Šest sati
|
Članak u prošlosubotnjem Magazinu Jutarnjeg priuštio nam je ležernu ekskurziju u svijet sveučilišnih profesora. Svi su znali, pa čak i Uskok, da u tom svijetu ima puno endemskih vrsta. Poput, recimo, u priči spomenutog touroperatora koji u jednom tjednu predaje u Zagrebu, Splitu, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i opet u Zagrebu. Ili poput čitavog čudnovatog kontinenta kakav je, prema navodu iz članka, Ekonomski fakultet u Zagrebu koji svim svojim nastavnicima koji sudjeluju u nastavi plaća 30% redovitog bonusa na plaću. Oni su, što li, kao neki udarnici? Alije Sirotanovići? Ne navodi se kako se bude nastavnik koji ne sudjeluje u nastavi. Je li to nova podvrsta? Podliježu li takvi kakvom malusu? Ništa to nije novo i zapravo bi se moglo navoditi još puno egzotičnih primjera. Što i nema prevelikog smisla. Jedino zbog čega treba reagirati jest izjava dekana FER-a prof. Mornara kako je „naša najveća greška u tome što mi u jednu osobu pokušavamo ugurati i fantastičnog nastavnika i fantastičnog znanstvenika, a to je nemoguće“. Teško mi je vjerovati da je Mornar to rekao. Možda i jest, možda je to interpretacija novinarke Kalogjera-Brkić, možda nešto između. I to je nevažno. Važan je stav koji je ovako javno formuliran, koji se čuje opet i opet i koji nas nas vodi u samo središte naše akademske zbrke. Prava je greška, i to temeljna, u tome što se ne shvaća da dobar nastavnik možeš biti jedino ako si dobar u znanosti. Totalno krivo je tvrditi kako je to ili-ili situacija i točno zato je naše sveučilište tu gdje jest. Na žalost, prečesto se ponavlja, a da bi bilo slučajno. Nešto iz neznanja, nešto iz namjere. Svi moji najbolji profesori bili su izvrsni u znanosti. To nije impresija. Kako to znam? Vrlo jednostavno. Vidiš što se objavljuje i gdje se objavljuje. Vidiš kontakte i uvažavanje, vidiš sudjelovanje u aktualnim istraživanjima. Svi koji to žele lako će doznati tko je što objavio u relevantnom, recimo, američkom ili francuskom časopisu. Nisu bitni ni Amerikanci ni Francuzi, pravi znanstveni članak se prepoznaje i iz aviona, ma gdje da je objavljen. To se ne može pokriti objavljivanjem „knjiga“. Zamka je u tome što se u nas javni akademski kredibilitet stječe brojem objavljenih knjiga. To je prvo što se u javnosti pita i nikoga pritom ne zanima što u tim knjigama piše. Knjiga je kao veća od članka pa se zaboravlja da je domaća knjiga najčešće izvan domašaja ikakve objektivne prosudbe. Istina, postoje danas „čvršći“ kriteriji za znanstvena napredovanja. Nešto se ipak pomiče. U granicama mogućnosti. Bezbroj puta sam čuo kako se sveučilišni nastavnici trebaju posvetiti nastavi, a znanost neka se pusti institutima. To je sasvim apsurdno. To je isto kao kad bismo tvrdili da na umjetničkim akademijama trebaju predavati kritičari i tumači umjetnosti, a ne umjetnici. To je krivo i zato što bi netko kompetentan morao te buduće institutske znanstvenike pripremiti i uključiti u istraživanje. To je pogotovo krivo ako se tvrdi da sveučilišta trebaju „surađivati s privredom“. Najvažnije, takva bi koncepcija zatvorila sustav. Čak i ako bi takvi „profesori“ u startu znali nešto više i nešto šire od gradiva kojeg predaju, tranfer novih znanja bi trenutno stao. Iduća generacija sveučilišnih profesora bi neminovno ostala tapkati u mjestu; dakle, degradirala. I tako induktivno dalje. U Padovi i dan danas turisti mogu vidjeti Galileovu katedru. Nije jako vjerojatno da je Galileo imao katedru samo zbog turista. Drugo, svi koji tvrde da zbog znanosti, viših ciljeva i drugih poslanja ne stignu raditi u nastavi kako treba, svi takvi jednostavno muljaju. Dio znanstvenog (ne samo nastavnog!) posla sastoji u tome da pridobiješ najtalentiranije studente, da ih vodiš i otvoriš im put u akademsku karijeru. Rijetke su sebične iznimke. Nije bez vraga da se u ozbiljnom društvu tvoj znanstveni rad mjeri i po tome koliko i kakvih studenata si imao. Dobro, doktorandi su doktorandi, a studenti prve godine su ipak na prvoj godini, reći ćete. Pa da, samo što ja još nisam vidio niti jednog profesora koji bi se prema te dvije grupacije ponašao različito. Treće, mi jesmo izmislili štošta, ali akademiju nismo. Oni koji jesu i oni čija akademska dostignuća su vodeća, nepogrešivo inzistiraju na znanstvenom doprinosu. Tamo jednostavno ne možeš biti nastavnik na iole prestižnijem sveučilištu ako si znanastveno nekompetentan. Kod nas možeš – i točno zato naša sveučilišta nisu iole prestižnija. Četvrto i zapravo najvažnije. Ministarstvu i sveučilištima je zaista svejedno koliko ste vi uspješni u znanosti. (Dobro, možda ste na pesimističniju stranu, pa ćete reći kako im je svejedno i kako održavate nastavu. I to je približno točno, ali to nas vodi u drugu tužnu temu.) Zašto mislim da im je svejedno? Najjednostavniji odgovor glasi: plaća vam to ne prepoznaje. Ako dogurate do titule red. prof., plaća vam se određuje po „platnom razredu“ bez obzira na to je li vaš posljednji članak objavljen u „Nature“ ili u Zborniku radova kućnog savjeta. Da ne bude zabune: ako stvarno radite, onda se možete natjecati za znanstvene projekte MZOS-a. Dobit ćete projekt i malo ugodnije živjeti jer od tih malih novaca možete kupiti laptop i otići na konferenciju ili pozvati gosta. Neki utjecaj, satisfakciju i mogućnost da unaprijedite svoj znanstveni rad također. No, niti to vam neće pomoći otplaćivati svoje kredite: ako poštujete zakon i ne perete novce, ne smijete od tih novaca isplaćivati honorare. Prirodno je pitanje: ako ste postali redoviti profesor, jeste li barem u prošlosti ostvarili neki znanstveni rezultat, nešto što vas kvalificira? Iskreni odgovor: kako se uzme. Stvar je u našim kriterijima. Niti su sve struke jednako mjerljive, niti je moguće da mi, koliko nas ima, sudjelujemo neproporcionalno mnogo u svjetskoj znanosti. Ne mogu ni svi nogometaši igrati u ManU i Liverpoolu. Netko igra i u Udineseu, netko u Hamburgeru. Netko u nižerazrednom Vratniku. Gdje igraju naši profesori? Kako u kojoj struci. Uzmimo npr. domaće biologe ili fizičare. Mnogi od njih vrijedno rade i u ovoj smušenoj državi doprinose znanosti kako i koliko mogu. Oni su izloženi svjetskoj konkurenciji jer nema domaće biologije i fizike; ima samo jedna. Ako objave u časopisu koji se izdaje u Madridu ili u Beču, to je sjajno. Ministarstvu i sveučilištu, međutim, to je u biti ista boranija kao i prilozi što ih u zbornicima radova objavljuju naši putujući profesori koji ne stignu održati ni svoja vlastita predavanja. Bonus za njih nije ustanovljen. Isto je - nemam dokaza, ali mi se čini očitim - i u drugim strukama. Jedni se trude, drugi obezvrijeđuju. Na kraju dana, svi su onda isti. Pa se onda kaže, a sjećam se prije puno godina na TV bio je neki državni birokrat (mislim da se zvao Zavoreo) koji je to najljepše formuliro: pa što, dobro su i plaćeni za onih 6 sati tjedno koliko rade. Jednostavno, moraš se naučiti živjeti sa šestosatnom stigmom. Žalosno je da oni koji dospiju „samo“ do četvrtfinala lige prvaka ne postoje niti za naše estradne medije. Za njih postoji Tesla (a i njemu jadnom trebalo je 15 godina da uskrsne u Hrvatskoj), te Radman i Đikić. Postoje i domaći favoriti, ali oni su najčešće dosta uspješniji s medijima nego s ligom prvaka. Oni će reći, ako se baš moraju znanstveno legitimirati, da nemaju radova u svjetskim časopisima jer se bave hrvatskom stvarnošću, a ta nije zanimljiva za urednike časopisa u Americi i Francuskoj. Zato su, eto, sva njihova glavna otkrića objavljena u zbornicima radova seminara održanih u Opatiji i Novom Vinodolskom. Kod nas su danas skoro svi na tržištu. Zanimljivo je vidjeti tko nije. Nisu profesori i liječnici. Znam da postoje privatne škole i privatne klinike. Ali i oni koji su izmislili tržište uviđaju (ili samo što nisu) da su znanje i zdravlje malo suptilnije kategorije. Pa kad tamo predajete na državnom sveučilištu ili operirate na državnoj klinici jako se morate namučiti da tamo dođete i jako se gleda kako i što radite. I sve dok je u vašem radu sve u redu i plaća je u redu. Niti trebate, niti imate vremena u istom danu prosvijetiti i Split i Mostar i Tuzlu. Sad još jednom pogledajte tko to brlja s nastavom. Svejedno je putuju li naokolo s tim nepredavanjima ili ne. U pravilu, znanost je za takve podjednako neuhvatljiva kao što su i oni za studente u matičnoj kući. Nešto tu jako ne štima. Nije svaki dobar znanstvenik samim time i dobar u nastavi; treba tu još dosta kockica posložiti. Svaki dobar sveučilišni nastavnik, međutim, ima iza sebe i znanstveni doprinos. Po definiciji. Tko tvrdi suprotno, čini vrlo veliku štetu. |
