26.04.2008., subota
23.04.2008., srijeda
0:0
Kako je večerašnja utakmica nudila dosta obećanja, šteta bi bilo da naši pomorci, vozači tramvaja, djelatnici svih hitnih službi, gradonačelnik i svi koji bdiju nad nama ostanu bez ovog cjelovitog prikaza večerašnje utakmice. Njima, a posebno pokretaču ove akcije M.S. namjenjujem ovaj iz-minute-u-minutu almost-live doživljaj. -1. min. Vidim da je C. Ronaldo tradicionalno obilato zamastio kosu. Pitam se kakav okus ima znoj kad kad ti se ta kemija počne topiti. Valjda čovjek zna što radi. 0. min. Zastrašujuće je vidjeti da su u prvoj Fergusonovoj postavi obje tasmanijske nemani: Rooney i Tevez. Budimo realni: da nam ta dvojica svrate u lokalni kafić kad nakon napornog dana pijemo zasluženo pivo, sasvim bi bilo opravdano da se čovjek malo zabrine. Ali dobro, to je samo usputna primjedba. Ja Rooneya zapravo jako volim. 2. min. Milito reagira kao curica. Naravno da je penal čist kao suza. 3. min. Preprecizno izveden jedanaesterac. Ronaldu bolje ide kad zastane u koraku. Inače, sigurno ste primijetili da je zastao još jednom kad mu je ono sudac poništio gol na utakmici s Arsenalom, baš zbog zastajkivanja. E, to je dosljednost. Pitam se što bi bilo da mu je sudac tada opet poništio gol. Znam. Zastao bi opet. Suce se mora disciplinirati. 8. min. Tevez požrtvovno intervenira u svom šesnaetercu. Sad vidim da i on koristi isti kolomaz kao i Ronaldo. Nadam se da su barem plaćeni za tu patnju. 12. min. Van der Saar ispucava laganu loptu ravno u suparničke noge. Nešto ne štima. Taj je bar poznat po više nego solidnoj igri nogom. 13. min. Sad je Tevez pretjerao s obrambenim aktivnostima. Ruši Yayu, Koloovog brata na 17 m. od gola. Idealna pozicija za slobodan udarac! Pokušaj više nego loš. A sigurno ste vidjeli kako je s tog istog mjesta Hargreaves zabio Arsenalu. To je bio slobodnjak za pamćenje. 17. min. Opet Van der Saar ispucava uništa. Tequila sunrise? Nemam drugog objašnjenja. 22. min. U nedostatku drugih uzbuđenja kamera hvata zamišljen Zambrottin pogled. Likom i pogledom Zambrotta meni baca na malo zabrinutog pripadnika mafijaške mladeži. 23. Divna parada Van der Saara. Suvereno je obranio udarac koji je prijetio da završi nepuna dva metra u gol-autu. 24. min. Kako je Messi ukrotio onu visoku svijeću! Svaka čast! 25. min. Messi je car. Ali, smiješno je kako Barcelona misli da će s tri uzastopna dodavanja unutar onog kružnog segmentića ispred šesnaesterca nešto učiniti. I nevjerojatno je koliko su uporni u tome. Ipak, fer je reći da se ovakva igra kad smo mi bili mali zvala viktorija. 29. min. Penal! Samo što sudac nema karaktera. Marquez je odigrao klasičan bodiček bez namjere i bez mogućnosti da igra na loptu. To je bio penal. 32. min. Play of the day. Što je Messi napravio Evri! I kako čisto i tehnički savršeno. (Gospon Amigo, jel se to zove sombrero?) 35. min. Kaže Sušec da Park igra zato što Fergusonu donosi sreću. Ne znam jel to točno zato što ne primjećujem ni sreću ni Parka. 36. min. U gro planu svježe izbrijano Iniestino lice. Mislim da Iniesta od svih nogometaša ima najbolji kvocijent dobrog brijanja i jake brade. Da sam ja Gillette, ja bih na to obratio pažnju. Kad već ionako obraćam. 40. min. ManU se obranio. Barcelona može biti sretna ako do kraja prvog dijela ne primi gol. 44. min. Rafa Marquez je napravio virtuozni faul petom na Ronaldu. To je najljepši faul koji sam vidio u zadnje vrijeme. 52. min. Konačno nešto: Messi- Iniesta-Eto'o, sve kako treba. Na žalost, loš udarac. 53. min. Carrick na drugoj strani točno isto: lijepi prodor i loš udarac. 59. min. Zambrotta zaustavlja Ronalda pravom hokejaškom intervencijom. Spektakularno i bez faula. Svaka čast! 61. min. Barcelona opet opsjeda onaj polukrug pred šesnaestercem. Avaj. Jel im netko rekao da u igri nema Ronaldihna? Taj je moralno propao i morali bi momci shvatit da je potrebna neka čarolija da se na takav način zabije gol protiv ozbiljne momčadi. 62. min. Bojim se da je zabavi kraj. Messi više ne može i ide van. Ostatak će biti negledljiv. 65. min. Evo naznake zadnje karte. Režiser nam pokazuje da se zagrijava Henry u dirljivoj tirkizno-mlada djetelina kombinaciji trenažnog dresa i onog lajbeka s rezervnim brojem. 78. min. Onaj Nani je malo čudan. U stvari ja mislim da su čudni svi portugalski nogometaši kad ih se pritjera tzv. obaveznoj igri. Trude se, ali djeluju malo izgubljeno. 79. min. Park je konačno dobio loptu. Bolje da nije. 83. min. Evo Henryja, evo konačno i prvog udarca na gol i prve obrane. Da! To je prva obrana na utakmici. Ronaldo je iz penala pogodio stativu, a one Van der Saarove obrane promašaja, nećemo valjda to računati. 90. min. Nula-nula. Završilo je bez žara i bez naboja. Sva sreća da je Sušec ostavio za kraj majstorski komentar. „Eto, završilo je isto kao jučer: 1:1. Samo što je ovih 0:0 znatno lošiji rezultat“. A kad smo već kod jučer, ni to nije bila neka utakmica za pamćenje. Ali gledajući na to koliko su jučer batina dobili Drogba i Torres i što je sve obranio Cech i kakav idiotski autogol si je zabio Riise (Bog ga kaznio zbog onog mučkog faula na Drogbi u situaciji koja je ionako već bila označena kao offside), ovo večeras je bila limunada. Otprilike, kao Dora prema Porinu. |
19.04.2008., subota
For the Record
Inicijativa skupljanja potpisa za referendum o pristupanju NATO-u je iza nas. Prikupljeno je oko 125.000 potpisa, daleko manje od potrebnih 450.000 koliko je bilo potrebno skupiti. Sad kad su rezultati zbrojeni, zbrajaju se i dojmovi, komentari, analize. Smiren i pametan komentar jednog od istaknutih aktivista ove inicijative pročitajte ovdje. Možda vam bude zanimljivo usporediti ga s jednako smirenim i ne baš korektnim današnjim „On the Record“ komentarom Davora Butkovića. Nije ovaj čas uopće bitno što tko misli o NATO-u. Čak nije niti važno mislite li da je referendum nepotreban – i to je legitiman stav. Ne referiram se niti na nedavne Butkovićeve nevolje. Jednostavno mislim da je inicijativa skupljanja potpisa bila akcija vrijedna sama po sebi. Važna za širenje prostora javnog djelovanja i za borbu protiv dominacije političkih stranaka nad svakim prostorićem javnog života. Ni pol muke da su te stranke nečemu. Ali, vidite i sami kakve su. Koliko ima političara za koje mislimo da im je primarni cilj opće dobro? Ili da barem svoj posao rade dobro, u skladu s nekim profesionalnim standardima. Uostalom, zar nisu i neke stranke iz vladajuće koalicije u svoju predizbornu platformu bile ugradile referendum o NATO-u? Zato je još vrednije što se skupilo dovoljno energije i volje da se inicijativa pokrene. I pokretačima akcije je unaprijed bilo jasno de će potreban broj potpisa teško prikupiti. Tim više njihov doprinos treba cijeniti. Bez obzira na greške i prije i u samoj kampanji. O tome kako je teško i zašto je teško da ikakva takva inicijativa uspije razmislite ponovo kad pročitate Hadžijev članak. Što zamjeram Butkoviću? Svakako ne njegov stav da je referendum nepotreban (iako bi se i o tome dalo). Prvo mu zamjeram što se kao važan novinar svrstava ne na stranu javnosti, nego na stranu partijanera. A naše partije nipošto nisu vrijedne da se čovjek svrstava uz njih. Čak i ako radi za njih. Ovako, von oben, docirati aktivistima jednostavno nije fer. Drugo mu zamjeram što prešućuje glavni problem s kojim se inicijativa suočila: lažne podatke o stvarnom broju birača. I najjednostavnije shvaćanje profesionalnog poštenja nalaže da se o tome kaže. Ma što kaže: to je stvar protiv koje se mora ustati. Ironično, u istom današnjem broju Jutarnjeg, i Vesna Pusić spominje u intervjuu da se možda radi i o 400.000 nepostojećih, a registriranih birača. Intervju vodio: Davor Butković. A najviše mu zamjeram da upravo on, zajedno s kolegama, i ovakvim člankom učvrćuje sveprisutnu apatiju. Apatiju ste proizveli, a sad je još i dozidavate. Zar baš sve što postoji treba gurati pod skute ovih sivih i nevrijednih stranaka? Po mojoj evidenciji češće su dojave o pojavi Yetija nego o nekom pametnom i poštenom istupu nekog od naših političara. Ruku pod ruku s njima onda idu mediji. Sve što mediji, osobito pisani, imaju reći o našim političarima svodi se na estradu. Gdje tko jede, s kim pije, protiv koga se ženi i rastaje, tko otvara gusarske kovčege s kovanicama. U čemu se razlikuje praćenje lika i djela Luke Bebića, na primjer, i Žaka Houdeka? Ne bih mogao kazati. Ima li što predsjednik Sabora reći građanima i imaju li novinari što reći o predsjedniku Sabora? Ne i ne. I sad Butković hladno iz svoje prevrijedne pozicije poručuje građanima i aktivistima da je 125.000 potpisa debakl. Tek nešto više od četvrtine od potrebnih 450.000 potpisa. Neka mu njegove ocjene. Samo, bilo bi fer da kaže ima li uopće u cijeloj ovoj turobiji 450.000 građana koji nisu klonuli u rezignaciju i koji su se spremni založiti za neku javnu stvar. Ne računam pritom na jad i muku svih onih koji se eventualno mogu udružiti u nekom protestu. Nego, ima li uopće u Hrvatskoj 450.00 informiranih i pismenih građana koji se nisu predali apatiji. Koji bi imali dovoljno optimizma i energije založiti se za ikakvu ideju? Zato je bilo kakva akcija koja u dva tjedna treba prikupiti 450.000 potpisa s matičnim brojem nemoguća misija. Dijeliti lekcije aktivistima, a ne spomenuti ovu jednostavnu činjenicu koje je i D. B. vrlo svjestan zato nikako nije pošteno. |
14.04.2008., ponedjeljak
Isprika
O ovom sam već pisao. Danas sam dobio mail od odvjetničkog ureda koji zastupa tvrtke Guliver energija d.o.o. i Guliver d.o.o. Evo izvatka “ Suviše navedenoga, a sukladno članku 22. Zakona o medijima, tražimo da na Vašim internet stranicama euklig.blog.hr objavite ispriku našim klijentima, a radi uvreda i kleveta kojima su povrijeđena njihova prava osobnosti, posebno pravo na čast, dobar glas, poslovni ugled, dostojanstvo, na duševno zdravlje, te im je nanesena šteta radi Vašeg propusta ukloniti iste (komentare) na vrijeme, te je linkom povežete sa stranicom www.blog.hr. Sa ovim problemom je upoznat i urednik internet servisa Blog.hr, Dario Markus i direktor Marijan Jurenec.” Isprika Ispričavam se tvrtkama Guliver energija d.o.o. i Guliver d.o.o. radi štete nanijete zlonamjernim i uvredljivim komentarima na moj post objavljen 14.2.2007. godine. Spomenuti komentari objavljeni su gotovo 4 mjeseca nakon objavljivanja posta, nemaju veze sa sadržajem posta i nipošto ne odražavaju stav autora. Žao mi je da su navedene tvrtke pretpjele štetu koja je nastala, dijelom, i zbog mog propusta u (ne)administriranju komentara na taj davno objavljeni tekst. Evo sad još nekoliko napomena (čime, što se mene tiče) završavam ovu priču. Isprika je iskrena i ponavljam da mi je stvarno žao zbog nastale situacije. Ne znam što piše u spomenutom članku navedenog zakona (ipak, hvala aparatczyku na prethodnom komentaru), no to nije ni bitno. Ne ispričavam se zbog zakona, nego zbog sebe. Za neugodnosti se osjećem djelomično odgovornim, ali ne i krivim. Post je objavljen u veljači, a lavina neprimjerenih komentara se sručila u lipnju bez mog znanja i kontrole. Kao što sam već rekao, nije mi na kraj pameti padalo provjeravati komentare objavljene uz prastari post. Mislim da to neću činiti ni ubuduće. Molim sve buduće komentatore da mi se u slučaju potrebe da komentiraju tekst stariji od 30 dana jave i mailom. Veliku kritiku upućujem administratorima i uredništvu našeg servisa blog.hr. Kad sam dobio prvi mail od odvjetnika spomenutih tvrtki, pokušao sam izbrisati navedeni post i komentare, no to nisam uspio zbog tehničkih teškoća koje ne razumijem. Idućeg dana, 18. 3. o.g., napisao sam pristojan mail na adresu blog@blog.hr s molbom za tehničku pomoć. Još uvijek mislim da tehnički problem postoji. Neprihvatljivo je da do danas nisam dobio odgovor. Mislim da i meni sad netko duguje ispriku. Iza posta na koji su se kasnije nalijepili sporni komentari, još uvijek stojim. Dok ovaj blog postoji, jednako će biti tretiran svaki novootvoreni fitness za djecu. Howgh. Prijateljima i čitateljima se ispričavam zbog gnjavaže i zahvaljujem na potpori. Sve vas lijepo pozdravljam. |
10.04.2008., četvrtak
Istinite priče
Prije otprilike devet, možda i deset godina zaredali su se u našem domu morbidni i prijeteći telefonski pozivi. Klinci su bili sasvim mali, a najgore je što je većina tih anonimnih poziva sadržavala prijetnje upravo njima. Što nam je ledilo krv u žilama, osoba koja bi u gluho doba noći sipala morbidne prijetnje našoj djeci spominjala je sasvim privatne, malo kome znane nadimke naše djece. Poduzeli smo sve što smo mogli. (Zato i dandanas nema našeg telefonskog broja u imenicima.) Bezuspješno. Na sreću, baš pukim slučajem, jednom sam zadržao dah, ne spustio slušalicu, saslušao tiradu te pomaknute osobe i shvatio o kome se radi. Ironijom sudbine, ta se osoba fiksirala na mene zamjenjujući me u svom pomaknutom svijetu s nekim iz moje privatne i radne okoline. Mislio sam da će se time stvar lako rješiti. Kako sam naivan bio. Nesebičnim angažmanom mog tadašnjeg šefa došli smo do podataka da je riječ o duševno bolesnoj osobi. Došli smo, posredstvom policije, i do liječnika koji je vodio brigu o toj osobi. Liječnik nam je, svaka čast na profesionalnosti, ne ulazeći u detalje, objasnio da se zaista radi o duševnom bolesniku koji pod utjecajem svog oca s istom dijagnozom odbija primati terapiju. Liječnička služba je kontaktirala i policiju. Bezuspješno. Onda smo i moj šef i ja kontaktirali policiju. Objasnili sve okolnosti. Policija je bila ljubazna, susretljiva i nemoćna. Objasnili su nam da oni nemaju zakonskih ingerencija da djeluju. Sve razumiju, ali ne mogu ništa i nemaju pravo spomenutu osobu privesti k liječenju. Objasnili su mi, međutim, sve o kompliciranim procedurama koje bih morao slijediti pa da bi se eventualno nešto moglo poduzeti. Srećom, tamo je bio policijski inspektor kojemu ipak to nije išlo u glavu. (Hvala mu.) Zainteresirao se za slučaj, čačkao dalje, otišao na informativni razgovor kod našeg zlostavljača. Epilog vjerojatno pogađate: ovaj se iznenada fokusirao na inspektora i počeo s prijetećim telefonskim pozivima i u njegov dom. Ako to niste pogodili, sljedeći korak vjerojatno hoćete. Instantno je naš zlostavljač bio neutraliziran i hospitaliziran. Na sreću, to je bio kraj i našim mukama. Eto, što je sudbina: nit smo te muke svojim djelovanjem prouzročili, nit smo ih svojim zaslugama okončali. Kako god. Danas je drugo vrijeme i zakoni su se vjerojatno promijenili. U kojem smjeru i u kojim detaljima, na znam točno. Ipak, teško ću povjerovati da se na nečiji telefonski poziv osoba pod sumnjom da je duševno bolesna može instantno, s lisicama na rukama, sprovesti u duševnu bolnicu. Nisam siguran da bih ja to uspio ishoditi, ni onda, a ni sada da mi se isto crno iskustvo ponovi i danas. Meni, s mojim iskustvom, ovi nedavni događaji daju puno razloga za razmišljanje. Vi vidite za sebe. Možda nas naša razmišljanja dovedu i do mnogo tragičnijih zaključaka. PS Noćašnja pucnjava nema veze s ovim tekstom. Ako vi mislite da ima, ok. Ali može biti da noćašnja pucnjava nekakve veze ima s miljeom i svjetonazorom aktera. Utješno je da ćemo istinu doznati, kad tad. |
05.04.2008., subota
Elitno pitanje
Kako smo vidjeli, sinoć je predsjednik Mesić priredio svečanu večeru u čast svog američkog kolege na koju je bila pozvana naša društvena elita. Već danima prije sa znatiželjom se nagađalo tko je sve pozvan, je li među uzvanicima i Toni Kukoč, što će Blanka Vlašić odjenuti i slično. Kompletan popis uzvanika se može naći na stranicama Ureda predsjednika. Sad nam je znatiželja zadovoljena i znamo tko su naši elitni prvotimci. Pozvano je bilo dvadesetoro političara, četiri predstavnika vjerskih zajednica, petero sportaša, četiri osobe iz kulturno-umjetničkog miljea te petero privrednika. To je to. Sastavljanje ovakve liste je delikatno. Jasno je da se taj posao mora odraditi diskretno. Zamislivo je da neki uzvanici nisu mogli doći (iz najrazličitijih razloga). Mi zaista ne moramo znati tko i zašto nije mogao ili želio doći. Ne trebamo znati ni tko je eventualno pozvan tek u drugom krugu. Konačno, nije ni najvažnije zašto je pozvana ova ili ona osoba iz redova gospodarstvenika i sportaša. Sigurno nije lagan posao sastaviti takvu listu uzvanika koja će najbolje reprezentirati naš javni život. Konačno, i tu valjda postoje neka nepisana pravila i običaji. Na primjer, kad se takav presjek naših perjanica radi, prvo je pitanje koje uopće sfere društvenog djelovanja trebaju biti zastupljene. Ne znam kakva tu pravila vrijede, ali ipak me škaklja jedno pitanje. Pritom je zaista nevažno što tko privatno misli o Americi, Bushu i NATO-u. Nitko iz akademske zajednice nije bio pozvan. Moguće je da bi tu bilo mnogo prijepora oko liste uzvanika. Možda bi tu nastalo klupko koje bi se teško razmrsilo. Opet, i tome se dade doskočiti: i u akademskoj zajednici postoje seniori i čelnici; ne mora se nužno lista raditi po znanstvenoj uspješnosti. Nekako bi se to valjda dalo izvesti. Drugo je kad na radnim sastancima s državnicima sudjeluju gospodarstvenici pa se govori o poslu. Drugo je i kad je neka opuštenija prigoda pa se gost želi susresti s domaćim umjetnicima ili sportašima. No, ako se ne varam, ova prilika je bila drugačija. Željelo se, i tako se govorilo, okupiti i predstaviti našu društvenu elitu. Bode oči da u elitu spadaju sportaši, umjetnici i gospodarstvenici, a znanstvenici ne. Nemam pojma o državničkim protokolima, ali poruka je poslana i primljena. PS Pretpostavljam da je i predstavnik SPC bio pozvan, pa se možda nije odazvao zbog Kosova. I poziv i neodaziv su vjerojatno obavljeni u diskreciji. Fair enough. |
04.04.2008., petak
Doček
Komentari (12) - Isprintaj - #03.04.2008., četvrtak
Ovo ne smije proći nekažnjeno!
Tragični događaji u Zagorju su okončani da tragičnije biti ne može. Ubijen je policajac, pripadnik specijalnih jedinica, na dužnosti. Poginuo je radeći svoj posao, štiteći naše živote i ovu farsu od pravnog poretka u kojoj živimo. Izravnu krivicu za njegovu smrt kao i za smrt prethodne četiri žrtve sumanutog pohoda ubojice s činom generala snosi hrvatsko tzv. pravosuđe. Mediji javljaju da je general Korade navodno sam sebi oduzeo život. Vjerojatno se takav epilog i mogao očekivati. Tobože je sada slučaj zaključen. E, nije! Sasvim jednostavno pitanje glasi: zar sva ona razbojstva, nasilničko ponašanje, oružani obračuni, demoliranje javnih objekata, ponižavanje državnih službenika, otmice, prijetnje, prometni prekršaji u alkoholnom deliriju, zar je sve to moglo proći nežanjeno? Kako je prošlo nekažnjeno? Kakva je to pravda na djelu? Krivi su, itekako su krivi, naši pravosudnici. Ne znam dozvoljava li to zakon, ali ja bih sad tako rado vidio, točku po točku, kako i zašto se pokojni general Korade svaki put izvukao od sankcija za svako od svojih prethodnih krivičnih djela. Koji su to suci i na temelju kojih argumenata tako fatalno griješili i dijelili nepravdu? Koji su to ljudi koji nemaju ni građanske hrabrosti, ni profesionalne odgovornosti ni elementarnog poštenja da su sudili tako kako su sudili? Koji su to tužioci koji nisu uložili žalbe na takve presude? Ako jesu, živo me zanima što se dogodilo s tim žalbama. Za mene, ti su ljudi suučesnici u ubojstvima. Jer, da su oni radili svoj posao kao što svoj posao rade policajci, liječnici, komunalci, učitelji, kontrolori letenja; svi koji rade, general Korade bi odavno služio kaznu i, vrlo vjerojatno, bio hospitaliziran. Ti ljudi su direktni krivci za počinjene zločine i nastalu tragediju. Najvažnije je da to nije eksces; to je skoro pa pravilo. Sjetite se svih prononsiranih ubojica koji su ubili opet, sjetite se svih ubica na cesti koji su već imali na desetke prijava zbog prometnih prekršaja. Sad je na potezu ministrica Lovrin – što je vjerojatno pretužno da bi bilo smiješno. Na potezu su i novinari. Dajte imena, dajte sudske spise o svim procesima u kojima je Korade bio optužen. Ako nisu dostupni, načinite da budu. Dajte ljude s imenom i prezimenom i pomognite da ti pravosudnici polože račune. Po mogućnosti, ne pred jednako nemoćnim kolegama. I zaboravite sve tlapnje o PTSP-u, traumama, alkoholu, resocijalizaciji ... Ako tako krenete, sve će se pretvoriti u živo blato i začas nitko više nizašto neće biti odgovoran. Još dvije stvari. Tko god potegne za generalskim argumentom, žalim ga. Nijedan zločin nije opravdan dizanjem zastave ni na kojoj tvrđavi. A ako ste tako zasljepljeni našim vojnim pothvatima, znajte: da i ne govorimo o drugim žrtvama, izgubljeni život zasad anonimnog hrvatskog policajca milijardu puta je važniji od generalskih zasluga. Drugo, specijalno za predsjednika i vrhovnog zapovjednika Mesića: što treba učiniti časnik hrvatskih oružanih snaga da bi bio degradiran? Izazvati nuklearni rat? Ili samo pobiti kompletno stanovništvo omanjeg naselja? Možda grada? Da se mene pita, mi, građani RH, trebali bismo podnijeti tužbu Europskom sudu protiv našeg pravosuđa. To bi bilo primjereno otvaranje tog poglavlja u pregovorima u procesu pristupanja EU. |