Svašta u mojoj glavi.

28.03.2009., subota

Sredina, malo naprijed!

Prvo što me istinski impresioniralo kad sam došao u Zagreb bili su tramvaji. (Uz pokretne stepenice u Nami.) U moju glavu jednostavno nije išlo kako to da tramvaj zna na raskrižju na koju stranu treba skrenuti. Danima sam proučavao skretnice koje se teledirigirano pomaknu baš u odsutnom trenutku. Uporno sam se vozio navirujući se iza vozačevih leđa i kontrolirao kad će pomaknuti sklopku „okreće“. Naslućivao sam neku vezu, prilično mutno, sve dok mi jedan gospodin nije objasnio da je riječ o elektromagnetu. Elektromagnet na djelu; to je zidalo moju vjeru u znanstvenu misao.
Nisam se previše dao zbunjivati onim situacijama kad znanost otkaže pa vozač zaustavi tramvaj, otvori ona vratašca koja ga dijele od putnika, izađe pred križanjem naoružan metalnim pajserom i vještim pokretom raskoli prugu na željeni način. To mi je bilo jednako dojmljivo.
S vremenom sam naučio sve potrebno o tramvajima, njihove navike i osobenosti. Mogao sam procijeniti ubrzanje koje će uslijediti kad vozač okrene kotač za dodavanje gasa za 30 stupnjeva. Sad se možete čuditi koliko hoćete, ali stvarno je bilo tako: vozač je imao nekakvo kolo s drškom u obliku ogromnog mlinca za kavu i vrtio je tu ručku te bi tako dodavao gas – ili kočio. Možete zamisliti koliko mukotrpno je bilo doškolavati vozače kad su uvedeni češki tramvaji u kojima su komande bile kao u automobilima.
Prepoznavao sam dečke koji su se vozili na pulferima, procjenjivao iz udaljenog škripanja metala koliko vremena mi treba da stignem pravovremno na stanicu. Najdraža mi je bila linija br. 10. To je bilo zaista davno i prastari modeli su još prevozili građane. Baš takvi su opsluživali „desetku“. U njima si sam mogao otvoriti vrata – ne u opasnosti, nego ti je to bilo putničko pravo i obaveza. Posegneš za nekakvom dugačkom polugom i otvoriš. Upravo idealno ako se voziš Mihanovićevom prema Glavnom kolodvoru, a želiš izaći točno pred ulazom u Pothodnik.
Veliku revoluciju je izazvao uvoz čeških tramvaja. Oni su se odlikovali prekomjernom težinom za naše pruge (pa su iste ubrzano propadale) i revolucionarnim sustavom grijanih stolica. Vjerujte mi, grijane stolice bile su u zimskim noćima prava blagodat za promrzle stražnjice, te smo zato i unatoč devastacije naših pruga voljeli češke knjige.
Tada, u doba poluga, kapetani tramvaja su bili kondukteri. Oni su sjedili na povišenim sjedalima uz stražnja vrata. Nosili su službene kape i, po zimskom vremenu, teške vojničke šinjele. Obično su nosili i brkove i bili su krajnje autoritativni. Nisu deklamirali imena nadolazećih stanica, već su uporno nalagali: sredina, molim malo naprijed. Za nas, putnike, oni su bili vrhovna vlast. Morali bismo im davati svoje vozne karte na poništavanje. Nisi tada mogao ušetati u tramvaj i pravit se blesav; brkati kondukter bi te ulovio svojim pogledom i pitao za kartu. Kondukter je imao neki pečat kojim bi vješto poništio tvoju kartu, a imao je i nekakvu olovnu olovku kojom ti je obilježio vrijeme i mjesto ulaska ako si tražio prelaz. Prelaz je bio kad hoćeš s jedne linije na drugu; nije to baš bilo kao danas: prelaz ti je kondukter morao notirati, a njegov kolega u drugom tramvaju potvrditi. Reda mora biti! Pokaza i godišnjih karti nije bilo. Mogao si kupiti blok s 50 karata – za đake i studente, normalno, popust.
Ako je bila gužva – uvijek je bila gužva – ponetko se usudio ući i na prednja vrata. Onda bi otkinuo kartu iz svog blokića i poslao je štafetno do konduktera da mu je poništi. Obično mu se karta vratila. Ako bi poslao novac, taj bi putem obično nestao. Što je jedina dodirna točka s današnjim vremenom.
Danas tramvaji imaju spikerice, displeje, niske podove, daljinsko upravljanje i video nadzor. Imaju pilote koji su školovani skoro kao Jurij Gagarin. Možeš kartu platiti mobitelom, a i ne moraš je platiti u „radijusu“ dvije stanice od Trga. Imaju kontrolore koji su ljubazni kao poreznici i dispečere koji imaju ugovore s Holdingom. Sve je to super.
Ali: ako ste se ikad vozili u visokopodnom Đuri Đakoviću prikraćujući vrijeme u ćaskanju s kondukterom u šinjelu dok vam se obojici dah trenutno pretvara u ledenu izmaglicu, sad shvaćate da ste zapravo uživali nemalu privilegiju. Neprocjenjivo!

Edit. Ma ne bi novac nestao. Stigao bi do konduktera i karta bi bila isporučena istim putem natrag. To je samo bila pošalica koja bi uvijek pratila takvu transakciju.

- 21:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

26.03.2009., četvrtak

Ribić, Sanader, štrajk i secesija

Vilim Ribić je imao petlje odbiti ponudu o dogovornom smanjivanju plaća državnih službenika. Slijede konzultacije o mogućim prosvjedima i štrajku. Ivo Sanader je objavio kako Vlada RH neće podleći pritiscima te će jednostrano podrezati plaće i ukinuti izvjesne beneficije. Tko je u pravu? Što će sada biti?
Pouzdano znam da je Vilim Ribić pošten i seriozan sindikalist. Ne znam ikoga tko tvrdi da je Ivo Sanader pošten i seriozan premijer. To, naravno, još ništa ne dokazuje u ovom aktualnom sporu. Idemo onda u detalje.

Je li smanjenje plaće, tj. odustajanje od šestpostotne povišice, nužno?
Ja mislim da jest iako bi i moj novčanik postao šest posto prazniji. Izjave poput „ako mojih šest posto spašava državu, ako ta sića ikome išta znači, onda neka uzmu“ su promašene. Puno sitnih ušteda u zbroju čini golemu uštedu.

Je li Ribić inzistirao na očuvanju sadašnje razine plaća?
Koliko mi je poznato, nije. Inzistirao je na dvije stvari: prvo, da se uštede onda prošire na sve, i drugo, da se ustanove pošteni mehanizmi kompenzacije državnih plaća u boljim vremenima.

Kakvu kompenzaciju je nudila Vlada?
Povišicu, pod uvjetom da bude registrirano barem dvapostotno povećanje BDP-a u dva uzastopna polugodišnja razdoblja. Lakim računom izlazi da povišice nema u iduće dvije i pol godine u optimalnom scenariju (jedna godina tekuće krize, dva polugodišta idile i jedno polugodište potrebno za registraciju idile). Trebaju li baš prosvjetari i medicinari biti topovsko meso koje će unaprijed potpisati barem dvoipogodišnje nazadovanje?

Hoće li onda biti štrajka?
Teško. Ako i bude, još je manje vjerojatno da će uroditi plodom. Naposljetku, radi se o najmanje radikalnoj populaciji (zapravo, ima li uopće smisla spominjati riječ radikalno). O populaciji koja je sve što ima stekla radom i učenjem i koja ne stječe imetak prodajući reket pod intelektualne usluge kako čitamo da se obogatio optuženik za ratne zločine Glavaš. Radi se o populaciji koja i kad štrajka odradi odštrajkane sate jer je uznemiruje nerad. No, najvažniji razlog zbog kojeg eventualni štrajk ne bi uspio je ...

Koga briga!
Prije svega, građani bez perspektive i bez zaštite teško mogu poduprijeti ikakav štrajk državnih službenika. Njima su (tim službenicima), kao, položaji zagarantirani, život koliko-toliko siguran, a beneficije bezbrojne. Za to su si ti isti službenici, pa donekle čak i sam sindikat, sami krivi. Nezainteresirani nastavnici, nekvalificirani profesori, lažni znanstvenici, korumpirani liječnici, lijeni činovnici, zatrovali su javni prostor. Nikoga nije više briga za cijele tisuće onih pravih. Građani više ne vjeruju takvim službenicima.
Za ovu Vladu, i one bivše i buduće, još bolje. Uzmeš zdravstvu i sudstvu i prosvjeti i znanosti i ništa. To će se primijetiti, ako uopće, tek za n godina. Tek kad neka druga vlast dođe na vlast. Pomogneš li zdravstvu ili školstvu, i to će se primijetiti tek za n godina. Neka druga vlast bi tada ubirala dividende. Svi su ti veliki sustavi kao veliki brodovi – manevar im je kompliciran i dugotrajan i puno vremena treba da se uoče efekti. Milijardu puta unosnije je financirati državnu klijentelu; em je brojnija pa je korisnija na izborima, em se efekti vide odmah pa je tim korisnija na izborima. Stvarno: koga je uopće briga za opće dobro! To je jedini razlog zbog kojeg zdravstvo i školstvo klizi iz godine u godinu. Ne vidi se od danas prema jučer, ali savršeno jasno vidimo u kakvom su stanju ti sustavi danas i kakvi su bili prije 5, prije 10 , prije 15 i prije 20 godina.

Hoće li se i klijenteli smanjiti prihodi?
Kako kome. Da se razumijemo, ne mislim da su svi poticaji i subvencije loši i nepotrebni. Samim time, ti se ne ubrajaju u klijentelu. Ali, ima pavo Ribić kad kaže: kad bi se subvencije bacale iz aviona, polučile bi pravedniji efekt od ovog! I ne samo da je vlast tu krajnje nepravedna i kukavička, nago je i cinična. Nedavno sam vidio u emisiji za poljoprivrednike da čak i uzgajivači duhana dobivaju državni poticaj! Svaka čast uzgajivačima duhana i shvaćam da i oni marljivo rade. Jedino, ne mogu razumjeti kakve to veze ima s državnom zdravstvenom politikom i energičnom akcijom protiv pušenja. O kukavičluku i oportunizmu u pogledu povlaštenih boračkih mirovina da i ne govorimo.

Secesija?
Sindikat nastavnika je jači u savezu sa sindikatom profesora i zanastvenika. Još je jači u savezu s liječnicima, sucima i tako induktivno dalje. Naoko. U stvari, ne baš. Dobro znamo da smo deficitarni s prosvjetarima i medicinarima, sudaca imamo više nego je prosjek po glavi stanovnika u civiliziranim zemljama, a državne i lokalne administracije je apsolutno previše. Dobro se zna i to da državni službenici nisu dovoljno plaćeni te oni vrijedni i sposobni odlaze iz službe, a loših državnih službenika je puno i previše. Sindikat koji se brine o državnoj administraciji ne može drugačije. On brine o svima. On, po smislu svoga djelovanja, mora tako. Njegova osnovna briga je, uz sve poštovanje prema profesionalnom i produktivnom dijelu članstva, očuvati radna mjesta. Zato je taj sindikat i potpisao sporazum s Vladom. Nije taj sindikat zato kriv, on je, dapače, dužan misliti o svima. Vjerojatno idemo prema tome (i vjerodostojnije bi bilo) da se sindikalno zdravstvo i školstvo odvoji od sudstva, ovo od policije i vojske te carinika, a svi zajedno od „administracije“. Da, zajedno smo na papiru jači, postoje i zajednički interesi i zajednički poslodavac, ali polazna pozicija nam je temeljno drugačija. Medicinskih sestara i liječnika je premalo, „administratora“ (osobito onih lokalnih) apsolutno previše. U sadašnjoj situaciji trpe i sestre i ona braća u državnoj i lokalnoj upravi koja stvarno rade i doprinose.

Gdje je izlaz?
Plaće i subvencije iz budžeta, očito, treba srezati svima. Pritom, svim državnim službenicima treba dati poštena i čvrsta jamstva za oporavak njihovih plaća čim to bude moguće. Povlaštene mirovine treba reducirati. Sve te silne poticaje temeljito revidirati. Klijentelizam u državi treba ukinuti s čvrstim jamstvom da neće ponovo izniknuti. Državnu administraciju platiti kako treba, suvišnima se zahvaliti. Ukinuti barem četvrtinu lokalne administracije.

Tko će to učiniti?
Politička elita neće i ne može. MMF? Oni s tim ne žele prljati ruke. Imaju druge metode. Mi? Ne zvuči vjerojatno. Netko četvrti?
Nema četvrtog.

- 00:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.03.2009., subota

Šest sati

Članak u prošlosubotnjem Magazinu Jutarnjeg priuštio nam je ležernu ekskurziju u svijet sveučilišnih profesora. Svi su znali, pa čak i Uskok, da u tom svijetu ima puno endemskih vrsta. Poput, recimo, u priči spomenutog touroperatora koji u jednom tjednu predaje u Zagrebu, Splitu, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i opet u Zagrebu. Ili poput čitavog čudnovatog kontinenta kakav je, prema navodu iz članka, Ekonomski fakultet u Zagrebu koji svim svojim nastavnicima koji sudjeluju u nastavi plaća 30% redovitog bonusa na plaću. Oni su, što li, kao neki udarnici? Alije Sirotanovići? Ne navodi se kako se bude nastavnik koji ne sudjeluje u nastavi. Je li to nova podvrsta? Podliježu li takvi kakvom malusu?

Ništa to nije novo i zapravo bi se moglo navoditi još puno egzotičnih primjera. Što i nema prevelikog smisla. Jedino zbog čega treba reagirati jest izjava dekana FER-a prof. Mornara kako je „naša najveća greška u tome što mi u jednu osobu pokušavamo ugurati i fantastičnog nastavnika i fantastičnog znanstvenika, a to je nemoguće“. Teško mi je vjerovati da je Mornar to rekao. Možda i jest, možda je to interpretacija novinarke Kalogjera-Brkić, možda nešto između. I to je nevažno. Važan je stav koji je ovako javno formuliran, koji se čuje opet i opet i koji nas nas vodi u samo središte naše akademske zbrke.

Prava je greška, i to temeljna, u tome što se ne shvaća da dobar nastavnik možeš biti jedino ako si dobar u znanosti. Totalno krivo je tvrditi kako je to ili-ili situacija i točno zato je naše sveučilište tu gdje jest. Na žalost, prečesto se ponavlja, a da bi bilo slučajno. Nešto iz neznanja, nešto iz namjere.

Svi moji najbolji profesori bili su izvrsni u znanosti. To nije impresija. Kako to znam? Vrlo jednostavno. Vidiš što se objavljuje i gdje se objavljuje. Vidiš kontakte i uvažavanje, vidiš sudjelovanje u aktualnim istraživanjima. Svi koji to žele lako će doznati tko je što objavio u relevantnom, recimo, američkom ili francuskom časopisu. Nisu bitni ni Amerikanci ni Francuzi, pravi znanstveni članak se prepoznaje i iz aviona, ma gdje da je objavljen. To se ne može pokriti objavljivanjem „knjiga“. Zamka je u tome što se u nas javni akademski kredibilitet stječe brojem objavljenih knjiga. To je prvo što se u javnosti pita i nikoga pritom ne zanima što u tim knjigama piše. Knjiga je kao veća od članka pa se zaboravlja da je domaća knjiga najčešće izvan domašaja ikakve objektivne prosudbe. Istina, postoje danas „čvršći“ kriteriji za znanstvena napredovanja. Nešto se ipak pomiče. U granicama mogućnosti.

Bezbroj puta sam čuo kako se sveučilišni nastavnici trebaju posvetiti nastavi, a znanost neka se pusti institutima. To je sasvim apsurdno. To je isto kao kad bismo tvrdili da na umjetničkim akademijama trebaju predavati kritičari i tumači umjetnosti, a ne umjetnici. To je krivo i zato što bi netko kompetentan morao te buduće institutske znanstvenike pripremiti i uključiti u istraživanje. To je pogotovo krivo ako se tvrdi da sveučilišta trebaju „surađivati s privredom“. Najvažnije, takva bi koncepcija zatvorila sustav. Čak i ako bi takvi „profesori“ u startu znali nešto više i nešto šire od gradiva kojeg predaju, tranfer novih znanja bi trenutno stao. Iduća generacija sveučilišnih profesora bi neminovno ostala tapkati u mjestu; dakle, degradirala. I tako induktivno dalje. U Padovi i dan danas turisti mogu vidjeti Galileovu katedru. Nije jako vjerojatno da je Galileo imao katedru samo zbog turista.

Drugo, svi koji tvrde da zbog znanosti, viših ciljeva i drugih poslanja ne stignu raditi u nastavi kako treba, svi takvi jednostavno muljaju. Dio znanstvenog (ne samo nastavnog!) posla sastoji u tome da pridobiješ najtalentiranije studente, da ih vodiš i otvoriš im put u akademsku karijeru. Rijetke su sebične iznimke. Nije bez vraga da se u ozbiljnom društvu tvoj znanstveni rad mjeri i po tome koliko i kakvih studenata si imao. Dobro, doktorandi su doktorandi, a studenti prve godine su ipak na prvoj godini, reći ćete. Pa da, samo što ja još nisam vidio niti jednog profesora koji bi se prema te dvije grupacije ponašao različito.

Treće, mi jesmo izmislili štošta, ali akademiju nismo. Oni koji jesu i oni čija akademska dostignuća su vodeća, nepogrešivo inzistiraju na znanstvenom doprinosu. Tamo jednostavno ne možeš biti nastavnik na iole prestižnijem sveučilištu ako si znanastveno nekompetentan.
Kod nas možeš – i točno zato naša sveučilišta nisu iole prestižnija.

Četvrto i zapravo najvažnije. Ministarstvu i sveučilištima je zaista svejedno koliko ste vi uspješni u znanosti. (Dobro, možda ste na pesimističniju stranu, pa ćete reći kako im je svejedno i kako održavate nastavu. I to je približno točno, ali to nas vodi u drugu tužnu temu.)
Zašto mislim da im je svejedno? Najjednostavniji odgovor glasi: plaća vam to ne prepoznaje. Ako dogurate do titule red. prof., plaća vam se određuje po „platnom razredu“ bez obzira na to je li vaš posljednji članak objavljen u „Nature“ ili u Zborniku radova kućnog savjeta.
Da ne bude zabune: ako stvarno radite, onda se možete natjecati za znanstvene projekte MZOS-a. Dobit ćete projekt i malo ugodnije živjeti jer od tih malih novaca možete kupiti laptop i otići na konferenciju ili pozvati gosta. Neki utjecaj, satisfakciju i mogućnost da unaprijedite svoj znanstveni rad također. No, niti to vam neće pomoći otplaćivati svoje kredite: ako poštujete zakon i ne perete novce, ne smijete od tih novaca isplaćivati honorare.

Prirodno je pitanje: ako ste postali redoviti profesor, jeste li barem u prošlosti ostvarili neki znanstveni rezultat, nešto što vas kvalificira? Iskreni odgovor: kako se uzme. Stvar je u našim kriterijima. Niti su sve struke jednako mjerljive, niti je moguće da mi, koliko nas ima, sudjelujemo neproporcionalno mnogo u svjetskoj znanosti. Ne mogu ni svi nogometaši igrati u ManU i Liverpoolu. Netko igra i u Udineseu, netko u Hamburgeru. Netko u nižerazrednom Vratniku.

Gdje igraju naši profesori? Kako u kojoj struci. Uzmimo npr. domaće biologe ili fizičare. Mnogi od njih vrijedno rade i u ovoj smušenoj državi doprinose znanosti kako i koliko mogu. Oni su izloženi svjetskoj konkurenciji jer nema domaće biologije i fizike; ima samo jedna. Ako objave u časopisu koji se izdaje u Madridu ili u Beču, to je sjajno. Ministarstvu i sveučilištu, međutim, to je u biti ista boranija kao i prilozi što ih u zbornicima radova objavljuju naši putujući profesori koji ne stignu održati ni svoja vlastita predavanja. Bonus za njih nije ustanovljen. Isto je - nemam dokaza, ali mi se čini očitim - i u drugim strukama. Jedni se trude, drugi obezvrijeđuju. Na kraju dana, svi su onda isti. Pa se onda kaže, a sjećam se prije puno godina na TV bio je neki državni birokrat (mislim da se zvao Zavoreo) koji je to najljepše formuliro: pa što, dobro su i plaćeni za onih 6 sati tjedno koliko rade. Jednostavno, moraš se naučiti živjeti sa šestosatnom stigmom.

Žalosno je da oni koji dospiju „samo“ do četvrtfinala lige prvaka ne postoje niti za naše estradne medije. Za njih postoji Tesla (a i njemu jadnom trebalo je 15 godina da uskrsne u Hrvatskoj), te Radman i Đikić. Postoje i domaći favoriti, ali oni su najčešće dosta uspješniji s medijima nego s ligom prvaka. Oni će reći, ako se baš moraju znanstveno legitimirati, da nemaju radova u svjetskim časopisima jer se bave hrvatskom stvarnošću, a ta nije zanimljiva za urednike časopisa u Americi i Francuskoj. Zato su, eto, sva njihova glavna otkrića objavljena u zbornicima radova seminara održanih u Opatiji i Novom Vinodolskom.

Kod nas su danas skoro svi na tržištu. Zanimljivo je vidjeti tko nije. Nisu profesori i liječnici. Znam da postoje privatne škole i privatne klinike. Ali i oni koji su izmislili tržište uviđaju (ili samo što nisu) da su znanje i zdravlje malo suptilnije kategorije. Pa kad tamo predajete na državnom sveučilištu ili operirate na državnoj klinici jako se morate namučiti da tamo dođete i jako se gleda kako i što radite. I sve dok je u vašem radu sve u redu i plaća je u redu. Niti trebate, niti imate vremena u istom danu prosvijetiti i Split i Mostar i Tuzlu.

Sad još jednom pogledajte tko to brlja s nastavom. Svejedno je putuju li naokolo s tim nepredavanjima ili ne. U pravilu, znanost je za takve podjednako neuhvatljiva kao što su i oni za studente u matičnoj kući. Nešto tu jako ne štima.
Nije svaki dobar znanstvenik samim time i dobar u nastavi; treba tu još dosta kockica posložiti. Svaki dobar sveučilišni nastavnik, međutim, ima iza sebe i znanstveni doprinos. Po definiciji. Tko tvrdi suprotno, čini vrlo veliku štetu.

- 00:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.03.2009., ponedjeljak

I wonder how ...

Prije slaba tri mjeseca dobio sam na dar stablo limuna. Vrsta: citrus Washington. Podloga: poncirus trifoliata. Malo me šokiralo to što sam zamišljao krhku mladicu, a dobio sam drvo. T. je to sažeo ovako: pa nemoj me j., necemo ti valjda grančicu nosit! Tako sam se ja, totalni nevježa i asfalter, suočio s najtežom zadaćom: kako u centralno grijanom stanu površine 0,6 ara uščuvati i uzgojiti pažljivo odnjegovano stablo limuna. E, pa zasad sam uspio!

U stvari, sve je spasila susjeda Jelena s petog kata sa svojim ad hoc zimskim vrtom. Ljutu zimu je naš limun prezimio na ostakljenoj Jeleninoj lođi. Bez centralnog, neovisan o Putinu i Timošenko, okrenut na južnu stranu neba. Svake nedjelje smo bojažljivo hodočastili na zalijevanje na Jeleninu lođu s flašama odstajale vode. (Naučio sam da biljke valja zalijevati s odstajalom vodom.) Očekivali najgore. Panično sam proučavao wikipediu i forume i emisiju za poljoprivrednike i priloge „Vrt“ u dnevnim novinama. Uglavnom nisam naučio ništa i samo su mi se znojili dlanovi. Čak ponekad mislim da sam postao blago religiozan. Uglavnom, varate se ako mislite da mi je ova tri mjeseca bilo lako.

Jučer je bio prvi dan proljeća, barem na Savici. Nekako sam pomislio da je vrijeme da se limun vrati kući. Poredio sam balkon, oprao s njega sve tragove zime i našeg nereda. Onda smo oprezno i s nadom otišli na peti kat. Dotad je bilo dobro, pa nećemo valjda baš na kraju zateći otpalo lišće i smrznuto stablo ...

Ma kakvi! Nadam se da uočavate cvjetove i kako su listovi blistavi! Jelena, hvala! Prva teglica džema, ako ova biljka urodi, tvoja je!

I, što kažete?
Danas sam ponosno otišao u matičnu kuću (MBM u Lučkom) na instrukcije. Kupio zemlju i dohranu, savjetovao se. Sad, kad smo prezimili, sve mi se čini lakšim. Već se potajno ubrajam u uzgajivače limuna. wink

Ma, zapravo, i ne baš. Ako imate dobar savjet ili dobar link, unaprijed sam zahvalan.

- 21:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31