Sredina, malo naprijed!
|
Prvo što me istinski impresioniralo kad sam došao u Zagreb bili su tramvaji. (Uz pokretne stepenice u Nami.) U moju glavu jednostavno nije išlo kako to da tramvaj zna na raskrižju na koju stranu treba skrenuti. Danima sam proučavao skretnice koje se teledirigirano pomaknu baš u odsutnom trenutku. Uporno sam se vozio navirujući se iza vozačevih leđa i kontrolirao kad će pomaknuti sklopku „okreće“. Naslućivao sam neku vezu, prilično mutno, sve dok mi jedan gospodin nije objasnio da je riječ o elektromagnetu. Elektromagnet na djelu; to je zidalo moju vjeru u znanstvenu misao. Nisam se previše dao zbunjivati onim situacijama kad znanost otkaže pa vozač zaustavi tramvaj, otvori ona vratašca koja ga dijele od putnika, izađe pred križanjem naoružan metalnim pajserom i vještim pokretom raskoli prugu na željeni način. To mi je bilo jednako dojmljivo. S vremenom sam naučio sve potrebno o tramvajima, njihove navike i osobenosti. Mogao sam procijeniti ubrzanje koje će uslijediti kad vozač okrene kotač za dodavanje gasa za 30 stupnjeva. Sad se možete čuditi koliko hoćete, ali stvarno je bilo tako: vozač je imao nekakvo kolo s drškom u obliku ogromnog mlinca za kavu i vrtio je tu ručku te bi tako dodavao gas – ili kočio. Možete zamisliti koliko mukotrpno je bilo doškolavati vozače kad su uvedeni češki tramvaji u kojima su komande bile kao u automobilima. Prepoznavao sam dečke koji su se vozili na pulferima, procjenjivao iz udaljenog škripanja metala koliko vremena mi treba da stignem pravovremno na stanicu. Najdraža mi je bila linija br. 10. To je bilo zaista davno i prastari modeli su još prevozili građane. Baš takvi su opsluživali „desetku“. U njima si sam mogao otvoriti vrata – ne u opasnosti, nego ti je to bilo putničko pravo i obaveza. Posegneš za nekakvom dugačkom polugom i otvoriš. Upravo idealno ako se voziš Mihanovićevom prema Glavnom kolodvoru, a želiš izaći točno pred ulazom u Pothodnik. Veliku revoluciju je izazvao uvoz čeških tramvaja. Oni su se odlikovali prekomjernom težinom za naše pruge (pa su iste ubrzano propadale) i revolucionarnim sustavom grijanih stolica. Vjerujte mi, grijane stolice bile su u zimskim noćima prava blagodat za promrzle stražnjice, te smo zato i unatoč devastacije naših pruga voljeli češke knjige. Tada, u doba poluga, kapetani tramvaja su bili kondukteri. Oni su sjedili na povišenim sjedalima uz stražnja vrata. Nosili su službene kape i, po zimskom vremenu, teške vojničke šinjele. Obično su nosili i brkove i bili su krajnje autoritativni. Nisu deklamirali imena nadolazećih stanica, već su uporno nalagali: sredina, molim malo naprijed. Za nas, putnike, oni su bili vrhovna vlast. Morali bismo im davati svoje vozne karte na poništavanje. Nisi tada mogao ušetati u tramvaj i pravit se blesav; brkati kondukter bi te ulovio svojim pogledom i pitao za kartu. Kondukter je imao neki pečat kojim bi vješto poništio tvoju kartu, a imao je i nekakvu olovnu olovku kojom ti je obilježio vrijeme i mjesto ulaska ako si tražio prelaz. Prelaz je bio kad hoćeš s jedne linije na drugu; nije to baš bilo kao danas: prelaz ti je kondukter morao notirati, a njegov kolega u drugom tramvaju potvrditi. Reda mora biti! Pokaza i godišnjih karti nije bilo. Mogao si kupiti blok s 50 karata – za đake i studente, normalno, popust. Ako je bila gužva – uvijek je bila gužva – ponetko se usudio ući i na prednja vrata. Onda bi otkinuo kartu iz svog blokića i poslao je štafetno do konduktera da mu je poništi. Obično mu se karta vratila. Ako bi poslao novac, taj bi putem obično nestao. Što je jedina dodirna točka s današnjim vremenom. Danas tramvaji imaju spikerice, displeje, niske podove, daljinsko upravljanje i video nadzor. Imaju pilote koji su školovani skoro kao Jurij Gagarin. Možeš kartu platiti mobitelom, a i ne moraš je platiti u „radijusu“ dvije stanice od Trga. Imaju kontrolore koji su ljubazni kao poreznici i dispečere koji imaju ugovore s Holdingom. Sve je to super. Ali: ako ste se ikad vozili u visokopodnom Đuri Đakoviću prikraćujući vrijeme u ćaskanju s kondukterom u šinjelu dok vam se obojici dah trenutno pretvara u ledenu izmaglicu, sad shvaćate da ste zapravo uživali nemalu privilegiju. Neprocjenjivo! Edit. Ma ne bi novac nestao. Stigao bi do konduktera i karta bi bila isporučena istim putem natrag. To je samo bila pošalica koja bi uvijek pratila takvu transakciju. |
