Zajadno sa ovim poučnim pismom, završava i serijal
"čovjek ljubavi" te se Pavel od nas oprašta jednom
prekrasnom odom o ljubavi:
"Ljubav je kao lijek, koji liječi rane.
Ljubav je kao umjetnik, koji svako lice čini lijepim.
Ljubav je snaga koja i iscrpljenoj duši daje snagu.
Ljubav je ona atmosvera u kojoj se svi dobro osjećaju.
Ljubav je oslobađanje od sebičnosti u brizi za druge ljude.
Ljubav je nerazoriva kao vječnost...
Gdje je ljubav na djelu, tamo život cvjeta i donosi plod.
Gdje je ljubav, tamo raste mir, zajedništvo, nebesko kraljevstvo.
Jer, Bog je ljubav, a gdje su ljubav i dobrota, Bog je prisutan.
Gdje se mi otvaramo toj ljubavi, tamo Bog dolazi i ostaje kod nas.
Nijedan čin, nijedno djelo nije premaleno, kao dokaz tvoje ljubavi.
Ljubav je temelj svega, i nema umora dok ima ljubavi....
Ljubav nas oslobađa, daje snagu, i bdije nad nama...
Klara ( završava Annettino pismo):
Sjećaš li se kad smo jednom raspravljale o paklu? Ti si ga
opisivala kao vatru koja sažiže. Tada sam ti približila upaljenu
žigicu i zapitala: Da li ti smrdi? Ti si žigicu lako ugasila. Ovdje
vatru nitko ne može ugasiti. Kažem ti vatra o kojoj govori
Evanđelje ne znači samo grižnju savjesti. Vatra je doslovno vatra.
Doslovno teba shvatiti što je onaj rekao: "Idite od mene prokleti -
u oganj vječni!" Doslovno. Da, ona je drukčija vatra nego vaša
na zemlji, ali je vatra. Vama je naše stanje posve neshvatljivo.
Ali, naša najveća muka sastoji se u tome što nikada nećemo
vidjeti Boga. Čudno, da te u vječnosti trajno muči ono za što ti
na zemlji nije bilo stalo. Svi prokleti u paklu jednako ne trpe.
Katolici trpe više nego drugi, jer su imali više milosti koje su
proigrali. Trpi više onaj tko je više znao. Tko je griješio iz lobe,
teže pati od onoga tko je griješio iz slabosti. Ali nitko ne trpi više
nego je zaslužio. O, da to nije tako! Barem bi opravdano mrzila.
Ti si mi nekoć govorila da svatko svjesno odlazi u pakao.
Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi trenutak već ću
sebi nekako pomoći. A, ipak sam svjesna istine koju sam koji
puta u sebi ponavljala. Annette, ako nenadano umreš, otići
ćeš Bogu nespremna. Snosit ćeš posljedice. Nisam se obratila.
Zla navika me je povukla. Povratak je sve teži što je čovjek
stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu...Prije tjedan dana
- govorim po vašem načinu brojanja - jer je ovdje sve drukčije,
Otišla sam s mužem na izlet. Bila je nedjelja, posljednji dan mog
života. Uživala sam. Bio je prekrasan sunčan dan. Obuzeo me
poseban osjećaj sreće i zadovoljstva. Kad smo se navečer
vraćali kući, moj je muž izgubio vlast nad volanom, jer ga je
zaslijepio vozilo iz suprotnog pravca. Tresak...i vrisak: Isuse!
Nije to bio pobožan zaziv, nego spontan krik, nastao iz straha.
Osjetila sam užasnu bol. Što je ona prema ovim mukama!
Zatim mi se sve zamračilo. Zanimljivo. Onoga jutra, kad sam se
spremala na izlet, sjevnula mi je misao: nedjelja je, kako bi bilo
da još jednom odemo na misu!? Zvonilo je, i kao da je mene
dozivalo. Presjekla sam misao s jednim odlučnim: Ne! Kako
to da jednom zauvjek ne mogu te smiješnosti izbiti iz glave?
Šo je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice. Sada ih nosim.
Što se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to znaš. Ja ne znam.
Mi redovitim putem ne možemo znati što se zbiva na svijetu.
Ali znam da sam se u trenutku odvajanja duše od tijela našla
u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalištu
kad se sva svjetla u dvorani ugase. Osvjetljen je samo prizor
na pozornici, prizor mog života. Duša mi se ukazala kao u zrcalu:
sve prezrene milosti od rane mladosti do zadnjeg "ne" što sam
ga izgovorila u nedjeljno jutro. Osjećala sam se kao zločinac
pred kojim defiliraju njegove žrtve. Da žalim? Ne! Da se sramim?
Ne! A ni izdržati nisam mogla pred licem Boga kojega sam
prezirala. Tako je ostao samo - bijeg. To je bio posebni sud,
na onom istom mjestu gdje je ostalo ležati moje mrtvo tijelo.
Nevidljivi sudac rekao je: Idi! Kao jezičac svjetlo - plavičastog
plamena, pala sam u pakao. Tako je završilo Annettino pismo.
*****
Pogovor:
Neki od vas su već prije pročitali ovo pismo, no, njega nije
dovoljno pročitati, treba ga i analizirati, da bi se razumjela i
zapamtila bit, bit koja se ne treba i ne smije zaboraviti!
Naglasak je na odgovornosti svakog čovjeka za svoj život,
čovjeka kao slobodnog bića, osobe koja svojim postupcima
i odlukama, osobno i posve slobodno snosi odgovornost za
svoju vječnu sudbinu. Bog ne može biti kriv, jer onda ne bi
mogao biti Bog. On svakom čovjeku osigurava preduvjete
za ostvarenje vječnog blaženstva, a nikoga ne određuje na
vječno prokletstvo. Vlastitu tragediju, čovjek sam kreira i tako
nosi u sebi. Ovo potresno Annettino pismo, trebalo bi svakoga
uozbiljiti i pomoći mu/nam da svaki trenutak života iskoristimo
za svoje spasenje i spasenje svojih bližnjih....
Post je objavljen 12.04.2008. u 17:57 sati.