29.05.2008., četvrtak

Život u zoni

Da moje nelijepo zagrebačko naselje premjestite na neki otok, dobili biste najveći otočki grad u Hrvatskoj. Ima tu barem desetak suvišnih zgrada, živih svjedoka mobinga nad urbanističkim planovima. Ima banka, pošta, tržni centar, devet frizerskih salona, kineski dućan i konkurent mu, Ofertissima, stopostolar, sve. Dobro, nema Kerum i Ikea, ali još ima vremena. Uostalom, sprema nam se i gradnja crkve na jednoj od rijetkih preostalih zelenih površina. Ima pučanstva toliko da je spomenuta banka bila opljačkana tri puta u zadnjih osam godina. Automobila ima više nego na naplatnim kućicama u Lučkom.
Parkirališnih mjesta – e, toga nema.
Ništa čudno. Tako je u Sopotu, u Travnom, Sigetu, svugdje. Ljudi se za parking snalaze kako znaju. Prešutni je dogovor nas naseljaka da parkiramo na svaki komadićak asfalta, ali sve u granicama održivog suživota. Razviješ u gradu neke vještine. Ponekad, kad rano moram na posao i presretnem kamion Čistoće u akciji, zadivljeno gledam. Naš Čistoćin vozač je Ingemar Stenmark i Kimi Raikkonen u jednom. Moja susjeda s drugog kata ne bi mogla ni s romobilom, kud se taj promigolji.
Uglavnom, kaos. Prije dva mjeseca gradske vlasti su tom kaosu odlučile stati na kraj te su našle krivca. U meni.

U 8:30 moja studentica i ja izlazimo iz kuće, žurimo na posao. Kad ono, oko našeg auta strka. Pogledam bolje, a tamo pauk i posada već spremna s lisicama u rukama. Pohitamo da ih spriječimo. Pitam čovjeka u plavom kombinezonu s grbom na prsima da jel su oni normalni? Kaže, žao mu je, služba je služba. Kažem, dobro, niste vi krivi. Pitam, a što ćete sa svih ovih nekoliko stotina ostalih (pa napravim rukom luk od svojih 320 stupnjeva)? Recite mi, gdje, zaboga, da parkiram? Slegne ramenima, kaže da razumije, ali, služba je služba. Na žalost, policajac je već napisao prijavu, ali, veli, imam sreću da sam barem stigao prije nego će mi oni odvesti auto. Rastali smo se prijateljski. Što ću, nije čovjek kriv. Nemam ni naviku zapodijevati svađu.
Ne znam jesu li nekoga već odvezli ranije tog jutra, ali mislim da nakon moje epizode nitko drugi nije stradao. Eto, imao sam peh.

Danas sam dobio dva računa. Prvi, od prometne policije zbog parkiranja na nogostupu u iznosu od 400 kn, drugi od Zagrebparkinga, samo 250 kn, za uslugu „započeta radnja premještanja vozila – dolazak pauka“.
Ne bi me ubilo tih 650 kn, ali nekako mi je glupo platiti. Nikad prije i nikad poslije pauk nije dolazio kupiti automobile s naših pločnika. Dobro, tehnički su u pavu. Sadržajno, opet su u pravu. Nogostup je nogostup, nije za aute i točka. Problem je u tome što i ja i stotine i tisuće drugih doslovno nemamo kamo s autima preko noći. Pa me onda i tehnički i sadržajno izjednače s onim nesretnikom koji je svoj terenac parkirao na travnjaku ispred HNK. A ja se ne mogu katapultirati ni na Mars, ni u Zerp. I da, reda mora biti, ali pravda bi valjda trebala biti ista za sve. Za svih onih desetak tisuća automobila što su sveke noći nepropisno parkirani po zagrebačkim naseljima. Nije samo to. Ja i dalje parkiram po nogostupima u svom naselju. Kad dođem kući kasnije i ona obadva parkirna mjesta su zauzeta, što da radim? Da parkiram na pločniku u Sloboštini? Da kao Lun, kralj ponoći, smislim neki trik? Ili da hladnokrvno auto preko noći ostavljam u Lekeniku?

Nekako mi se ne da platiti tu kaznu. Kad smo kupili stan, igralo se po nekim drugim urbanističkim pravilima. Po novim pravilima, za moj Peugeot u ovom gradu mjesta više nema.
Opet, možda i platim da ih skinem s glave. A glupo mi je, jer ne želim biti mali dioničar Arene i „Nove bolnice u stečaju“. Unaprijed sam zahvalan za pravnu pomoć i riječ utjehe, a stameno ću podnijeti i kritike. Pobjednike u sve tri kategorije očekuju vrijedne nagrade.



- 01:57 - Komentari (11) - Isprintaj - #

12.05.2008., ponedjeljak

Bolonja, revisited

Bolonja, 16.2. 2007.


Zagreb ima desetak bratskih gradova. Na žalost, prečesto ih ignorira. Npr. u Zagrebu nema ulice nazvane po Kyotu. Niti npr. po Cluju. To je šteta i nije lijepo i evo, to je usputno pitanje za gradske oce. Aleja Bolonje, srećom, postoji. Tako da odmah možemo in medias res, o bolonjskom protokolu.

1. Formalni ciljevi. Ključni ciljevi bolonjske reforme su:
- organizacija studija na dva, odnosno tri nivoa: preddiplomskom + diplomskom (3+2 ili 4+1 godina), te postdiplomskom;
- uvođenje ECTS kreditnog sustava za prijenos bodova;
- poticanje mobilnosti studenata, akademskog i administrativnog osoblja;
- unaprijeđenje kvalitete visokog školstva;
- unaprijeđenje europske dimenzije u visokom školstvu.

Evo kratkog pojašnjenja prve dvije točke.
Dosadašnji dodiplomski nivo podrazumijevao je, uglavnom, četverogodišnji studij. Bolonjski sustav ovu fazu dijeli u dvije: nakon prve 3 ili 4 godine studenti bi stekli tzv. bakalaureat i ne bi nužno trebali nastavljati studij. Ako pak odluče nastaviti na nekom diplomskom programu (još 2 ili 1 godinu), kompletirali bi diplomski program i time stekli višu titulu. Ovaj nastavak bi se mogao smatrati ekvivalentom nekadašnjeg magisterija. Vrlo grubo rečeno, na ovaj način se modernizira nekadašnja razlika između inženjera i diplomiranog inženjera (nije baš, ali to je ideja).
ECTS bodovi mjere opterećenje, odnosno angažman studenta. Bolonja predviđa da svaki student po semestru ostvari 30 ECTS bodova. ECTS bodovi mjere približni broj radnih sati potrebnih da se apsolvira određeni kolegij i položi ispit. Ugrubo, 30 ECTS bodova iznosi 800-900 radnih sati. Pritom se podrazumijeva da tipični 2+2 kolegij (2 sata predavanja + 2 sata vježbi kroz semestar) zahtijeva cca 160 sati rada, te rezultira s, recimo, 6 ECTS bodova. Pod satima rada se ovdje misli ne samo na pohađanje nastave, već i na pisanje zadaća, eseja, učenje, konzultacije etc. Po ovoj gruboj računici Bolonjski program podrazumijeva da student u svakom semestru apsolvira i položi 5 "prosječnih" kolegija. Zgodno je uočiti da to znači da od studenta očekujemo da u svakom semestru odradi 20 tjedana s punim radnim vremenom, ako radni tjedan ima 40 radnih sati.

2. Formalni prigovori formalnim ciljevima.
Prvi prigovor je da goli ECTS bodovi ne odražavaju sadržaj. Kad student ispite položi i stekne određene bodove, nejasno je koja stvarna znanja/vještine dobiveni kredit zaista odražava.
Jasno je da to bitno ovisi o nastavnom sadržaju i kriterijima koji se primjenjuju. To ovisi i o stupnju osobnog angažmana, o zahtjevnosti pojedinih vidova provjere znanja i još o koječemu drugome. Ovo pak bitno utječe na stvarnu mobilnost studenata i prenosivost stečenih znanja sa sveučilišta na sveučilište; čak i unutar danog sveučilišta s jednog studija na drugi. Ukratko: kredit koji u svakom trenutku pojedini student ima (a to su njegovi trenutno ostvareni ECTS bodovi) je na mnogo načina samo relativan podatak.
Drugo, autori i interpretatori Bolonje vole reći da sustav ECTS bodova predstavlja kopernikanski obrat u sagledavanju studentskih obaveza. Umjesto dosadašnjih "2+2" sada se kaže "6 ECTS bodova", što bi podrazumijevalo pomicanje fokusa s nastavnika na studenta. Tih 6 ECTS bodova bi trebalo značiti da je student osim "tehničkog", stekao i neka generička znanja, vještine i sposobnosti; ukratko, stvari koje ga u novom vremenu osposobljavaju za kontinuirano učenje i cijeloživotno obrazovanje. Otprilike ovako: stječući ECTS bodove, ti dokazuješ da učiš učiti, da čitaš, da si na ti s novim tehnologijama, da misliš, i da, ako postaneš ministar policije, nećeš onima s jubitu mahati svojom akademskom titulom. Nepotrebno je valjda reći da bi sve to sveučilište moralo podrazumijevati, s Bolonjom ili bez nje.
Postoji i prigovor da bolonjizacija znači okretanje sveučilišta tržištu i time, sama po sebi, u nekoj mjeri ograničava autonomiju sveučilišta. No, o tome ovdje neće biti riječi.

3. Formalne koristi od bolonjskog procesa u našim uvjetima. Ujednačavanje strukture i organizacije našeg visokoškolskog sustava s europskim standardima je nužno i bolonjski proces je divna prilika za ostvarenje tog cilja. Čim prije tim bolje. Kako je jedan od ciljeva bolonjskog procesa i podizanje kvalitete visokoškolskog obrazovanja, to tim više.
Sekundarno, ovo je šansa i za reintegraciju naših sveučilišta koja su do sada bila bila bizaran primjer dezintegriranosti.
Zagovornici će reći da je jedan od benefita i podizanje postotka akademski obrazovanih građana u našoj populaciji - no ja bih tu bio malo skeptičan; više o tome u idućoj točki.

4. Stvarni efekti: prepreke, pogreške i prilike.
Ovo je najvažnije, pa evo, redom:
(a) Reforma je zbrzana i provedena bez valjane pripreme. Počeli smo s Bolonjom u ak. god 2005/06. Ishodišna situacija je bila objektivno loša. Nedavno se velika buka digla kad Zg. sveučilište nije ušlo niti u top 500 svjetskih sveučilišta na šangajskoj listi. Naravno, svaka scientometrijska ljestvica je puna dubioza, ali neke činjenice se ne daju osporiti. Zgodno je usporediti reakciju naših sveučilišnih vlasti (u liku tadašnje rektorice H. J. Mencer) i Pierre & Marie Curie sveučilišta u Parizu. Dok su naši govorili da je šangajska lista relativna a da je naše sveučilište dobro, Pierre & Marie Curie (u ljestvici jedno od najboljih europskih sveučilište, odmah iza Oxbridgea) su rekli Ok, danas smo četrdesetpeti, nismo s tim sretni, ali učinit ćemo sve da idući puta budemo još bolji.
Da, naši su studijski programi zastarjeli, okoštali i nekonkurentni, a znanstveni doprinos je nevelik.
U tim okolnostima instantna primjena Bolonje nije bila produktivna. Trebalo je odgoditi primjenu Bolonje barem za jednu godinu. Bar jedna godina više je trebala biti ostavljena fakultetima da renoviraju svoje programe i sveučilišnim vlastima za ozbiljnu recenziju tih programa. Ovako su, na žalost, premnogi studijski programi doživjeli samo tehničke, a neki samo kozmetičke promjene i propuštena je velika šansa.
Drugo, ušli smo u reformu naglavačke i nespremni. Istina, nekad treba hrabro skočiti u mrzlu vodu, ali ovdje se nije radilo o tome. Jednostavno, krenulo se u reformu bez valjane pripreme. Mi niti dan danas nemamo neke ključne akte niti definirana pravila. Tko, pod kojim uvjetima, i kako može s jednog preddiplomskog programa prijeći na neki diplomski program? Tko i kako određuje kvote u diplomskim programima? Tko izdaje i tko odobrava "diploma supplement"? Možete li zamisliti kaos iduće godine kad prvi preddiplomandi počnu postavljati pitanja? A nedoumica i neriješenih pitanja ima još bezbroj.
(b) Studijski programi ne slijede duh bolonjske škole. Preddiplomski programi bi trebali biti robusni, a diplomski diverzificirani čim je više moguće. Ideja je da preddiplomski programi budu otvoreni prema čim većem broju opcija. Netko tko završi 3 godine PMF-a morao bi se moći upisati na novinarstvo. U tome je poanta. Samo tako ćemo sutra dobiti novinare kojima neće Brankica bit idol nego će ti novinari biti u stanju raskrinkati novi Brodosplit ili nedajbože Enron. Onaj sa strojarstva bi morao moći prijeći na elektrotehniku. Onaj s matematike na ekonomiju. U tome je željena mobilnost, ne u tome da svi iz Zagreba mogu u Beč ili svi iz Bratislave u Zagreb. Uostalom, pogledajte koliko studenti u Americi ili UK prelaze sa sveučilišta na neko drugo sveučilište i natrag. To bi bilo lijepo, ali niti je trenutno moguće niti je najbitnije.
Mobilnost i prenosivost studijskih programa među sveučilištima raznih zemalja je lijepa stvar, no mi nismo osigurali mobilnost niti unutar naših sveučilišta. Za takvo nešto, piramidu naših studijskih programa je trebalo postaviti upravo naopačke: utemeljiiti čim neutralnije i otvorenije preddiplomske studije, a specifična znanja nuditi u diplomskim programima. Na žalost, tako nije. Najvećim dijelom zato jer su naši studijski programi ipak, u veliko broju, oni stari.
(c) Nedostatak prostora. Bolonja podrazumijeva male studijske grupe, nastavu individualiziranu do najveće moguće mjere. Zašto smo žurili s reformom ako je bilo jasno da nemamo niti minimalne prostorne pretpostavke? Sad tome dodajte i lanjsku nerazumnu odluku da se djeca branitelja upisuju po povlaštenim kriterijima i onda imamo kompletan kaos, kakav je npr. lani nastao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
(d) Nedostatak nastavnika. Isto kao prethodno. Sindikat znanosti je izračunao da po važećim standardima nedostaje oko 1000 sveučilišnih nastavnika. Najlakše se praviti da to nije istina. A onda fakulteti koji stvarno nastoje primijenjivati bolonjske standarde, poput FER-a u Zagrebu, za pojedine predmete unajmljuju nastavnike kao honorarce. To nema smisla. Nema smisla propisivati standarde koje niti najbolji ne mogu slijediti.
(e) Mobilnost nastavnog i administrativnog osoblja. Rekao bi Kazo, budimo realni: nastavnici su mobilni onoliko koliko su znanstveno uspješni. To nema veze s Bolonjom, pa čak niti s nastavom. Neki su mobilni, neki nisu. A što se tiče administrativnog osoblja, pa dobro: zovite me euroskeptikom (što nisam) ali gospođa koja vodi studentsku referadu u Antwerpenu ima male šanse da dođe raditi isti posao u Zadar i obratno. Niti je to potrebno. Ne moramo političarima baš sve vjerovati.
(f) Porast postotka akademski obrazovanih građana u populaciji. Po mom mišljenju ovo je politička kategorija i tako je treba tretirati. Bolonjski proces u nas ovo drži jednim od glavnih ciljeva jer trenutno smo u toj kategoriji pri dnu europske ljestvice. Da; to je točno, no to je prvenstveno odraz trenutno važećeg sustava vrijednosti. Bolonja tu neće pomoći. Istina je da veliki broj studenata nikada ne diplomira, te time ostaje bez akademske titule. Hoće li ti studenti ikada diplomirati, ovisi samo o njima. Hoće li Bolonja takvim studentima, pod uvjetom da završe odgovarajući preddiplomski studij, priznati neku diplomu koja će se tada zvati bakalaureat, vjerujte, to neće promijeniti ništa. Mnogi od tih "nezavršenih" studenata bitno doprinose na svojim radnim mjestima, mnogi ne rade ništa. Sama preddiploma im neće pomoći, ni sadašnjima ni budućima. Dobro je da takvi studenti dobiju satisfakciju u obliku diplome i titule, ali ta populacija će i dalje raditi svoj posao, s diplomom ili bez nje.
(g) Podizanje kvalitete visokoškolske nastave. Zucker kommt zu letzt.
U ovom ključnom poglavlju ovo je ključna točka. Tko izvodi nastavu i kako - presudno je pitanje. Ako zaista radimo kako treba, ako organiziramo manje studijske grupe, ako tjedno zadajemo i ispravljamo studentske zadaće, organiziramo kolokvije, ako zaista, a ne fiktivno, držimo konzultacije i činimo sva čuda, e onda polako pucamo po šavovima. Kao što kaže sindikat, nedostaje nam oko 1000 nastavnika i mi, koliko nas ima, ne uspijevamo pohvatati sve konce. I svaka godina je sve teža - ne želimo ni misliti što će biti u rujnu kad ćemo imati "bolonjce" na prve tri godine studija. Paradoksalno, na Bolonju se žale oni najbolji, oni kojima je stvarno stalo i oni koji drže svoje fakultete i svoje studije kako treba. Rade u teškim uvjetima, drže bezbrojne konzultacije, kolokvije i ispite jer im je stalo, jer to tako treba biti.
Oni koji studente zaključavaju u predavaonice, koji ne stignu održati predavanja jer imaju "pametnijeg" posla, oni koji imaju svoje tvrtke kao core biznis, oni koji pišu "knjige" koje studenti moraju kupiti da bi dobili potpis (a ne mogu objaviti stručni, a kamoli znanstveni rad), oni čiji znanstveni rad je nepoznat zapadno od Zaprešića, e takvi ne vide problem. Oni vam Bolonju provode lakoćom kakvom su i dosad postigli sve što se tražilo, lagano, lagano.
Pa je onda efekt da tri i pol fakulteta Bolonju stvarno provode, ostali se puno i ne sekiraju. Plaća vam je svejedno ista. Možete biti ozbiljan znanstvenik i uzoran profesor, možete biti nijedno od toga - sistem (a i plaća) to ne prepoznaje.
Na to se sad nadovezuje nadležni nam ministar i politička kasta koji misle da kvaliteta znači više diplomiranih studenata. Pa se osnivaju povjerenstva i Agencije ne bi li se postiglo da prolaznost bude veća. Kaže neki dan ministar da ćemo iduće godine kad srednja škola postane obavezna pa onda kad ti školarci dođu na sveučilišta na kojima će u velikom postotku diplomirati jer evo radimo na podizanju kvalitete, e onda će Hrvatska dobiti novu forcu. Ne. Nije kvaliteta u brojkama niti u postotcima. Naprotiv, ovo kratko dosadašnje iskustvo pokazuje da i na najboljim fakultetima, uz sav trud nastavnika, veću prolaznost možete dobiti samo uz snižavanje kriterija.
Ovdje, dakako, ignoriram one egzotične katedre/profesore koji svoje kolegije shvaćaju kao feude pa maltretiraju studente ne nudeći ništa zauzvrat. Govorim o ozbiljnim i normalnim studijima i nastavnicima. Takvi vam vide i mogu dokazati da iz godine u godinu dobivamo sve lošije maturante, sve nepismenije i, sasvim bizarno, sve zbunjenije kad bivaju suočeni sa zahtjevom da trebaju marljivo raditi. Točno to je plod potopa našeg školskog sustava kojeg ministri koji dolaze i odlaze ne žele i ne znaju spriječiti. U tom svjetlu je potpuno apsurdno očekivanje da ćemo sad, "podižući kvalitetu" na našim sveučilištima, povećati prolaznost i izdiplomirati više studenata. Mislim, možemo mi povećati brojke, ali inflacija nikada nije donijela ništa dobroga.
Podići kvalitetu bi značilo nešto drugo. Značilo bi tražiti od sveučilišnih nastavnika veću odgovornost i veći mar u nastavi i prije svega bi značilo tražiti da svoju kompetentnost dokažu odgovarajućim znanstvenim radom. Samo što je to prevrući krumpir da se u njega dirne. A lako je dokazati da oni najgori, oni što zaključavaju studente, oni čije ispite je nemoguće položiti, oni oko kojih lebdi izmaglica korupcije - e, baš takvi su obično najnekompetetniji i niti po čemu ne zaslužuju biti univerzitetski profesori.

Što ćemo sada?
Mislim da Bolonju ne treba mistificirati. Treba nastaviti raditi i popravljati stvari u hodu, onoliko koliko se može. Preko noći se ništa ne može dramatično promijeniti. Na malo dulji rok samo dvije stvari mogu pomoći.
1. Školi i obrazovanju treba vratiti vrijednost u našim glavama. U medijima, u politici i u društvu. Reforma sveučilišta ne može biti provedena ako stvar ne krene iz korijena. O tome se puno govorilo i sad nema smisla ponavljati sve argumente - sve je u tome, kako bi rekla naša policija: pametni znaju čemu služi pojas.
2. U visoko školstvo treba uvesti školarine. Ima raznih načina kako to može biti provedeno tako da marljiva djeca budu oslobođena plaćanja ili da budu stipendirana. Školarine će brzo polučiti barem tri efekta o kojima bitno ovisi i uspješnost i kvaliteta:
- preveliki luksuz će postati studirati, a ne raditi ništa,
- sustav će se početi (su)financirati na prirodniji način,
- postojeći sveučilišni kadar će se podvrći prirodnoj selekciji; oni koji rade će moći biti pristojnije plaćeni, oni koji ne rade će otpasti. I tek tada ćemo moći očekivati da popunimo onaj veliki deficit u broju sveučilišnih nastavnika - i to ne s inflatornim nego s pravim profesorima.

PS
Ovim postom činim opasan presedan zbog kojeg se odmah ispričavam. Post je doslovni prijepis teksta objavljenog pod naslovom "Bolonja", 16.2. 2007. Nije do toga da se istakne sam tekst. Jedini motiv mi je bio da nekako podsjetim da su svi koji nešto znaju o sustavu i problemima znali i razmišljali i prije. Na ministru, ministarstvu i našim sveučilištima je da kažu koliko su oni razmišljali i što su činili u proteklih 30 mjeseci otkako se s Bolonjom krenulo. Jesmo li danas pametniji za "diploma supplement"? Što imamo novoga reći o školarinama, mobilnosti, efikasnosti, svrsishodnosti bakalaureata, kvotama i kriterijima za upis na diplomske studije? Ima i drugih smislenih pitanja. Red bi bio da netko na sve to odgovori.






- 00:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

06.05.2008., utorak

MZOŠ

Tek što je uspjehom rezultirao prosvjed učenika srednjih škola, evo i studenti su izvojevali pobjedu. Đaci su morali izaći na ulicu, njih čak nekoliko stotina; studenti niti to. Dovoljna je bila najava. Ministar Primorac je u maniri bankrotiranog kockara odmah izjavio da podupire sve studentske zahtjeve, zajedno s Rektorskim zborom donio neke odluke i još izjavio da su studenti u svemu u pravu, te da će im se sutra pridružiti u „šetnji“. Neobično blaga formulacija. Čovjek bi od ministra Primorca očekivao da barem instantno stupi u štrajk glađu do ispunjenja studentskih zahtjeva. Toliko je on ogorčen na naš obrazovni sustav.
Đacima ćemo se još vratiti. Idemo prvo o studentima. U čemu je problem, što su njihovi zahtjevi, tko je kriv?

Radi se o generaciji koja je na Sveučilište ušla 2005. godine u novi, tzv. bolonjski sustav. To su studenti koji su na našim fakultetima upisali preddiplomske studije u trajanju od 2,3 ili 4 godine. Kad to završe, steknu bakalaureat i titulu prvostupnika. Svoje školovanje mogu i ne moraju nastaviti na diplomskim studijima. To je, najjednostavnije rečeno, nova obrazovna stepenica. Diplomski studij možeš nastaviti na matičnom ili nekom drugom fakultetu, no poanta je u tome da je odluka tvoja i da nastavak (diplomski studij) nipošto nije nužan. Točno isto kao što nije nužno upisati fakultet nakon završene srednje škole. Naravno, na papiru je sve to jasno; u praksi, sve mutno.

Dva su glavna razloga. Prvo, fakulteti su preddiplomske i diplomske studije razdijelili samo kozmetički i studenti nekako osjećaju da im je jedini pravi izbor „nastaviti“ isti studij i tako kompletirati svoje nauke. Drugo, nikom živom u ovoj zemlji nije jasno što bi prvostupnici s ovakvim nastavnim programima mogli u životu raditi. Za koje poslove bi bili osposobljeni. K tome, u praksi je nemoguće da netko tko završi preddiplomski studij strojarstva prijeđe na elektrotehniku, a onaj s ekonomije na pravo. Svi, od studenata i nastavnika, do političara i promatrača, osjećaju da se zapravo promijenilo nije ništa. Posebno, studenti zato misle, i to osjećaju kao svoje prirodno pravo, da im je društvo dužno nakon bakalaureata osigurati nastavak studiranja, na istom fakultetu. I to besplatno! To je bit prosvjeda.
Sadržajne i tehničke teškoće u nastavi ovdje je bolje preskočiti. Prevelike studijske grupe, organizacijski nered, neuredan kalendar, nevrijedne nastavnike i čitave fakultete zato preskačemo. To su pitanja koja ionako treba adresirati na pojedine fakultete. Uostalom, ne kažu ljudi uzalud: koliko fakulteta, toliko bolonja. To je plod bizarne nemoći i dezintegriranosti naših sveučilišta, podjednako i plod nedodirljivosti nekih fakulteta i nastavnika. U tom dijelu studenti se s pravom bune i red bi bio da svaki pojedini fakultet očisti pred svojim pragom. To nije nevažno pitanje, naprotiv. No, to je zasebna priča. Koncentrirajmo se zasad na sustav.

Tko je kriv za ishitren ulazak u Bolognu? Tko je kriv za nedopustivo kašnjenje u donošenju potrebnih pravilnika i pravila? Tko je kriv za nemušte modele participacije studenata u troškovima studiranja? Glavni je krivac sustav i tu nema mjesta skrivanju iza autonomije sveučilišta. Sveučilišta jesu neorganizirana, ali njihova autonomija znači autonomiju istraživanja i poučavanja, a ne zaklon za ministra. O titulama, pravilima, sustavu školarina, financiranju, odlučuje država.

Danas su Rektorski zbor i ministar Primorac odlučili da se prihvate glavni studentski zahtjevi:
1) da se svim prvostupnicima jamči „direktan“ upis na diplomske studije;
2) da se svim sadašnjim bolonjskim studentima jamči nastavak studija po uvjetima po kojima su se upisali na fakultete;
3) da je diplomski studij besplatan.

Iz zla u gore.
1) Jamčiti direktan upis je možda dio društvenog interesa, no to je u direktnoj koliziji s bolonjskim načelom razdvajanja preddiplomskih i diplomsklih studija.
2) Nastavak studija je nonsens. To nije nastavak. To je novi studij. Nova obrazovna etapa.
3) Što da na to kažu lanjski i ovogodišnji brucoši na preddiplomskim studijima koji će svoje studiranje plaćati? Što da kažu studenti doktorskih studija? U sustavu visokog obrazovanja imamo tri stepenice. Jedino onu srednju, diplomske studije, sad ovom paničnom odlukom oslobađamo plaćanja. To je baš panika. Kad je već tako, evo skromnog savjeta preddiplomskim i doktorskim studentima: najavite prosvjed!

Eto. Tako djeluje ministar. Kao panični demagog.

Vratimo se sada đacima i njihovom uspjelom prosvjedu.Naravno da su bili u pravu. Pravilnik još uvijek nije donijet, previše nepoznanica je ostalo, a tu je još i problem strukovnih srednjih škola. Prilično je jasno da je ministar Primorac jedva dočekao da državnu maturu odgodi; svi su već slutili da projekt propada. Manje je znano da stvar nije pukla na tijelima koja su ovaj (vrijedan) projekt pripremala. Stvar je pukla kad je ministar Primorac u završnoj fazi pripreme pokušao nametnuti sveučilištima da državna matura postane ekvivalent prijemnih ispita. Tu je nastao potpuni kaos. Fakulteti, kakvi već jesu, izvoljevali su koješta, izmišljali bizarne zahtjeve i, ukratko, ne snalazili se u poslu. No, fer je reći: prvo, državna matura ne može biti potpuna zamjena za prijemne ispite za sve fakultete (zbog raznih specifičnosti) i, drugo, do zadnje zadnjijacte faze pripreme projekta fakultete nitko ništa nije pitao o kompoziciji i sadržaju te iste mature. Eto kako ministar shvaća autonomiju sveučilišta. Kako je već rečeno, fakulteti bezbroj mana imaju, ima i čudnih okolnosti oko prijemnih ispita, ali ovo je kompletna komedija zabune. Otud nedoumice, kašnjenja, nebulozne ideje i, naposljetku, bankrot.

Državna matura bi trebala biti, to svi osim ministra znaju, doprinos standardizaciji i konsolidaciji srednjeg školstva. Točno to, i u ovom trenutku ništa više. Jedna osoba se, međutim, nametnula i nastojala čitav projekt u završnoj fazi upotrijebiti ispod stola u druge svrhe. Nametnula državnoj maturi ulogu koju ne treba i u prvoj fazi primjene niti ne smije imati. Jedna osoba je svojim megalomanskim idejama obezvrijedila rad mnogih vrijednih ljudi, poigrala se s generacijom đaka, akademskom zajednicom, društvenim novcem i kompromitirala vrijedan projekt. Dodajte k tome činjenicu da je srednje školstvo zaista između čekića i nakovnja očajno lošeg osnovnoškolskog obrazovanja (s bankrotiranim sustavom vrijednosti) i anemičnog samozadovoljnog visokog školstva.

I sad taj ministar izjavljuje da su ga suradnici dezinformirali i da će se on staviti na čelo prosvjeda koje su povela pametna djeca, te njih uzeti za svoje savjetnike. To je više nego loše.
Kladim se, kad bi sutra pretplatnici HEP-a organizirali prosvjed i odbili plaćati svoje troškove, ovaj ministar bi se stavio na čelo i tog prosvjeda. Ako mislite da pretjerujem, sjetite se i bombastične inicijative o obaveznom srednješkolskom obrazovanju. Odustalo se od toga šaptom nakon prvog utemeljenog prigovora.

I prije smo znali da naši prosvjetni ministri nisu dorasli funkciji. Preživjeli smo nekako i Strugara i Pugelnika i gđu Vokić i njenu nedavnu izjavu da je državna matura obezvređivanje rada profesora. Preživjeli smo i dr. Sanadera, nekadašnjeg ministra znanosti, koji je bio sve samo ne to. Ali, ovaj ministar je direktno štetan. On se, brižan, svrstao pod transparent – sigurno ste ga uočili – „Modriću ne treba državna matura“. U svom frivolnom strahu, g. Primorac nije našao snage da onoj nevelikoj grupi đaka-prosvjednika osim isprike uputi i jednostavnu i poštenu poruku: što god bilo, ne zaboravite da trebate učiti.

Mislim da znam za što stoji ono Š u kratici MZOŠ našeg ministarstva: Š stoji za šarlatanstvo. Ionako bi S bilo bolje: S za skromnost, serioznost i sustavnost. Vrijeme je da glavni šarlatan konačno ode. Ne da da otkaz. Jedino normalno bi bilo da dobije otkaz.

- 23:12 - Komentari (18) - Isprintaj - #

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Komentari On/Off

bok svima! najprije, hvala miri gavranu za naslov koji sam posudio. hvala i tehnickom osoblju bez kojega ovaj blog ne bi bio moguć. za sve ostalo krivite mene.



sarli.euklid@gmail.com

aparatczyk, athenaair, bleki, bolimozak, 4pištolja, 2mama, jimbo, libertybell, nesvrstani, ribafish, svijetuboci, zdenkov kulturni kombi, zrinsko pismo, zvone

+obrati pažnju na reader's digest u lijevom stupcu atheninog bloga.


pollitika


CNN

boja: plava
grad: Zagreb
rijeka: Sava
more: Jadransko
deviza: svetsko, a naše
nogometni klub: LA Galaxy
uzori: Karl May, Christine Nöstlinger, Mato Lovrak
frustracija: torta od sira
atletičar: Luciano Sušanj
posao: Moj
legenda: Ćiro Blažević
nogometni klub: Dinamo, Zagreb
uzor: natporučnik Lukaš
boss: The Boss
simpatija: Ana Štefok
film: Sjever-sjeverozapad
plan: nemam
gdje nisam bio a želio bih otići: Japan
uzor: kojot iz ptice trkačice
tenis: McEnroe i Federer
hrana: pohani šnicli, ćevapi i sve
TV: Milka Babović
radio: muzičke špice od emisija "Po vašem izboru", "Sport-muzika-sport" (a.k.a."Sport i glazba"), "Dogodilo se na današnji dan", "Siesta latina". Jednom ću ih postat. Ako mi pomognete da ih nađem, blagodarim.
novine: Plavi vjesnik, Šator koji se trese, Polet, St. Louis Post Dispatch
stajling: Trifon Ivanov
političar: nema
moto: keksi
moto: It's OK!





Free Hit Counters
Free Hit Counters

Društvo
Ovaj grad ima previše novca
Bože, èuvaj Hrvatsku!
What We Talk About When We Talk About ...
Vozaèka
Nature i društvo
Gdje zapinje sa zakonima?
Jutarnji 1 i 2
Stoj! Tko ide?
8. mart
To su najbolji navijaèi na svijetu
1. maj
Hitna služba
Okabe, Thompson, Primorac, Di Canio, Židak
Živo blato
Ime i prezime
Million euro baby
Platiti, molim!
RH protiv Mehe A.
Neæe on meni u naslov, ni sluèajno!
Schladming? Pih.
Ovo ne smije proæi nekažnjeno!
Elitno pitanje
Gordana Lukaè Koritnik
Slobodni tjednik Nacional
Marisol u Dubravi
Nazovi B. radi ... procjene
Policija na ispitu
Policija na ispitu
Tko to tamo šuti
Otvoreno pismo vozaèu vozila marke Audi, registracijskih oznaka ZG 9009 IJ
Kino Hrvatska
CSI Zagreb
Utakmica u nogama
Hitler u našem sokaku

Škola
Kamo na maturalac - Katmandu, Cancun ili Ognjena Zemlja
Novi kineski duæan
Apparent rari nantes in gurgite vasto
Štrajk
De nautis
Bolonja
Pogled u susjedovo dvorište: doktorice i medicinska braæa
Tko želi biti znanstveni novak
Školarine
Novi udžbenici za novo doba
Prosvjed na matematici: studentima premalo ispita
Škola
Državna matura putuje na fakultet
Instruktori negativne matematike
MZOŠ
Bolonja, revisited
Kaznena prijava protiv neimenovanih poèinitelja


Politika
Pitanje za poreznike
Portfelj bez ministra
Glavaš spašen, sudbina ostalih još uvijek neizvjesna
Mirovine, Vol I. Tko je kriv?
Nije sukob interesa
Mirovine, Vol II. Problem novih umirovljenika
Kad biste znali koliko vas volim, plakali biste od sreæe
Struènjaci stižu
Mirovine, Vol. III. Mirovinska strategija SDP-a
Kako sam kupio novi auto
Hebrangizacija krenula
Ordonans na izborima
Natrag u garažu
D'Hondt
Holdingu ima tko da piše
ZERP
ZERP je opijum za narod
Referendum
Good morning America, how are you!
John McCain


Sport
Ledene staze
Dinamo - Hajduk 27:27
1. poluvrijeme
Slalomski junaci dana
Pet rukometnih želja
Prvenstvo svijeta u konspiraciji
Francuzi zaustavili favorite
Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu: nema predaje
Zaslužni majstori sporta
Mala zemlja za veliku maturu
Sportske novosti
Bravo, Blanka
Ajax
Bend it like Beckham
Reykjavik, 18.1.08. Zbogom, Bobby!
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol. I
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol II
Olimpijski
Kretanje u neprijateljskoj pozadini
Kradljivci sporta
Stefan Holm
Sportski pregled


Glazba
Hi fi
The Wild, the Innocent and the E Street Dream
A sada ...
Dylan
Bruce Springsteen na San Siru

Razno
Znanstveni pristup èekanju u redovima
Sutra æu baciti radio kroz prozor
2007.
2007. ctd.
IBM
E, moj Olivere, to je niz!
Me, myself, Irene i velike crne škare
Garmisch
Limete
Da Vincijev codex
Moguæe je!
Domaæa zadaæa
Puding od narandže
Brkovi: update
Zloèin u vrtiæu
Vrlo pouèan vikend
Grand Plavac Modri
Zaustavna traka
Poslovièno zbunjen
Èestitka ZET-u
Uvod u nostalgiènu kombinatoriku
Muški genitiv
Dogodilo se na današnji dan
Sva sreæa da je tjedan pri kraju
Stankoviæu, sjedni, 1!
Što se èeka?
Svijet oko nas
ZAN2240
Ponekad treba izgubiti novèanik
Sapore di sale
Što te nema
Koje boje su makedonski vatrogasci?
Uvod u osnove medijske viktimologije
Otvor' ženo Studenu, man' se oèenaša
Ležeæi policajci i kriza identiteta
Nestala adresa
Bagaža
2007., tjedan 42
Kakofonija
HRTV uništa
Da sam ja netko
Male tajne malih od kužine
2008
Èestitka
Simca
Skrivena kamera
Poluvremenske reklame
Samo za odrasle
Ovo je kraj
Drvosjeèa da sam ja
Šarli u nevoljama
Višedimenzionalni Einstein
Doèek
Istinite prièe
Isprika
For the Record
0:0
Prvomajska èestitka
Život u zoni
Nisi sam
Bunch of things that happened
Nije lako, ali je lijepo i korisno ...
Akcija
Cabaret
North by Northeast
Pyongyang Calling
Domaæica može u mirovinu
Život je toèno ovdje