječnosti trajno muči ono za što ti
na zemlji nije bilo stalo. Svi prokleti u paklu jednako ne trpe.
Katolici trpe više nego drugi, jer su imali više milosti koje su
proigrali. Trpi više onaj tko je više znao. Tko je griješio iz lobe,
teže pati od onoga tko je griješio iz slabosti. Ali nitko ne trpi više
nego je zaslužio. O, da to nije tako! Barem bi opravdano mrzila.
Ti si mi nekoć govorila da svatko svjesno odlazi u pakao.
Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi trenutak već ću
sebi nekako pomoći. A, ipak sam svjesna istine koju sam koji
puta u sebi ponavljala. Annette, ako nenadano umreš, otići
ćeš Bogu nespremna. Snosit ćeš posljedice. Nisam se obratila.
Zla navika me je povukla. Povratak je sve teži što je čovjek
stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu...Prije tjedan dana
- govorim po vašem načinu brojanja - jer je ovdje sve drukčije,
Otišla sam s mužem na izlet. Bila je nedjelja, posljednji dan mog
života. Uživala sam. Bio je prekrasan sunčan dan. Obuzeo me
poseban osjećaj sreće i zadovoljstva. Kad smo se navečer
vraćali kući, moj je muž izgubio vlast nad volanom, jer ga je
zaslijepio vozilo iz suprotnog pravca. Tresak...i vrisak: Isuse!
Nije to bio pobožan zaziv, nego spontan krik, nastao iz straha.
Osjetila sam užasnu bol. Što je ona prema ovim mukama!
Zatim mi se sve zamračilo. Zanimljivo. Onoga jutra, kad sam se
spremala na izlet, sjevnula mi je misao: nedjelja je, kako bi bilo
da još jednom odemo na misu!? Zvonilo je, i kao da je mene
dozivalo. Presjekla sam misao s jednim odlučnim: Ne! Kako
to da jednom zauvjek ne mogu te smiješnosti izbiti iz glave?
Šo je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice. Sada ih nosim.
Što se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to znaš. Ja ne znam.
Mi redovitim putem ne možemo znati što se zbiva na svijetu.
Ali znam da sam se u trenutku odvajanja duše od tijela našla
u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalištu
kad se sva svjetla u dvorani ugase. Osvjetljen je samo prizor
na pozornici, prizor mog života. Duša mi se ukazala kao u zrcalu:
sve prezrene milosti od rane mladosti do zadnjeg "ne" što sam
ga izgovorila u nedjeljno jutro. Osjećala sam se kao zločinac
pred kojim defiliraju njegove žrtve. Da žalim? Ne! Da se sramim?
Ne! A ni izdržati nisam mogla pred licem Boga kojega sam
prezirala. Tako je ostao samo - bijeg. To je bio posebni sud,
na onom istom mjestu gdje je ostalo ležati moje mrtvo tijelo.
Nevidljivi sudac rekao je: Idi! Kao jezičac svjetlo - plavičastog
plamena, pala sam u pakao. Tako je završilo Annettino pismo.
*****
Pogovor:
Neki od vas su već prije pročitali ovo pismo, no, njega nije
dovoljno pročitati, treba ga i analizirati, da bi se razumjela i
zapamtila bit, bit koja se ne treba i ne smije zaboraviti!
Naglasak je na odgovornosti svakog čovjeka za svoj život,
čovjeka kao slobodnog bića, osobe koja svojim postupcima
i odlukama, osobno i posve slobodno snosi odgovornost za
svoju vječnu sudbinu. Bog ne može biti kriv, jer onda ne bi
mogao biti Bog. On svakom čovjeku osigurava preduvjete
za ostvarenje vječnog blaženstva, a nikoga ne određuje na
vječno prokletstvo. Vlastitu tragediju, čovjek sam kreira i tako
nosi u sebi. Ovo potresno Annettino pismo, trebalo bi svakoga
uozbiljiti i pomoći mu/nam da svaki trenutak života iskoristimo
za svoje spasenje i spasenje svojih bližnjih....
srijeda, 09.04.2008.
12/4 - Pismo iz pakla, četvrti nastavak...
Pavel (suvremena molitva):
Ti si Bog naš koji je sve stvorio; zemlju, mora,
zrak, sav biljni i životinjski svijet, sva stvorenja,
sunce mjesec, zvjezde i konačno čovjeka.
Sve si stvorio Gospode, i sva priroda treba biti
u skladu sa tvojom voljom, zakonima tvojim,
u istini koja je jedna za sve. Ti znaš sve naše
potrebe i više nego ih mi sami poznajemo. Sve
na ovom svijetu je prolazno. Zato, Gospodine,
molim tvoju pomoć u svakom od mojih životnih
zadaća, prosvjetli mi um i ne daj da ga zamrače
svjetovni događaji. Budi uz nas, uz svoje stado
Bože naš, u vrijeme velike nevolje, kada zločinci
budu htjeli nadzirati naše misli, i naš život, kada
se potom svijet bude dijelio na one koji ga grade
i one koji ga razgrađuju. Budi uz nas, štiti nas, i
daj nam snage da tada pomažemo jedni drugima....
Klara (nastavlja Annettino pismo):
Bio je jedan lijep proljetni dan. Katolička liga priredila
je izlet. Ponavljam - izlete sam voljela. Ali me uvijek
smetalo ono vjersko blebetanje i posjet svakoj crkvi na
koju smo naišli na putu.Već tada mene nije zavodila
Marijina slika na oltaru. Jedna druga slika kraljevala je na
oltaru mojega srca. Maksova slika iz susjedne trgovine.
Upravo te nedjelje Maks me pozvao na izlet. Djevojka
s kojom je redovito odlazio bila je u bolnici. Pristala sam,
otišla sam s njim. Bo je ljubazan prema svakoj djevojci,
a ja sam htjela da takav bude samo sa mnom. Ne njegova
žena, nego njegova jedina žena. To sam htjela biti. Za
vrijeme izleta, Maks me upravo obasipao ljubaznošću i
duhovitošću. Nipošto nije bilo dosadno kao na izletima s
Katoličkom ligom. Drugog dana upitala si me da li sam bila
na misi. Sjećaš li se što sam ti odgovorila? Dobri Bog nije
tako uskogrudan i sitničav kao tvoji župnici. Sada kažem:
Bog uza svu svoju dobrotu, više zahtjeva nego svi tvoji
duhovnjaci skupa. Nakon prvog izleta s Maksom, još
jednom sam došla u društvo. Bilo je to o Božiću na priredbu.
Nešto me tamo vuklo, ali sam se dušom bila posve odijelila.
Kino, ples, izleti - to se smjenjivalo jedno za drugim. Nekoliko
puta sam se s Maksom posvadila. Kad je njegova djevojka
izašla iz bolnice, užasno me napala. Ostala sa mirna i
dostojanstvena. Govorila sam o njoj hladno, s izvjesnim
razumjevanjem, ali otvoreno. Ocrnjivala sam je. To je najbolja
priprava za pakao - satanizam u pravom smislu riječi.To ti
pripovjedam da vidiš kako sa se definitivno od Boga odvojila.
Moj konačni otpad od Boga sastojao se u tome što sam
čovjeka postavila na Njegovo mjesto. Ništa ne može ukloniti
tako temeljito Boga iz našeg srca kao ljubav prema osobi
drugog spola, ako se ona sastoji samo u karnalnoj (tjelesnoj)
sferi. U tome je njezina strahota i otrov. Moje obožavanje
Maksa postala je moja nova vjera. Borila sam se protv Boga.
Ti toga nisi bila sjesna. Smatrala si me još vjernikom. Ja
sam to i htjela. I crkveni porez sam redovito plaćala. Neko
osiguranje i s te strane, mislila sam neće škoditi. Tvoji
odgovori često su bili izvrsni, ali ja sam ih otklanjala. Ti
jednostavno nisi smjela imati pravo. Prije ženidbe bila sam
još jednom na ispovjedi i na Pričesti. Tako je bilo propisano.
Učinili smo o oboje. Zašto ne? Formalnost je formalnost.
Ti takvo ispovjed držiš nevrujednom. To je bila moja zadnja
svata Pričest. Nedostojna. S Maksom sam lijepo živjela. U
svamu smo se slagali. I tome da život ne opterećujemo
djecom. Maks je ipak htio barem jedno dijete, ali sam mu ja
i tu želju izbila iz glave. Lijepa odijela, elegantno pokućstvo,
barovi, izleti vozilom i slične zabave - za to sam živjela. Svake
nedjelje nekamo smo skupa odlazili. Ali priznajem ti, nisam
bila sretna mada sam se uvijek slatko smiješila. Nešto me
izjedalo u duši. Uvijek sam željela da nakon smrti za koju sam
mislila da je vrlo daleko, ne bude ničega. Zanimljivo je to.
Istina je ono što sam jednom čula na propovjedi, da Bog i
najmanje dobro djelo koje čovjek učini uvijek nagradi na ovaj
ili onaj način. Kad zna da neće moći nagraditi na drugom
svijetu, učini to na ovome. Ako smo na izletu posjetili koju
crkvu, u njoj su nas zanimale samo umjetnine. Ako se koji put
u meni pojavilo kakvo pobožno čuvstvo, brzo sam ga otpremila.
Tako sam svaki poziv milosti brzo otklonila. S izuzetnim užitkom
sam ironizirala srednjovjekovne slike koje su prikazivale pakao:
kako vrag na ražnju peče duše koje cvrlje na žeravici dok mu
drugi đavoli dovode nove žrtve. Klara, pakao je moguće slikati,
ali ga nije moguće naslikati. Sve ljudske predodžbe o njemu
nisu ni sjena njegove stvarnosti.
..
nedjelja, 06.04.2008.
12/3 - Pismo iz pakla, treći dio
Pavel (uvodna molitva):
Moj Gospodine, Bože moj, zahvaljujem Ti
što si moj život isrgnuo od propasti...
Propadao sam, a Ti si me uspravio.
Proigrao sam svoj život a Ti si došao k meni.
Isuse, ljubiš me. Život svoj dao si za mene...
Tvoja riječ me dirnula, tvoje prisutnost dotaknula,
tvoja milost okrijepila - tada sam kleknuo i vapio Ti:
Želim te slijediti!. Budi moj pastir!, Isuse, ..
Ti si postao hrid na kojoj mogu graditi svoj život.
Darovao si mi radost svoje blizine, radost u molitvi,
Kad god sam otvoren u molitvi, u meni je duboki mir...
Tada znam, Ti si me blagoslovio i ispunio...
Ti si mi pokazao put...
Klara (prenosi Annettine riječi):
Sjećam se da si me više puta nagovarala neka slušam
propovjedi, čitam dobre knjige, vjerske časopise. Odgovarala
sam: "Nemam ti ja za to vremena!" Nisam htjela uznemiravati
i onako uznemirenu nutrinu. Brzo sam se zasitila Organizacije
katoličkih djevojaka. Osjećala sam da tamo ne spadam, jer
mi nije bilo do toga da se poboljšam. Ti to nisi slutila mada
si primjećivala da sam nezadovoljna i nesretna. Govorila si
mi: "Ispovjedi se pa će biti sve dobro!" Slutila sam da je tako.
Ali svijet, tijelo i vrag, držali su me već tada čvrsto u svojim
pandžama. Upliv vraga na čovjeka ja nisam nikada vjerovala.
Sada ti potvrđujem za one kakva sam bila ja, vrag me je imao
čvrsto u svojoj vlasti. Samo mnoge molitve, žrtve i trpljenje
mogle bi ih istrgnuti iz njegovih kliješta. A i to bi išlo polagano.
Istina je da i danas ima opsjednutih kakvih je bilo u Isusovo
vrijeme. Vrag doduše ne može posve oduzeti slobodnu volju
onima koji mu se predaju, ali Bog dopušta da se sotona
ugnijezdi malo po malo, u dušama onih koji tvrdoglavo
odbijaju milost. Mi prokleti mrzimo i vraga. Ali on nama
ugađa na taj način, što nastoji da sve vas dovuče ovamo.
Vi tu strahotu ne možete razumjeti. Vrazi se roje svijetom kao
komarci. Ljudi zbog zaslijepljenosti to ne vide. Nama nije lakše
kad koja duša prispije u pakao. Naprotiv, to povećava naše
muke. A i mržnju. Ona je naša bit i mi je ostvarujemo pod
cijenom vlastitog trpljenja. Zar nema takvih slučajeva i kod
vas u svijetu?. Iako sam bježala od Boga, on me trajno tražio.
Po naravi sam bila čovjekoljubiva, rado sam učinila kakvo
dobro djelo. Time sam utirala put milosti i svraćala na se
Božju pozornost. Koji put me Bog zvao u Crkvu. To mi je
izgledalo kao tuga za domovinom. Kad sam nakon napornog
rada u uredu vodila brigu o bolesnoj majci, ti su Božji pozivi
bili još jači. Kad ti je jednom uspjelo da me odvedeš u Crkvu,
bila sam toliko potresena, da sam skoro doživjela svoje
obraćenje. Zaplakala sam, ali već u slijedećem trenutku nisam
tu želju osjećala. Pšenicu je gušilo trnje. S izgovorom da je
vjera samo nekakvo čuvstvo, pa sam taj poziv milosti lako
otklonila. Jednom si me napala što sam pred Svetohraništem
samo izvela nekakav pokret, a nisam se poklonila. Ti si to
pripisala mojoj lijenosti. Nisi slutila da ja već tada nisam uopće
vjerovala u Kristovu prisutnost pod prilikama kruha.
Sad vjerujem, Klara, jer je to tako i ja to vjerujem kao što
čovjek vjeruje u oluju koju je proživio. U međuvremenu stvorila
sam sebi vjeru po vlastitom ukusu. Prihvatila sam mišljenje -
koje je u našem uredu bilo u modi - da ljudska duša nakon
smrti seli iz stvorenja u stvorenje i tako nastavlja život u beskraj.
Tako sam ja riješila pitanje o zagrobnom životu i posve stišala
glas savjesti. Zašto mi nikada nisi spomenula Kristovu parabolu
o bogatašu i siromahu Lazaru u kojoj stoji da je duša jednoga
odmah nakon smrti otišla u pakao, drugoga u nebo.?! Ipak
mislim da nebi time ništa postigla. Sama sam sebi stvorla
nekakvog Boga koji je bio dovoljno dalek da ne osjećam
nikakvu obvezu prema njemu. Takav Bog nije imao nikakvog
neba da mi ga dade i nikakvog pakla da me unj strmoglavi.
Častila sam ga tako kao da sam ja njega ostavila na miru
a on mene. Što čovjek želi, rado vjeruje da je tako. Tijekom
godina u meni se učvrstilo uvjerenje da je ta vjera prava.
Tako se dalo nesmetano živjeti. Po vlastitoj volji i ukusu...
četvrtak, 03.04.2008.
12/2 - Pismo iz pakla, drugi dio;
Pavel (uvodna molitva):
Gospodine, učiš nas da mi nismo nikakav slučajan i
beznačajan proizvod evolucije, učiš nas da je svaki
od nas nastao kao plod Božjeg promišljanja, svaki od
nas je željen, svaki od nas je ljubljen, svak od nas je
potreban. Stvorio si čovjeka Gospode, kao prvu sponu
između Neba i Zemlje, kao sponu sjedinjenja duhovnog
i materijalnog, biće u kojem je materija svetohranište
duha, biće u kojem Duh oživljava materiju, ne za
ograničeni smrtni život, nego za besmrtni život nakon
konačnog uskrsnuća. Sazdani smo Gospode, po zamisli
tvojoj, da ljubimo svoga Stvoritelja, da te upoznajemo,
da ti služimo i da ruku tvoju prihvatimo za vrijeme
zemaljskog života, kako bi zauvijek ostali sa Tobom.
Klara (nastavak Annettina pisma):
Blaženi u nebu ljube Boga. Oni izravno gledaju sve njegove
blistave ljepote. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta
nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne
moraju Boga voljeti. Mogu se odlučiti i protiv njega. Ali mi
kojima Bog pristupa kao sudac i osvetnik, kao onaj koga
smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi ga ne možemo
nego mrziti i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno.
Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke
mi ni danas ne odričemo i nikada ju nećemo promjeniti.
Razumješ li sada, zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša
tvrdokornost nikada ne može promjeniti. Odupirem se ovom
pisanju ali ne mogu odoljeti. Činim to po nekom "naređenju".
Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih klela, ali sam prisiljena
da to ne činim. Naprotiv, moram priznati da je i s nama Bog
u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao na taj način
što nije dopuštao našoj volji da totalno podivlja kako smo mi
željeli. To bi povećalo našu krivnju pa dosljedno i kaznu.
Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako da nas ne
prisiljava da mu stupimo bliže, i tako donekle ublažuje naše
muke. Svaki korak prema njemu povećao bi našu patnju kao
što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.
Ti si bila zaprepaštena kad sam ti jednom na šetnji pripovjedala
što mi je rekao otac prije moje prve svete pričesti: "Moja mala
Annette, pobrini se ti za lijepu haljinu! Sve drugo je komedija!"
Marta i ti nagovorile ste me da pristupim ispovjedi i Pričesti.
Na ispovjedi nikada nisam imala što reći. Nisam se osjećala
grešnom. Ti si me često opominjala: "Annette, ako ne budeš
više molila, propast ćeš!" Uistinu, malo sam molila i to vrlo
nevoljko. Imala si pravo. Doista svi mi koji smo u paklu, ili nismo
uopće molili, ili smo molili premalo. Molitva je prvi odlučan korak
prema Bogu. Posebice molitva onoj koja je bila Majka Isusova,
a čije ime mi ovdje u paklu nikada nećemo izgovoriti. Molitva
njoj upravljena oduzima vragu više duša, nego što mu ih
osiguravaju najveći grijesi. Nastavljam bjesneći - tako moram
- molitva je nešto najlakše što čovjek može učiniti na zemlji.
Upravo zato jer je laka. Bog je na molitvu navezao spasenje.
Tko redovito moli, tome Bog malo po malo daje toliko milosti i
snage da će se podići iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla.
Posljednjih godina moga života na zemlji nisam uopće molila.
Nikada. Tako sam temeljito upropastila milost bez koje nema
spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo
bismo ih odbili i kad bi nam bile ponuđene. Tu nema nikakvih
promjena, Klara! Kod vas na zemlji čovjek može pasti iz milosti
u grijeh, bilo iz slabosti bilo iz pakosti. Iz grijeha se opet može
podići do nevinosti. Sa smrću to prestaje. Čak i u odmaklim
godinama, promjene postaju sve teže i rjeđe. Istina je da se
čovjek do zadnjega trenutka može odlučiti za Boga ili protiv
njega. Ali redovito biva da on u zadnjem času hoće ono što je
htio čitav život. Tako se dogodilo i samnom koja sam živjela
potpuno odvojeno od Boga. Zato sam se pri zadnjem pozivu
milosti odlučila protiv njega. Nije bilo sudbonosno to što sam
griješila, nego što se nisam htjela grijeha osloboditi. To, to!...
---
