Pavel (uvodna molitva):
Moj Gospodine, Bože moj, zahvaljujem Ti
što si moj život isrgnuo od propasti...
Propadao sam, a Ti si me uspravio.
Proigrao sam svoj život a Ti si došao k meni.
Isuse, ljubiš me. Život svoj dao si za mene...
Tvoja riječ me dirnula, tvoje prisutnost dotaknula,
tvoja milost okrijepila - tada sam kleknuo i vapio Ti:
Želim te slijediti!. Budi moj pastir!, Isuse, ..
Ti si postao hrid na kojoj mogu graditi svoj život.
Darovao si mi radost svoje blizine, radost u molitvi,
Kad god sam otvoren u molitvi, u meni je duboki mir...
Tada znam, Ti si me blagoslovio i ispunio...
Ti si mi pokazao put...
Klara (prenosi Annettine riječi):
Sjećam se da si me više puta nagovarala neka slušam
propovjedi, čitam dobre knjige, vjerske časopise. Odgovarala
sam: "Nemam ti ja za to vremena!" Nisam htjela uznemiravati
i onako uznemirenu nutrinu. Brzo sam se zasitila Organizacije
katoličkih djevojaka. Osjećala sam da tamo ne spadam, jer
mi nije bilo do toga da se poboljšam. Ti to nisi slutila mada
si primjećivala da sam nezadovoljna i nesretna. Govorila si
mi: "Ispovjedi se pa će biti sve dobro!" Slutila sam da je tako.
Ali svijet, tijelo i vrag, držali su me već tada čvrsto u svojim
pandžama. Upliv vraga na čovjeka ja nisam nikada vjerovala.
Sada ti potvrđujem za one kakva sam bila ja, vrag me je imao
čvrsto u svojoj vlasti. Samo mnoge molitve, žrtve i trpljenje
mogle bi ih istrgnuti iz njegovih kliješta. A i to bi išlo polagano.
Istina je da i danas ima opsjednutih kakvih je bilo u Isusovo
vrijeme. Vrag doduše ne može posve oduzeti slobodnu volju
onima koji mu se predaju, ali Bog dopušta da se sotona
ugnijezdi malo po malo, u dušama onih koji tvrdoglavo
odbijaju milost. Mi prokleti mrzimo i vraga. Ali on nama
ugađa na taj način, što nastoji da sve vas dovuče ovamo.
Vi tu strahotu ne možete razumjeti. Vrazi se roje svijetom kao
komarci. Ljudi zbog zaslijepljenosti to ne vide. Nama nije lakše
kad koja duša prispije u pakao. Naprotiv, to povećava naše
muke. A i mržnju. Ona je naša bit i mi je ostvarujemo pod
cijenom vlastitog trpljenja. Zar nema takvih slučajeva i kod
vas u svijetu?. Iako sam bježala od Boga, on me trajno tražio.
Po naravi sam bila čovjekoljubiva, rado sam učinila kakvo
dobro djelo. Time sam utirala put milosti i svraćala na se
Božju pozornost. Koji put me Bog zvao u Crkvu. To mi je
izgledalo kao tuga za domovinom. Kad sam nakon napornog
rada u uredu vodila brigu o bolesnoj majci, ti su Božji pozivi
bili još jači. Kad ti je jednom uspjelo da me odvedeš u Crkvu,
bila sam toliko potresena, da sam skoro doživjela svoje
obraćenje. Zaplakala sam, ali već u slijedećem trenutku nisam
tu želju osjećala. Pšenicu je gušilo trnje. S izgovorom da je
vjera samo nekakvo čuvstvo, pa sam taj poziv milosti lako
otklonila. Jednom si me napala što sam pred Svetohraništem
samo izvela nekakav pokret, a nisam se poklonila. Ti si to
pripisala mojoj lijenosti. Nisi slutila da ja već tada nisam uopće
vjerovala u Kristovu prisutnost pod prilikama kruha.
Sad vjerujem, Klara, jer je to tako i ja to vjerujem kao što
čovjek vjeruje u oluju koju je proživio. U međuvremenu stvorila
sam sebi vjeru po vlastitom ukusu. Prihvatila sam mišljenje -
koje je u našem uredu bilo u modi - da ljudska duša nakon
smrti seli iz stvorenja u stvorenje i tako nastavlja život u beskraj.
Tako sam ja riješila pitanje o zagrobnom životu i posve stišala
glas savjesti. Zašto mi nikada nisi spomenula Kristovu parabolu
o bogatašu i siromahu Lazaru u kojoj stoji da je duša jednoga
odmah nakon smrti otišla u pakao, drugoga u nebo.?! Ipak
mislim da nebi time ništa postigla. Sama sam sebi stvorla
nekakvog Boga koji je bio dovoljno dalek da ne osjećam
nikakvu obvezu prema njemu. Takav Bog nije imao nikakvog
neba da mi ga dade i nikakvog pakla da me unj strmoglavi.
Častila sam ga tako kao da sam ja njega ostavila na miru
a on mene. Što čovjek želi, rado vjeruje da je tako. Tijekom
godina u meni se učvrstilo uvjerenje da je ta vjera prava.
Tako se dalo nesmetano živjeti. Po vlastitoj volji i ukusu...
Post je objavljen 06.04.2008. u 21:37 sati.