Ribić, Sanader, štrajk i secesija
|
Vilim Ribić je imao petlje odbiti ponudu o dogovornom smanjivanju plaća državnih službenika. Slijede konzultacije o mogućim prosvjedima i štrajku. Ivo Sanader je objavio kako Vlada RH neće podleći pritiscima te će jednostrano podrezati plaće i ukinuti izvjesne beneficije. Tko je u pravu? Što će sada biti? Pouzdano znam da je Vilim Ribić pošten i seriozan sindikalist. Ne znam ikoga tko tvrdi da je Ivo Sanader pošten i seriozan premijer. To, naravno, još ništa ne dokazuje u ovom aktualnom sporu. Idemo onda u detalje. Je li smanjenje plaće, tj. odustajanje od šestpostotne povišice, nužno? Ja mislim da jest iako bi i moj novčanik postao šest posto prazniji. Izjave poput „ako mojih šest posto spašava državu, ako ta sića ikome išta znači, onda neka uzmu“ su promašene. Puno sitnih ušteda u zbroju čini golemu uštedu. Je li Ribić inzistirao na očuvanju sadašnje razine plaća? Koliko mi je poznato, nije. Inzistirao je na dvije stvari: prvo, da se uštede onda prošire na sve, i drugo, da se ustanove pošteni mehanizmi kompenzacije državnih plaća u boljim vremenima. Kakvu kompenzaciju je nudila Vlada? Povišicu, pod uvjetom da bude registrirano barem dvapostotno povećanje BDP-a u dva uzastopna polugodišnja razdoblja. Lakim računom izlazi da povišice nema u iduće dvije i pol godine u optimalnom scenariju (jedna godina tekuće krize, dva polugodišta idile i jedno polugodište potrebno za registraciju idile). Trebaju li baš prosvjetari i medicinari biti topovsko meso koje će unaprijed potpisati barem dvoipogodišnje nazadovanje? Hoće li onda biti štrajka? Teško. Ako i bude, još je manje vjerojatno da će uroditi plodom. Naposljetku, radi se o najmanje radikalnoj populaciji (zapravo, ima li uopće smisla spominjati riječ radikalno). O populaciji koja je sve što ima stekla radom i učenjem i koja ne stječe imetak prodajući reket pod intelektualne usluge kako čitamo da se obogatio optuženik za ratne zločine Glavaš. Radi se o populaciji koja i kad štrajka odradi odštrajkane sate jer je uznemiruje nerad. No, najvažniji razlog zbog kojeg eventualni štrajk ne bi uspio je ... Koga briga! Prije svega, građani bez perspektive i bez zaštite teško mogu poduprijeti ikakav štrajk državnih službenika. Njima su (tim službenicima), kao, položaji zagarantirani, život koliko-toliko siguran, a beneficije bezbrojne. Za to su si ti isti službenici, pa donekle čak i sam sindikat, sami krivi. Nezainteresirani nastavnici, nekvalificirani profesori, lažni znanstvenici, korumpirani liječnici, lijeni činovnici, zatrovali su javni prostor. Nikoga nije više briga za cijele tisuće onih pravih. Građani više ne vjeruju takvim službenicima. Za ovu Vladu, i one bivše i buduće, još bolje. Uzmeš zdravstvu i sudstvu i prosvjeti i znanosti i ništa. To će se primijetiti, ako uopće, tek za n godina. Tek kad neka druga vlast dođe na vlast. Pomogneš li zdravstvu ili školstvu, i to će se primijetiti tek za n godina. Neka druga vlast bi tada ubirala dividende. Svi su ti veliki sustavi kao veliki brodovi – manevar im je kompliciran i dugotrajan i puno vremena treba da se uoče efekti. Milijardu puta unosnije je financirati državnu klijentelu; em je brojnija pa je korisnija na izborima, em se efekti vide odmah pa je tim korisnija na izborima. Stvarno: koga je uopće briga za opće dobro! To je jedini razlog zbog kojeg zdravstvo i školstvo klizi iz godine u godinu. Ne vidi se od danas prema jučer, ali savršeno jasno vidimo u kakvom su stanju ti sustavi danas i kakvi su bili prije 5, prije 10 , prije 15 i prije 20 godina. Hoće li se i klijenteli smanjiti prihodi? Kako kome. Da se razumijemo, ne mislim da su svi poticaji i subvencije loši i nepotrebni. Samim time, ti se ne ubrajaju u klijentelu. Ali, ima pavo Ribić kad kaže: kad bi se subvencije bacale iz aviona, polučile bi pravedniji efekt od ovog! I ne samo da je vlast tu krajnje nepravedna i kukavička, nago je i cinična. Nedavno sam vidio u emisiji za poljoprivrednike da čak i uzgajivači duhana dobivaju državni poticaj! Svaka čast uzgajivačima duhana i shvaćam da i oni marljivo rade. Jedino, ne mogu razumjeti kakve to veze ima s državnom zdravstvenom politikom i energičnom akcijom protiv pušenja. O kukavičluku i oportunizmu u pogledu povlaštenih boračkih mirovina da i ne govorimo. Secesija? Sindikat nastavnika je jači u savezu sa sindikatom profesora i zanastvenika. Još je jači u savezu s liječnicima, sucima i tako induktivno dalje. Naoko. U stvari, ne baš. Dobro znamo da smo deficitarni s prosvjetarima i medicinarima, sudaca imamo više nego je prosjek po glavi stanovnika u civiliziranim zemljama, a državne i lokalne administracije je apsolutno previše. Dobro se zna i to da državni službenici nisu dovoljno plaćeni te oni vrijedni i sposobni odlaze iz službe, a loših državnih službenika je puno i previše. Sindikat koji se brine o državnoj administraciji ne može drugačije. On brine o svima. On, po smislu svoga djelovanja, mora tako. Njegova osnovna briga je, uz sve poštovanje prema profesionalnom i produktivnom dijelu članstva, očuvati radna mjesta. Zato je taj sindikat i potpisao sporazum s Vladom. Nije taj sindikat zato kriv, on je, dapače, dužan misliti o svima. Vjerojatno idemo prema tome (i vjerodostojnije bi bilo) da se sindikalno zdravstvo i školstvo odvoji od sudstva, ovo od policije i vojske te carinika, a svi zajedno od „administracije“. Da, zajedno smo na papiru jači, postoje i zajednički interesi i zajednički poslodavac, ali polazna pozicija nam je temeljno drugačija. Medicinskih sestara i liječnika je premalo, „administratora“ (osobito onih lokalnih) apsolutno previše. U sadašnjoj situaciji trpe i sestre i ona braća u državnoj i lokalnoj upravi koja stvarno rade i doprinose. Gdje je izlaz? Plaće i subvencije iz budžeta, očito, treba srezati svima. Pritom, svim državnim službenicima treba dati poštena i čvrsta jamstva za oporavak njihovih plaća čim to bude moguće. Povlaštene mirovine treba reducirati. Sve te silne poticaje temeljito revidirati. Klijentelizam u državi treba ukinuti s čvrstim jamstvom da neće ponovo izniknuti. Državnu administraciju platiti kako treba, suvišnima se zahvaliti. Ukinuti barem četvrtinu lokalne administracije. Tko će to učiniti? Politička elita neće i ne može. MMF? Oni s tim ne žele prljati ruke. Imaju druge metode. Mi? Ne zvuči vjerojatno. Netko četvrti? Nema četvrtog. |
