Bolonja, revisited
|
Bolonja, 16.2. 2007. Zagreb ima desetak bratskih gradova. Na žalost, prečesto ih ignorira. Npr. u Zagrebu nema ulice nazvane po Kyotu. Niti npr. po Cluju. To je šteta i nije lijepo i evo, to je usputno pitanje za gradske oce. Aleja Bolonje, srećom, postoji. Tako da odmah možemo in medias res, o bolonjskom protokolu. 1. Formalni ciljevi. Ključni ciljevi bolonjske reforme su: - organizacija studija na dva, odnosno tri nivoa: preddiplomskom + diplomskom (3+2 ili 4+1 godina), te postdiplomskom; - uvođenje ECTS kreditnog sustava za prijenos bodova; - poticanje mobilnosti studenata, akademskog i administrativnog osoblja; - unaprijeđenje kvalitete visokog školstva; - unaprijeđenje europske dimenzije u visokom školstvu. Evo kratkog pojašnjenja prve dvije točke. Dosadašnji dodiplomski nivo podrazumijevao je, uglavnom, četverogodišnji studij. Bolonjski sustav ovu fazu dijeli u dvije: nakon prve 3 ili 4 godine studenti bi stekli tzv. bakalaureat i ne bi nužno trebali nastavljati studij. Ako pak odluče nastaviti na nekom diplomskom programu (još 2 ili 1 godinu), kompletirali bi diplomski program i time stekli višu titulu. Ovaj nastavak bi se mogao smatrati ekvivalentom nekadašnjeg magisterija. Vrlo grubo rečeno, na ovaj način se modernizira nekadašnja razlika između inženjera i diplomiranog inženjera (nije baš, ali to je ideja). ECTS bodovi mjere opterećenje, odnosno angažman studenta. Bolonja predviđa da svaki student po semestru ostvari 30 ECTS bodova. ECTS bodovi mjere približni broj radnih sati potrebnih da se apsolvira određeni kolegij i položi ispit. Ugrubo, 30 ECTS bodova iznosi 800-900 radnih sati. Pritom se podrazumijeva da tipični 2+2 kolegij (2 sata predavanja + 2 sata vježbi kroz semestar) zahtijeva cca 160 sati rada, te rezultira s, recimo, 6 ECTS bodova. Pod satima rada se ovdje misli ne samo na pohađanje nastave, već i na pisanje zadaća, eseja, učenje, konzultacije etc. Po ovoj gruboj računici Bolonjski program podrazumijeva da student u svakom semestru apsolvira i položi 5 "prosječnih" kolegija. Zgodno je uočiti da to znači da od studenta očekujemo da u svakom semestru odradi 20 tjedana s punim radnim vremenom, ako radni tjedan ima 40 radnih sati. 2. Formalni prigovori formalnim ciljevima. Prvi prigovor je da goli ECTS bodovi ne odražavaju sadržaj. Kad student ispite položi i stekne određene bodove, nejasno je koja stvarna znanja/vještine dobiveni kredit zaista odražava. Jasno je da to bitno ovisi o nastavnom sadržaju i kriterijima koji se primjenjuju. To ovisi i o stupnju osobnog angažmana, o zahtjevnosti pojedinih vidova provjere znanja i još o koječemu drugome. Ovo pak bitno utječe na stvarnu mobilnost studenata i prenosivost stečenih znanja sa sveučilišta na sveučilište; čak i unutar danog sveučilišta s jednog studija na drugi. Ukratko: kredit koji u svakom trenutku pojedini student ima (a to su njegovi trenutno ostvareni ECTS bodovi) je na mnogo načina samo relativan podatak. Drugo, autori i interpretatori Bolonje vole reći da sustav ECTS bodova predstavlja kopernikanski obrat u sagledavanju studentskih obaveza. Umjesto dosadašnjih "2+2" sada se kaže "6 ECTS bodova", što bi podrazumijevalo pomicanje fokusa s nastavnika na studenta. Tih 6 ECTS bodova bi trebalo značiti da je student osim "tehničkog", stekao i neka generička znanja, vještine i sposobnosti; ukratko, stvari koje ga u novom vremenu osposobljavaju za kontinuirano učenje i cijeloživotno obrazovanje. Otprilike ovako: stječući ECTS bodove, ti dokazuješ da učiš učiti, da čitaš, da si na ti s novim tehnologijama, da misliš, i da, ako postaneš ministar policije, nećeš onima s jubitu mahati svojom akademskom titulom. Nepotrebno je valjda reći da bi sve to sveučilište moralo podrazumijevati, s Bolonjom ili bez nje. Postoji i prigovor da bolonjizacija znači okretanje sveučilišta tržištu i time, sama po sebi, u nekoj mjeri ograničava autonomiju sveučilišta. No, o tome ovdje neće biti riječi. 3. Formalne koristi od bolonjskog procesa u našim uvjetima. Ujednačavanje strukture i organizacije našeg visokoškolskog sustava s europskim standardima je nužno i bolonjski proces je divna prilika za ostvarenje tog cilja. Čim prije tim bolje. Kako je jedan od ciljeva bolonjskog procesa i podizanje kvalitete visokoškolskog obrazovanja, to tim više. Sekundarno, ovo je šansa i za reintegraciju naših sveučilišta koja su do sada bila bila bizaran primjer dezintegriranosti. Zagovornici će reći da je jedan od benefita i podizanje postotka akademski obrazovanih građana u našoj populaciji - no ja bih tu bio malo skeptičan; više o tome u idućoj točki. 4. Stvarni efekti: prepreke, pogreške i prilike. Ovo je najvažnije, pa evo, redom: (a) Reforma je zbrzana i provedena bez valjane pripreme. Počeli smo s Bolonjom u ak. god 2005/06. Ishodišna situacija je bila objektivno loša. Nedavno se velika buka digla kad Zg. sveučilište nije ušlo niti u top 500 svjetskih sveučilišta na šangajskoj listi. Naravno, svaka scientometrijska ljestvica je puna dubioza, ali neke činjenice se ne daju osporiti. Zgodno je usporediti reakciju naših sveučilišnih vlasti (u liku tadašnje rektorice H. J. Mencer) i Pierre & Marie Curie sveučilišta u Parizu. Dok su naši govorili da je šangajska lista relativna a da je naše sveučilište dobro, Pierre & Marie Curie (u ljestvici jedno od najboljih europskih sveučilište, odmah iza Oxbridgea) su rekli Ok, danas smo četrdesetpeti, nismo s tim sretni, ali učinit ćemo sve da idući puta budemo još bolji. Da, naši su studijski programi zastarjeli, okoštali i nekonkurentni, a znanstveni doprinos je nevelik. U tim okolnostima instantna primjena Bolonje nije bila produktivna. Trebalo je odgoditi primjenu Bolonje barem za jednu godinu. Bar jedna godina više je trebala biti ostavljena fakultetima da renoviraju svoje programe i sveučilišnim vlastima za ozbiljnu recenziju tih programa. Ovako su, na žalost, premnogi studijski programi doživjeli samo tehničke, a neki samo kozmetičke promjene i propuštena je velika šansa. Drugo, ušli smo u reformu naglavačke i nespremni. Istina, nekad treba hrabro skočiti u mrzlu vodu, ali ovdje se nije radilo o tome. Jednostavno, krenulo se u reformu bez valjane pripreme. Mi niti dan danas nemamo neke ključne akte niti definirana pravila. Tko, pod kojim uvjetima, i kako može s jednog preddiplomskog programa prijeći na neki diplomski program? Tko i kako određuje kvote u diplomskim programima? Tko izdaje i tko odobrava "diploma supplement"? Možete li zamisliti kaos iduće godine kad prvi preddiplomandi počnu postavljati pitanja? A nedoumica i neriješenih pitanja ima još bezbroj. (b) Studijski programi ne slijede duh bolonjske škole. Preddiplomski programi bi trebali biti robusni, a diplomski diverzificirani čim je više moguće. Ideja je da preddiplomski programi budu otvoreni prema čim većem broju opcija. Netko tko završi 3 godine PMF-a morao bi se moći upisati na novinarstvo. U tome je poanta. Samo tako ćemo sutra dobiti novinare kojima neće Brankica bit idol nego će ti novinari biti u stanju raskrinkati novi Brodosplit ili nedajbože Enron. Onaj sa strojarstva bi morao moći prijeći na elektrotehniku. Onaj s matematike na ekonomiju. U tome je željena mobilnost, ne u tome da svi iz Zagreba mogu u Beč ili svi iz Bratislave u Zagreb. Uostalom, pogledajte koliko studenti u Americi ili UK prelaze sa sveučilišta na neko drugo sveučilište i natrag. To bi bilo lijepo, ali niti je trenutno moguće niti je najbitnije. Mobilnost i prenosivost studijskih programa među sveučilištima raznih zemalja je lijepa stvar, no mi nismo osigurali mobilnost niti unutar naših sveučilišta. Za takvo nešto, piramidu naših studijskih programa je trebalo postaviti upravo naopačke: utemeljiiti čim neutralnije i otvorenije preddiplomske studije, a specifična znanja nuditi u diplomskim programima. Na žalost, tako nije. Najvećim dijelom zato jer su naši studijski programi ipak, u veliko broju, oni stari. (c) Nedostatak prostora. Bolonja podrazumijeva male studijske grupe, nastavu individualiziranu do najveće moguće mjere. Zašto smo žurili s reformom ako je bilo jasno da nemamo niti minimalne prostorne pretpostavke? Sad tome dodajte i lanjsku nerazumnu odluku da se djeca branitelja upisuju po povlaštenim kriterijima i onda imamo kompletan kaos, kakav je npr. lani nastao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. (d) Nedostatak nastavnika. Isto kao prethodno. Sindikat znanosti je izračunao da po važećim standardima nedostaje oko 1000 sveučilišnih nastavnika. Najlakše se praviti da to nije istina. A onda fakulteti koji stvarno nastoje primijenjivati bolonjske standarde, poput FER-a u Zagrebu, za pojedine predmete unajmljuju nastavnike kao honorarce. To nema smisla. Nema smisla propisivati standarde koje niti najbolji ne mogu slijediti. (e) Mobilnost nastavnog i administrativnog osoblja. Rekao bi Kazo, budimo realni: nastavnici su mobilni onoliko koliko su znanstveno uspješni. To nema veze s Bolonjom, pa čak niti s nastavom. Neki su mobilni, neki nisu. A što se tiče administrativnog osoblja, pa dobro: zovite me euroskeptikom (što nisam) ali gospođa koja vodi studentsku referadu u Antwerpenu ima male šanse da dođe raditi isti posao u Zadar i obratno. Niti je to potrebno. Ne moramo političarima baš sve vjerovati. (f) Porast postotka akademski obrazovanih građana u populaciji. Po mom mišljenju ovo je politička kategorija i tako je treba tretirati. Bolonjski proces u nas ovo drži jednim od glavnih ciljeva jer trenutno smo u toj kategoriji pri dnu europske ljestvice. Da; to je točno, no to je prvenstveno odraz trenutno važećeg sustava vrijednosti. Bolonja tu neće pomoći. Istina je da veliki broj studenata nikada ne diplomira, te time ostaje bez akademske titule. Hoće li ti studenti ikada diplomirati, ovisi samo o njima. Hoće li Bolonja takvim studentima, pod uvjetom da završe odgovarajući preddiplomski studij, priznati neku diplomu koja će se tada zvati bakalaureat, vjerujte, to neće promijeniti ništa. Mnogi od tih "nezavršenih" studenata bitno doprinose na svojim radnim mjestima, mnogi ne rade ništa. Sama preddiploma im neće pomoći, ni sadašnjima ni budućima. Dobro je da takvi studenti dobiju satisfakciju u obliku diplome i titule, ali ta populacija će i dalje raditi svoj posao, s diplomom ili bez nje. (g) Podizanje kvalitete visokoškolske nastave. Zucker kommt zu letzt. U ovom ključnom poglavlju ovo je ključna točka. Tko izvodi nastavu i kako - presudno je pitanje. Ako zaista radimo kako treba, ako organiziramo manje studijske grupe, ako tjedno zadajemo i ispravljamo studentske zadaće, organiziramo kolokvije, ako zaista, a ne fiktivno, držimo konzultacije i činimo sva čuda, e onda polako pucamo po šavovima. Kao što kaže sindikat, nedostaje nam oko 1000 nastavnika i mi, koliko nas ima, ne uspijevamo pohvatati sve konce. I svaka godina je sve teža - ne želimo ni misliti što će biti u rujnu kad ćemo imati "bolonjce" na prve tri godine studija. Paradoksalno, na Bolonju se žale oni najbolji, oni kojima je stvarno stalo i oni koji drže svoje fakultete i svoje studije kako treba. Rade u teškim uvjetima, drže bezbrojne konzultacije, kolokvije i ispite jer im je stalo, jer to tako treba biti. Oni koji studente zaključavaju u predavaonice, koji ne stignu održati predavanja jer imaju "pametnijeg" posla, oni koji imaju svoje tvrtke kao core biznis, oni koji pišu "knjige" koje studenti moraju kupiti da bi dobili potpis (a ne mogu objaviti stručni, a kamoli znanstveni rad), oni čiji znanstveni rad je nepoznat zapadno od Zaprešića, e takvi ne vide problem. Oni vam Bolonju provode lakoćom kakvom su i dosad postigli sve što se tražilo, lagano, lagano. Pa je onda efekt da tri i pol fakulteta Bolonju stvarno provode, ostali se puno i ne sekiraju. Plaća vam je svejedno ista. Možete biti ozbiljan znanstvenik i uzoran profesor, možete biti nijedno od toga - sistem (a i plaća) to ne prepoznaje. Na to se sad nadovezuje nadležni nam ministar i politička kasta koji misle da kvaliteta znači više diplomiranih studenata. Pa se osnivaju povjerenstva i Agencije ne bi li se postiglo da prolaznost bude veća. Kaže neki dan ministar da ćemo iduće godine kad srednja škola postane obavezna pa onda kad ti školarci dođu na sveučilišta na kojima će u velikom postotku diplomirati jer evo radimo na podizanju kvalitete, e onda će Hrvatska dobiti novu forcu. Ne. Nije kvaliteta u brojkama niti u postotcima. Naprotiv, ovo kratko dosadašnje iskustvo pokazuje da i na najboljim fakultetima, uz sav trud nastavnika, veću prolaznost možete dobiti samo uz snižavanje kriterija. Ovdje, dakako, ignoriram one egzotične katedre/profesore koji svoje kolegije shvaćaju kao feude pa maltretiraju studente ne nudeći ništa zauzvrat. Govorim o ozbiljnim i normalnim studijima i nastavnicima. Takvi vam vide i mogu dokazati da iz godine u godinu dobivamo sve lošije maturante, sve nepismenije i, sasvim bizarno, sve zbunjenije kad bivaju suočeni sa zahtjevom da trebaju marljivo raditi. Točno to je plod potopa našeg školskog sustava kojeg ministri koji dolaze i odlaze ne žele i ne znaju spriječiti. U tom svjetlu je potpuno apsurdno očekivanje da ćemo sad, "podižući kvalitetu" na našim sveučilištima, povećati prolaznost i izdiplomirati više studenata. Mislim, možemo mi povećati brojke, ali inflacija nikada nije donijela ništa dobroga. Podići kvalitetu bi značilo nešto drugo. Značilo bi tražiti od sveučilišnih nastavnika veću odgovornost i veći mar u nastavi i prije svega bi značilo tražiti da svoju kompetentnost dokažu odgovarajućim znanstvenim radom. Samo što je to prevrući krumpir da se u njega dirne. A lako je dokazati da oni najgori, oni što zaključavaju studente, oni čije ispite je nemoguće položiti, oni oko kojih lebdi izmaglica korupcije - e, baš takvi su obično najnekompetetniji i niti po čemu ne zaslužuju biti univerzitetski profesori. Što ćemo sada? Mislim da Bolonju ne treba mistificirati. Treba nastaviti raditi i popravljati stvari u hodu, onoliko koliko se može. Preko noći se ništa ne može dramatično promijeniti. Na malo dulji rok samo dvije stvari mogu pomoći. 1. Školi i obrazovanju treba vratiti vrijednost u našim glavama. U medijima, u politici i u društvu. Reforma sveučilišta ne može biti provedena ako stvar ne krene iz korijena. O tome se puno govorilo i sad nema smisla ponavljati sve argumente - sve je u tome, kako bi rekla naša policija: pametni znaju čemu služi pojas. 2. U visoko školstvo treba uvesti školarine. Ima raznih načina kako to može biti provedeno tako da marljiva djeca budu oslobođena plaćanja ili da budu stipendirana. Školarine će brzo polučiti barem tri efekta o kojima bitno ovisi i uspješnost i kvaliteta: - preveliki luksuz će postati studirati, a ne raditi ništa, - sustav će se početi (su)financirati na prirodniji način, - postojeći sveučilišni kadar će se podvrći prirodnoj selekciji; oni koji rade će moći biti pristojnije plaćeni, oni koji ne rade će otpasti. I tek tada ćemo moći očekivati da popunimo onaj veliki deficit u broju sveučilišnih nastavnika - i to ne s inflatornim nego s pravim profesorima. PS Ovim postom činim opasan presedan zbog kojeg se odmah ispričavam. Post je doslovni prijepis teksta objavljenog pod naslovom "Bolonja", 16.2. 2007. Nije do toga da se istakne sam tekst. Jedini motiv mi je bio da nekako podsjetim da su svi koji nešto znaju o sustavu i problemima znali i razmišljali i prije. Na ministru, ministarstvu i našim sveučilištima je da kažu koliko su oni razmišljali i što su činili u proteklih 30 mjeseci otkako se s Bolonjom krenulo. Jesmo li danas pametniji za "diploma supplement"? Što imamo novoga reći o školarinama, mobilnosti, efikasnosti, svrsishodnosti bakalaureata, kvotama i kriterijima za upis na diplomske studije? Ima i drugih smislenih pitanja. Red bi bio da netko na sve to odgovori. |
