Evanđelje u molitvama
četvrtak, 03.04.2008.
12/2 - Pismo iz pakla, drugi dio;
Pavel (uvodna molitva):
Gospodine, učiš nas da mi nismo nikakav slučajan i
beznačajan proizvod evolucije, učiš nas da je svaki
od nas nastao kao plod Božjeg promišljanja, svaki od
nas je željen, svaki od nas je ljubljen, svak od nas je
potreban. Stvorio si čovjeka Gospode, kao prvu sponu
između Neba i Zemlje, kao sponu sjedinjenja duhovnog
i materijalnog, biće u kojem je materija svetohranište
duha, biće u kojem Duh oživljava materiju, ne za
ograničeni smrtni život, nego za besmrtni život nakon
konačnog uskrsnuća. Sazdani smo Gospode, po zamisli
tvojoj, da ljubimo svoga Stvoritelja, da te upoznajemo,
da ti služimo i da ruku tvoju prihvatimo za vrijeme
zemaljskog života, kako bi zauvijek ostali sa Tobom.
Klara (nastavak Annettina pisma):
Blaženi u nebu ljube Boga. Oni izravno gledaju sve njegove
blistave ljepote. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta
nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne
moraju Boga voljeti. Mogu se odlučiti i protiv njega. Ali mi
kojima Bog pristupa kao sudac i osvetnik, kao onaj koga
smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi ga ne možemo
nego mrziti i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno.
Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke
mi ni danas ne odričemo i nikada ju nećemo promjeniti.
Razumješ li sada, zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša
tvrdokornost nikada ne može promjeniti. Odupirem se ovom
pisanju ali ne mogu odoljeti. Činim to po nekom "naređenju".
Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih klela, ali sam prisiljena
da to ne činim. Naprotiv, moram priznati da je i s nama Bog
u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao na taj način
što nije dopuštao našoj volji da totalno podivlja kako smo mi
željeli. To bi povećalo našu krivnju pa dosljedno i kaznu.
Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako da nas ne
prisiljava da mu stupimo bliže, i tako donekle ublažuje naše
muke. Svaki korak prema njemu povećao bi našu patnju kao
što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.
Ti si bila zaprepaštena kad sam ti jednom na šetnji pripovjedala
što mi je rekao otac prije moje prve svete pričesti: "Moja mala
Annette, pobrini se ti za lijepu haljinu! Sve drugo je komedija!"
Marta i ti nagovorile ste me da pristupim ispovjedi i Pričesti.
Na ispovjedi nikada nisam imala što reći. Nisam se osjećala
grešnom. Ti si me često opominjala: "Annette, ako ne budeš
više molila, propast ćeš!" Uistinu, malo sam molila i to vrlo
nevoljko. Imala si pravo. Doista svi mi koji smo u paklu, ili nismo
uopće molili, ili smo molili premalo. Molitva je prvi odlučan korak
prema Bogu. Posebice molitva onoj koja je bila Majka Isusova,
a čije ime mi ovdje u paklu nikada nećemo izgovoriti. Molitva
njoj upravljena oduzima vragu više duša, nego što mu ih
osiguravaju najveći grijesi. Nastavljam bjesneći - tako moram
- molitva je nešto najlakše što čovjek može učiniti na zemlji.
Upravo zato jer je laka. Bog je na molitvu navezao spasenje.
Tko redovito moli, tome Bog malo po malo daje toliko milosti i
snage da će se podići iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla.
Posljednjih godina moga života na zemlji nisam uopće molila.
Nikada. Tako sam temeljito upropastila milost bez koje nema
spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo
bismo ih odbili i kad bi nam bile ponuđene. Tu nema nikakvih
promjena, Klara! Kod vas na zemlji čovjek može pasti iz milosti
u grijeh, bilo iz slabosti bilo iz pakosti. Iz grijeha se opet može
podići do nevinosti. Sa smrću to prestaje. Čak i u odmaklim
godinama, promjene postaju sve teže i rjeđe. Istina je da se
čovjek do zadnjega trenutka može odlučiti za Boga ili protiv
njega. Ali redovito biva da on u zadnjem času hoće ono što je
htio čitav život. Tako se dogodilo i samnom koja sam živjela
potpuno odvojeno od Boga. Zato sam se pri zadnjem pozivu
milosti odlučila protiv njega. Nije bilo sudbonosno to što sam
griješila, nego što se nisam htjela grijeha osloboditi. To, to!...
---
